Puno puta sam doživio da moje generacije odlaze na ljetovanje, a mi smo sve školske praznike provodili na bazenu, družili se. Tu se rodila beskrajna ljubav prema klubu. Netko od nas je imao prilike postići nešto više, netko je prestajao, ali uvijek ostaje ljubav prema klubu – objašnjava popularni Samo
RIJEKA Samir Barać je hodajuća, bolje rečeno plivajuća reklama za uspješnost i dugovječnost u sportu, sve kao po onoj o starom vinu, koje je sve bolje. Sinonim uspjeha od dječačkih dana u danas skoro pa razorenom Starom gradu pamti puno toga, od davnih sportskih snova do realnosti u kojoj se penjao na najviše stepenice pobjedničkog postolja slušajući »Lijepu našu«, koja je puštana za pobjednike kojima je baš popularni »Samo« kapetan. Taj trofejni lider hrvatske reprezentacije i »Primorja Erste banke« je rođen 2. studenoga 1973. godine, a još uvijek uspješno predvodi pobjedničke momčadi. Pritom će se rado sjetiti ondašnjih prvih zaveslaja, sve u generacijama koje su tada dale Igora Petrića, Vladu Vujasinovića, Igora Hinića, Damira Glavana i naravno, junaka ove priče, sve predodređene za uspon na najviše sportske visove.
Rođen: 2. studenog 1973. u Rijeci
Klubovi: Primorje, Brescia, Jadran
Trofeji: Prvak Europe, prvak Hrvatske i pobjednik Kupa sa splitskim Jadranom, prvak svijeta s reprezentacijom (Melbourne), brončani sa SP-a u Rimu, prvak Europe iz Zagreba, viceprvak iz Firence i Kranja. Nastupio na trima Olimpijskim igrama (Sydney, Atena, Peking)
– Već me je sram govoriti kada je to bilo. To je bilo 1988. i 1989. godine kada su u prvu momčad kod trenera Frane Nonkovića ušli iz odlične generacije vaterpolista rođenih 1972. i 1973. godine Vujasinović, Petrić, Glavan, a među njima sam bio i ja. – šali se Barać na račun tog vaterpolskog »Amarcorda«, kada je dolazio spomenutom Nonkoviću, Dejanu Daboviću i kasnije drugim brojnim trenerima na Kantridi.
– Imali smo tada 15 godina, iz mlađih kadeta smo ušli u prvu momčad.
Dječački snovi
Snovi tadašnje djece s Kantride o potonjim naslovima državnih i europskih prvaka u klubovima, o svjetskim, europskim i olimpijskim »zlatima«, epitetima najboljih igrača svijeta i sličnome, što se nekima iz tih generacija »Primorja« ostvarilo u seniorskim karijerama?
– U tom trenutku smo samo sanjali, gledali smo naše idole kako igraju vaterpolo, igrače poput Denija Lušića, Perice Bukića, Sergia Afrića, Zorana Roje. Tada nam je to bio samo san. U klubu je bila prava obuka, vladale su prave vrijednosti. Tadašnji klupski učitelji su nam nametnuli izazov rada i uživanja u igri, želju i motiv da se istaknemo kroz sport i postanemo veličine kao i da promoviramo sebe i svoj klub, svoju zemlju. Rodila nam se ljubav prema zajedništvu, prema klubu. Na samim počecima smo kratko bili na bazenu na Školjiću, a kasnije je bazen Kantrida među nama stvorio ugodu. Okupljali smo se na plivalištu. Puno puta sam doživio da moje generacije odlaze na ljetovanje, a mi smo sve školske praznike provodili na bazenu. Imali bismo jutarnji trening, a nakon toga bismo ostajali, družili se, igrali raznorazne igre. Između treninga smo se zajedno bavili i svim sportskim aktivnostima, ali to se sve događalo na bazenu. Tu se rodila beskrajna ljubav prema klubu. Netko od nas je imao prilike postići nešto više, netko je prestajao, ali uvijek ostaje ljubav prema klubu, koja se pretvori u izazov da se napravi nešto više.
