Mercedes Benz Arena je utihnula kada se igralo sudačko vrijeme. Rijeka se nije predala ni kada je Stuttgart zaigrao na sve ili ništa. Igrala je svoju utakmicu do kraja, vjerovala u čudo i ono se dogodilo. Remi je – trijumf, najveći u povijesti riječkog nogometa. Odigrali su Riječani fenomalnu utakmicu u svakom pogledu. Od početka do kraja. Primili su jeftine golove, ali su se vratili – srušili legendarnu Mercedes Arenu.

Kek je u rukavu imao jokere. Čudesno je vodio utakmicu. Pogodio je sve zamjene, posebice s Močinićem. Junakom utakmice. Kek je ponovio svoj podvig iz 2009. godine kada je s reprezentacijom Slovenije izbacio Hiddinkovu Rusiju. S riječkim je nogometašima ispisao najljepšu stranicu povijesti. 

Novi trener Stuttgarta, Thomas Schneider, ispremiješao je svoju obranu. Stopera Schwaaba postavio na desni bok (zbog Sharbinija), na drugu stranu terena poslao zadnjeg veznog, Boku, gdje je trebalo umiriti Kvržića. »Bek« Rocker zaigrao je kao stoper i počastio Riječane nakon pola sata igre. Prevarivši svog vratara u šansu je poslao Benka (uvijek tamo gdje treba…), i riječki je topnik ušetao u vrata. Kratki spoj u njemačkoj obrani bio je ono što su Riječani čekali. Nakon što su prvih dvadesetak minuta u potpunosti umirili domaćine. 

Matjaž Kek poslao je na teren očekivani sastav u rasporedu 4-2-3-1, u fazi obrane 4-5-1. U plitkoj formaciji na dvadeset metara od Vargićevih vrata. Dvostruki elastičan obruč mudrosti i hrabrosti. Ljude spremne nositi križ na svakom dijelu terena, ne iskakati iz rasporeda, a čuvati loptu kao oko u glavi kratkim dodavanjima. Istina, nisu uspijevali osvajati previše terena, ali to nije ni bila taktička zamisao. Čemu juriti i izlagati se riziku kontranapada kod aktivnog rezultata. A »pola gola« je prednost koju su domaćini morali loviti. Strpljenje je nakon pola sata okrunjeno vodstvom. Trajalo je pet minuta, jer ono što je krasilo momčad do tada, odjednom se izgubilo. Rijeka je dobila gol kada je loptu imala u svom posjedu (Alispahić), kratki spoj i najava panike u kaznenom prostoru gdje je do tada bila relativno mirno. Tek malo bure u čaši vode… 

Nijemci su zauzdali riječke »bekove«, Tomečaka i Škarabota, s dvojicom visoko postavljenih ofenzivaca, Harnikom i Traoreom, koji su nakon pola sata zamijenili mjesta. Tomečak je u nastavku hrabro napadao prostor i svog čuvara… U fazi obrane borio se s nožem u zubima. Stuttgart je formacijski imao još dva napadača, Cacaua uz Ibiševića u sustavu 4-4-2. Momčad na prednji pogon, jer mač imperativa pobjede visio im je nad glavom. 

Matjaž Kek je još prije pogotka Benka osjetio da nešto škripi na bokovima, pa je već u 27. minuti na zagrijavanje poslao dvojicu igrača, Mujanovića i Ajayija. Do tada je Rijeka imala apsolutnu kontrolu situacije, bez obzira što je lopta više bila u posjedu nogometaša Stuttgarta. Rijeka je igrala, nije se branila, osim posljednjih desetak minuta prve dionice. Silom prilika. Uglavnom dobra interpretacija pametno složene taktike (za individualne gluposti nema lijeka…). A jačeg suparnika može se zaskočiti samo mudrošću… Naravno i velikim srcem. I vrebala je Rijeka svoju novu prigodu. Šansa Kvržića početno nastavka je potvrda. A tek prigoda nakon nešto više od sat igre (opet je kiksao Rocker), lopta je otišla pored vratnice. 

Veliki je teret pao na Maleša i Pokrivača, dvojicu zadnjih veznih, rudara i znalaca. Krpali su rupe, i gradili igru na središnjem dijelu terena. Lopta u njihovim nogama bila je kao u švicarskoj banci. Maleš je definitivno postao prvi dirigent ove nove Rijeke. 

Utakmica je nastavku ušla u jednosmjernu ulicu. Stuttgart je krenuo na sve ili ništa i Kek je u 67. minuti popunio sredinu terena s Močinićem, trebalo je pomoći Malešu i Pokrivaču, a Alispahić to nije bio u stanju. A trkački je ekipu osnažio s Mujanovićem, jer nije to bila utakmica za Sharbinija.

Rijeka je dobila gol (autogol) iz kontre, nakon što su po lijevoj strani ispali iz igre Krvžić i Škarabot…

A onda u sudačkoj nadoknadi senzacija. Rijeka je izjednačila. Osjetio je Kek da je Močinić igrač odluke. Gurnuo je loptu Mujanović i pobjeda je stigla su klupe. U režiji dvojca Močinić – Mujanović. Maestralno. Veličanstveni uspjeh!

Bravo Rijeka, prekrasan je život u snovima…