Foto R. Brmalj
Ako momčad koja tradicionalno stremi najvišim ciljevima u dvije uzastopne utakmice protiv najvećih rivala uputi jedanudarac u okvir suparničkih vrata, jasno je da u igri nešto ne štima
RIJEKA Nogometaši »Rijeke« remizirali su s »Hajdukom« na Rujevici u susretu bez pogodaka debelo ispod razine prvoligaškoga derbija, poslije kojega je trener domaćina Matjaž Kek prstom upro u glavnoga suca Marija Strahonju koji je u 16. minuti prestrogo pokazao crveni karton Moisesu i usmjerio utakmicu što mu je i prije prve diskutabilne odluke počela izmicati iz ruku uslijed nelogičnog kriterija izvan svake pameti.
Kekova primjedba drži vodu, »Rijeka« je sat vremena igrala s igračem manje prije negoli je Strahonja dočekao situaciju (crveni karton Velasqueza) opravdati jednu u moru (ne)dvojbenih odluka na štetu nogometa. Suma sumarum, Strahonja je zakinuo obje momčadi i postao najslabiji pojedinac ionako slabe utakmice.
Onoga trenutka kada prestanu priče o lošem Strahonjinom suđenju, valja uzeti u ruke kalkulator i izračunati da je »Rijeka« u prvih šest prvenstvenih kola osvojila osam i posijala deset bodova (8 od 18), da to iznosi mršavih 44 posto i da na prvenstvenoj ljestvici »bijeli« za vodećim »Dinamom« (12 bodova) već zaostaju četiri boda. Statističko prebiranje po klupskoj prošlosti riječkoga prvoligaša otkriva da su »bijeli« samo u šest navrata tijekom 25 sezona HNL-a lošije otvorili prvenstvo. U sezonama (1993./94. 6 bodova, 1994./95. 5 bodova, 1995./96. 7 bodova, 2000./01. 6 bodova, 2006./07. 6 bodova) kada su klupski standardi bili debelo ispod aktualnih ulaganja i samo jednom u eri Damira Miškovića (2012./13. 6 bodova) zbog čega je tadašnji trener Elvis Scoria počeo gubiti predsjednikovo strpljenje i na koncu u 22. kolu morao otići dolaskom Matjaža Keka.
Narušeni standardi
U prvih šest kola ove sezone značajno su narušeni Kekovi brojčani standardi, slovenski stručnjak je u sva tri prethodna navrata u prvih šest utakmica osvajao više bodova (2012./13. 12 bodova, 2013./14. 12 bodova, 2014./15. 15 bodova). Poražavajućoj ovosezonskoj statistici valja pridodati i dvije europske utakmice protiv »Aberdeena« (0:3, 2:2) i konstatirati da je »Rijeka«, zaključno s utakmicom protiv »Hajduka« minule subote, odigrala osam utakmica natjecateljskoga karaktera i pobijedila samo jednu (Lokomotiva 3:1). Brojke ne lažu.
Loši rezultati »bijelih« nedvojbeno se podudaraju s činjenicom da momčad na početku sezone nije pronašla optimalnu formu, niti se imalo primakla standardima igre Kekove »Rijeke« iz najboljih izdanja. Naravno da je nemoguće uspoređivati igru sadašnje momčadi s onom iz njezinih najboljih europskih izdanja, pogotovo kroz prizmu nepovratno izgubljene pojedinačne klase stožernih prvotimaca (Kramarić, Jajalo, Leovac), ali nije sadašnja »Rijeka« toliko slabija da bi igrala tako loše.
Dobru igru prema naprijed jedne momčadi u pravilu određuje broj igrača u završnici, još proljetos je »Rijeka« završavala akcije s četvoricom ili petoricom igrača, uglavnom zahvaljujući visokoj razini forme dvojice bočnih igrača (Tomečak, Leovac) i tečnom protoku lopte u središnjici. U dvjema posljednjim utakmicama (Dinamo 0:0, Hajduk 0:0) »Rijeka« nije prismrdila protivničkom šesnaestercu s izuzetkom dvaju izoliranih slučajeva. Radošević je protiv »Dinama« u Zagrebu u četvrtoj minuti sudačke nadoknade uputio jedini udarac u okvir protivničkih vrata, Roshi u 89. minuti u subotu na Rujevici nije uspio ni to. Udarac je završio u suparničkom bloku. Ako momčad koja tradicionalno stremi najvišim ciljevima u dvije uzastopne utakmice protiv najvećih rivala (Dinamo, Hajduk) uputi riječju (jedan) i brojkom (1) udarac u okvir suparničkih vrata, jasno je da u igri nešto ne štima.
Narušeni sklad
Kad je jadranski derbi u pitanju, u dijelu analize Kekova vođenja utakmice valja postaviti nekoliko pitanja: što je u nepovoljnim okolnostima s igračem manje bez mogućnosti kontinuiranoga napada sat vremena u momčadi radio klasičan napadač protivničkih šesnaesterca (Balaj), što je trener »Rijeke« sebi i publici dokazivao trivijalnom »taktičnom« zamjenom u 43. minuti (!?) utakmice (Jugović/Tomasov) i zašto su na klupi poslije Moisesova isključenja (pre)dugo ostali igrači (Tomasov, Roshi) koji su brzinom mogli promijeniti odnose snaga na terenu. Kroničan nedostatak ideje i izostanak tečne pas igre nije ništa novo, »Rijeka« je ove sezone u napadačkoj fazi na optimalnoj razini odigrala jedino drugo poluvrijeme protiv »Lokomotive«.
U dijelu priče o narušenom skladu riječke svlačionice postavlja se pitanje zašto se opetovano događa iskakanje izvan zadanih okvira (nakon što je još u trećem kolu Močinić tijekom utakmice sa »Zagrebom« u Kranjčevićevoj morao razdvajati suigrače (Radoševića i Leovca) koji su se jedan drugome unosili u facu) pa jedan od Kekovih najvećih ljubimaca (Jugović) odbrusi treneru koji ga poput pionira mijenja dvije minute prije isteka prvoga poluvremena. U dijelu sportske politike nameću se pitanja zašto Kekova momčad raspolaže četvoricom povučenih veznih igrača istoga profila (Močinić, Maleš, Bradarić, Radošević) koji podjednako rijetko sudjeluju u završnici i kako je moguće da ozbiljan klub koji mjesecima prodaje lijevoga beka (Leovac) u spomenutom razdoblju ne pronađe adekvatnu alternativu pa na osjetljivoj poziciji u neprirodnom okruženju mora igrati klasični dešnjak (Tomečak). Pitanja je pregršt, alibija za lošu igru i rezultate sve manje. Čekaju se odgovori.