Trofej zvan čežnja
– Zahvalio bih se žiriju Novog lista. Iznimno sam ponosan što je devetnaesto izdanje »Ivice Joba Kurtinija« pripalo baš meni, vaterpolisti, jer znamo da je Jobo legenda riječkog vaterpola i hrvatskog sporta. Hvala svima u žiriju, od Zdravka »Ćire« Kovačića, Luciana Sušnja, Aramisa Naglića, Miloša Miloševića, glavnog urednika Novog lista Branka Mijića i Orlanda Rivettija. I cijeloj novinarskoj redakciji Novog lista, koja prati sport i piše o sportu. U cijeloj konkurenciji nominiranih sportaša, bez obzira što je nagrada pripala meni, ne bi bila nikakva nepravda da su je dobile odbojkašice ili karatistica Jelena Kovačević, koja je bila »srebrna« na Europskom prvenstvu. Također i boćarici Nives Martines, koja je bila zlatna i srebrna te Nedžadu Mulabegoviću, koji je u Parizu bacio kuglu do hrvatskog dvoranskog rekorda. Čestitam i njima, oni svojim radom i rezultatima također zaslužuju nagradu. Pričali smo o mojim počecima u »Primorju«. Zahvalio bih se svima koji su zaslužni za dobar dio ove prestižne nagrade. To su svi moji treneri i svi igrači s kojima sam igrao u karijeri. Hvala »Primorju EB«, koji mi je ovo omogućio, Gradu Rijeci i Novom listu, koji je potaknuo mnoge motive u mojoj karijeri.
– Kada sam ušao u prvu momčad »Primorje« nije bilo u situaciji u kakvoj je sada. Bilo je i ispadanja iz Prve lige, gledajući tablice nismo slovili kao jaka momčad. U tom mi se razdoblju kao sportašu rodila strašna stvar, to da želim nešto osvojiti s »Primorjem« te da želim igrati najbolje što se može. Potaknut tom željom sam u jednom trenutku čak i otišao iz Rijeke kako bih to nadoknadio, kako bih ispunio te želje za dokazivanjem i osjetio što znači biti prvi.
Povratak u matični klub je donio slatke plodove?
– Dok sam bio u drugim klubovima uvijek mi je ostajala ta želja »samo da mi je s Primorjem napraviti tu istu stvar, i Ligu prvaka i prvenstvo i Kup, koji sam osvajao s drugim klubovima. Želio sam jednostavno doći u situaciju da to mogu učiniti s »Primorjem«. Igrač mora imati veliku sreću da se to dogodi s njegovim matičnim klubom. Tu je puno stvari koje se moraju jednostavno dogoditi. Ja sam se 2007. godine vratio u Rijeku i eto, pred kraj karijere događaju mi se najljepše stvari koje sam želio cijelog sportskog života. »Primorje« predstavlja snagu vaterpola s Kvarnera. Tu je tradicija duža od stotinu godina s velikim i slavnim imenima koja su prošla kroz klub, koji zaslužuje uspjeh. Želja za osvajanjem prvenstva je prošla kroz mnoge generacije »Primorja«, nije to samo moja nada. Svi mi sportaši želimo biti prvi. Sreća je u tome da smo došli u priliku da možemo nešto predstavljati u hrvatskom i europskom vaterpolu. Važno je doći u priliku da se nešto osvoji, to je ispunjenje svih dječačkih snova.
Samira Baraća očekuju njegove već četvrte Olimpijske igre, san o medalji traje, s reprezentacijom ste osvojili sve osim olimpijskog odličja?
– Za mene je olimpizam vrh sportske kulture, Igre su vrh sportske karijere. Olimpijske igre su nešto nenadmašivo u sportu. Ideja olimpizma je dobra, ističe važnost sporta, ističe se razvoj čovjeka. Olimpizam djeluje na stvaranje mirnog društva i očuvanje ljudskog dostojanstva. U krajnjem cilju tu se ističe sportski duh i samo bavljenje sportom. Iz dječačkih snova mi je pored osvajanja trofeja s »Primorjem« ostala želja i Olimpijske igre. Iza mene su tri Olimpijske igre, nadam se da će biti četvrta sreća.
