Slaven Bilić/Foto REUTERS
Opet imamo reprezentaciju koja nikad neće biti glavni favorit, ali protiv koje garantirano nitko ne želi igrati i zbog koje se, kad je izvuku u ždrijebu, svi hvataju za glavu - ističe Slaven Bilić
RIJEKA Birmingham je, kažu, jedan od najdepresivnijih gradova u Europi. U prvom redu zbog njegovog vizualnog identiteta što odaje dojam da je cijeli sagrađen od jedne vrste cigli. Poput građevina uzduž i poprijeko Small Hetha u kojem žive Peaky Blindersi, opasna horda Britvaša iz istoimene mega-popularne serije BBC-a, što prati obitelj Shelby koja čini okosnicu bande i širi strah i trepet gdje god se pojavi. Po uzoru na Peaky Blinderse, nogometaši West Bromwich Albiona ove sezone siju strah i trepet na terenima Championshipa na čelu s bivšim hrvatskim izbornikom Slavenom Bilićem koji s Baggiesima čuva prvo mjesto na ljestvici odakle puca pogled na Premier ligu.
– Počeo sam gledati Peaky Blinderse, uglavnom prije spavanja, onako polako. Ne gledam svaki dan po pet epizoda, možda jednu svaka dva dana. Da budem iskren, serija me nije izula iz cipela, ali je dobra, nećeš tako lako odustati od nje. U Birminghamu je jako popularna, digla je grad, ljudi je jako vole…
Dok West Bromwich Albion nije napravio »boom« u Champioshipu pa su Shelbyjevi ostali u drugom planu?
– Mo’š mislit’, ha, ha, ha… A ono, dobri smo, dobro igramo, nema tu neke prevelike tajne. Liga je teška, ali, da se razumijemo, svaka je liga teška. Neke izvana izgledaju lagano, ali svaka je teška. Međutim, Premiership je posebna liga, za drugu ligu ima puno velikih klubova, a i puno se klubova natječe za nešto, jer… Ti ako si u trećem mjesecu na desetom mjestu, još uvijek imaš realne šanse ući u play-off, treba ti jedna mala serijica i unutra si. Liga je dosta aktivna, tek u četvrtom mjesecu dođe do situacije da imaš klubove koji nisu u opasnosti od ispadanja, niti imaju izglede za plasman u play-off. Na kraju krajeva, prije nekoliko sezona Huddersfield, a lani Aston Villa, na pola su prvenstva bili trinaesti ili četrnaesti, a na kraju su ušli u play-off.
Po tome što govorite ovih sedam bodova prednosti u odnosu na trećeplasirani Fulham i jesu i nisu puno?
– To je dosta velika razlika ako budemo i dalje bili ovako dobri ili još bolji, a premala ako budemo pali.
Ne biste trebali pasti s obzirom na činjenicu da u predstojećem razdoblju igrate s momčadima koje debelo kasne? S druge strane, liga je toliko izjednačena da je nemoguće unaprijed upisivati bodove?
– Evo, već u nedjelju igramo sa Swanseajem i onda nam predstoje još tri utakmice do kraja prvoga dijela sezone, iako pauze nema, ali dolazimo na pola puta. Igramo protiv Bradforda, Wigana i lokalni derbi s Birminghamom, a za Novu godinu igramo derbi s Leedsom. Nema odmora.
Nova momčad
Jeste li očekivali tako uspješnu sezonu kad ste ljetos sjedali na klupu West Bromwich Albiona?
– Nadao sam se dobrome, iako… Momčad se značajno promijenila, otišla su nam dvanaestorica igrača, od kojih su desetorica bili u rotaciji. Dosta ih je bilo na posudbama, neki su imala klauzule, odnosno dogovore s klubom da će ih pustiti ili prodati ako se ne plasiramo odmah u Premierligu. Zbog toga je dosta igrača napustilo klub i morali smo raditi novu momčad. Iz kluba je stigao signal da je plan broj jedan pomladiti momčad i malo smanjiti budžet, a onda kroz dvije ili tri godine pokušati napasti Premier ligu. Naravno da je klub veliko ime i da svake sezone mora konkurirati za Premier ligu, ali mi na početku sezone nismo bili među glavnim favoritima, poput Fulhama i Leedsa. Međutim, napravili smo dobar prijelazni rok, doveli neke dobre igrače.
U kojoj ste mjeri osobno sudjelovali u dovođenju igrača?
– Uglavnom sam ja birao igrače, ne sve, jer se i Engleska izjednačava s Europom po pitanju trenera-menadžera. Dakle, po funkciji je sve manje menadžera, ni ja to nisam, ja sam »head coach«, dakle glavni trener. Nije pravilo da mi dođe predsjednik i kaže imaš toliko novaca i kupuj i prodaj igrače. Promijenile su se neke stvari, ja utječem na dnevnoj bazi, ali tijekom prijelaznog roka se ipak pita i direktora, iako sam ja dosta utjecao na dovođenje igrača tijekom ljetnog prijelaznog roka.
Kako će se klub odrediti prema zimskom prijelznom roku s obzirom na poziciju na prvenstvenoj ljestvici? Pretpostavka je da su se ambicije i očekivanja značajno promijenili u odnosu na ona pred početak sezone?
– Bio sam nedavno na razgovoru sa direktorom i skautima, neće biti velikih stvari, ali sad treba iskoristiti priliku. Bilo bi glupo razmišljati na način: mi sada pobjeđujemo i to je gotova priča. U momčadi neće biti velikih kvantitativnih promjena, ali dobro bi nam došle kvalitativna rješenja na nekim pozicijama. Uostalom, ne kaže se uzalud da se mijenja kad je dobro, a ne kad je loše.
U West Bromwich Albionu uspjeli ste zadržati karizmu koja vas u Engleskoj prati još iz dana kad ste kao hrvatski izbornik rušili Gordog Albiona. Ljudi vas cijene, vaši navijači doživljavaju kao »jednog od njih«…?
– Zasad je sve dobro i naravno da rezultat puno pomaže, ali ima nešto i do kluba. WBA je onaj staromodan engleski klub, ali na pozitivan način, klub iz naroda, otprilike ono što je bio West Ham u mojoj prvoj sezoni, prije preseljenja na Olimpijski stadion. U West Bromwich Albionu još uvijek sve miriše na travu, na nogomet, atmosfera je obiteljska, ali radna, svatko svakoga zna po imenu… Netko će reći da je to nevažno, ali to je izuzetno bitno. Znao sam da je WBA radnički klub, još iz vremena kad je trener bio Tony Pulis, znao sam da momčad ne smije i neće izgubiti tu fajtersku crtu kad mi preuzmemo momčad, jer smo moji suradnici i ja takvi, ali željeli smo dobiti i na lepršavosti. Zato smo dovodili igrače koji su dobri na lopti, ali i igrače kod kojih smo inzistirali da se maksimalno podrede kolektivu. U tome smo uspjeli i zasad to ide jako dobro. Prije početka sezone bili smo u drugom ešalonu favorita, a zbog dobrih igara i rezultata postali smo glavni kandidati. To je dobro, ljestvica se podigla, shodno tome i očekivanja, ali to smo i htjeli.
Rocky
Možete li ovo iskustvo usporediti s onim kad ste bili trener premierligaša West Hama?
– U redu, svi odmah po tom pitanju spominju pritisak, ali pritisak je možda još veći ako radiš u malom klubu. Pa… U Hrvatskoj je veći pritisak, jer je individualan. Ovdje je pritisak viralan, ti fizički ne vidiš ljude kao kad si trener Rijeke ili Orijenta. Ti te ljude vidiš kako viču. Naravno da je u Premier ligi pritisak veći u smislu da svakodnevno na Skyju i vidiš čuješ kako govore tko je sljedeći trener koji će dobiti otkaz, je li to Marco Silva, Solskjaer, Quique Flores ili Pochettino… Vrti se to i po pitanju Championshipa, doduše puno manje, ali dovoljno da osjetiš pritisak.
Vaš nekadašnji glasnogovornik iz izborničkih dana, Davor Gavran, usporedio je Championship i Premier ligu na primjeru filma Rocky i njegovih nastavaka…
– Gavro stvari oblikuje onako kako ih ja želim prikazati, samo ono što ja želim reći u šest rečenica, on kaže u jednoj. Naravno da je Premier liga kvalitetnija, ali Championship je esencija, Championship su stadioni, utakmice, tu se igra po onoj »ajmo mi protiv vas«, ali s dovoljno kvalitete i dobrih igrača, ambicije i velikih klubova, s većom količinom trke nego u Premier ligi, nagradom za plasman koja je veća nego u Premier ligi… Međutim, u Championshipu još uvijek živi onaj istinski nogomet. I zato Gavro kaže da je Championship kao Rocky 1, Rambo 1 ili Mad Max 1, a Premier liga kao njihovi nastavci, jer se polako već pretvara u natjecanje velikih korporacija.
Kakav je život u Birminghamu poslije dugogodišnje svakodnevnice u svjetskim metropolama Londonu, Moskvi, Istanbulu i Jedahu?
– Birmingham je drugi grad u Engleskoj i dovoljno je velik da ima sve, ali je neusporediv s gradovima u kojima sam živio u proteklom razdoblju. Izuzetno nam je lijepo, jer te Birmingham ne pojede kao London. London te zaključa u kuću. Ti u Londonu poslije nekog vremena izgubiš želju za nekim stvarima i život ti postane »kuća – posao«, tamo stvarno nemaš vremena, ali moja obitelj i ja smo ga ovdje našli. U Londonu mi je trebao slobodan dan da bih otišao na ručak i to te psihički ubije, u Birminghamu možeš raditi svaki dan i istodobno se vidjeti s nekim prijateljima, popiti piće ili otići na ručak, kao recimo, u Splitu ili Rijeci. U Zagrebu si to već ne možeš priuštiti. Nama takav život u Birminghamu sada savršeno odgovara.
Nedavno vas je opet posjetio princ William, ispada da se od nogometnih trenera najčešće druži baš s vama?
– Nemojte tako, ne ide on kod mene… Znao sam da će doći, ali to se moralo držati u tajnosti. Princ William ima fondaciju »Every mind metters« koja se brine o psihičkom zdravlju mladih ljudi. Naime, frapantan je podatak da je u Engleskoj samoubojstvo prvi uzrok smrti ljudi mlađih od 45 godina. Dosta je aktivan po tom pitanju i nije došao u klub obaviti samo protokolarnu formalnost. Kad smo pričali na samo, nisu to bili razgovori »pro forme«, pitao me puno stvari, zanimalo ga je način na koji radim, kakav sam u ophođenju s igračima, zanimali su ga detalji… Princ William je izvanredan tip, dosta prizeman, po tome je i poznat. Naravno da je on od najranijih dana odgajan za velike stvari, što podrazumijeva da bude kompletna ličnost, čvrsta, stabilna, pristojna i elokventna, ali istodobno je vrlo spontan i prirodan. Iz nekog razloga odabrao je West Bromwich Albion da nas potakne tom svojom pričom i naravno da nam je zbog toga drago. Meni pogotovo, jer se prilikom ovog posjeta prisjetio naših razgovora iz dana kada je posjetio West Ham dok sam ja bio trener.
Smjena generacija
Hrvatska se opet plasirala na veliko natjecanje, a da se još uvijek nisu slegli dojmovi poslije osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji?
– Nismo mi bili pobjegli ni od Francuske 1998. pa smo u Rusiji lani osvojili srebro. Ne treba bježati od uspjeha, svaka nacija slavi odlazak na EURO, bez obzira što je sada to lakše kroz novi format kvalifikacija. Mi smo ih odradili relativno bezbolno, lakše nego neke posljednje koje su dovele do smjena izbornika. Iako, rijetko je koji igrač imao dobru sezonu poslije uspjeha u Rusiji i ne govorim samo o hrvatskim reprezentativcima. Nisu je imali Pogba, Ali, Kane, Stones, De Bruyne… Što se Hrvatske tiče, u Rusiji smo napravili povijesni uspjeh koji se slavio godinu dana i to je normalno, jer svaki povratak reprezentativaca u Hrvatsku je nova proslava. A pražnjenje naših igrača moralo se odraziti na njihovu individualnu formu u klubovima. Dobro je da se to nije odrazilo na rezultate u kvalifikacijama, osim triju bodova protiv Mađarske i dvaju protiv Azerbajdžana, ali to je u konačnici bilo nebitno. Uza sve to, dogodila se i smjena generacija, koju su Dalić i stožer također bezbolno odradili. Dakle, opet imamo reprezentaciju koja nikad neće biti glavni favorit, ali protiv koje garantirano nitko ne želi igrati i zbog koje se, kad je izvuku u ždrijebu, svi hvataju za glavu.
Mladen Petrić je nedavno u intrevjuu Novom listu rekao da je Hrvatska već na Europskom prvenstvu u Austriji 2008. godine bila spremna za podvig poput onoga u Rusiji. Što je tada nedostajalo?
– Igrači znaju o čemu smo mi tada pričali u svlačionici… Mi smo na taj EURO otišli da ga osvojimo! To je bila naša želja i naš cilj. Smatrali smo da poslije onako superiorno odrađenih kvalifikacija imamo podlogu tako razmišljati. A što je nedostajalo… Možda sreća, možda iskustvo, nešto jest. Opet, da smo u četvrtfinalu pobijedili Tursku, vjerojatno bismo otišli do kraja. Mi smo takva nacija, kad nas krene teško nas je zaustaviti. Tu se vraćamo na ono što sam rekao Englezima prije polufnalne utakmice u Rusiji. U kadru engleske momčadi koja je igrala polufinale u Moskvi samo su Wellbeck i Young bili dio reprezentacije koja je igrala na Europskom prvenstvu 2012. godine, a u našoj momčadi koja je igrala polufinale samo Brozović i Rebić nisu igrali kod mene, a ja sam reprezentaciju napustio 2012. godine. Dapače, neki su igrači, de facto, igrali u reprezentaciji od 2006. godine. Zamislite koja je to količina iskustva, znanja, utakmica, poraza, penala, ushita, razočarenja… Pa, dosta su ti Turska i Portugal za cijelu karijeru, da te slože onako pošteno. O uspjesima da i ne govorim. Znate, Luka Modrić je bio fenomenalan igrač i 2008. i 2018. godine, ali u Rusiju je došao s četiri naslova prvaka Europe, imao iza sebe određenu težinu, a pritom je bio jako gladan uspjeha.
