Na semaforu je istjecala 27. minuta kad su u vis sinkronizirano poletjele plave i bijele zastavice koje su za tili čas oblikovale prvu riječ: Krepat. Slijed je nastavljen jednako skladnim koreografskim umijećem: »Ma ne« pa »Molat«
RIJEKA Na semaforu je istjecala 27. minuta, a navijačko mnoštvo na zapadu se uskomešalo prije negoli je, nekoliko trenutaka kasnije, tribinu podno semafora ukrasila rijetko viđena koreografija u izvedbi najvjernijih navijača »Rijeke«. U vis su sinkronizirano poletjele plave i bijele zastavice koje su za tili čas oblikovale prvu riječ: Krepat. Slijed je nastavljen u pravilnim vremenskim razmacima i jednako skladnim koreografskim umijećem. »Ma ne« pa »Molat«. Uz upaljene bengalke, gromku pjesmu razdraganih navijačkih duša i veliki transparent na ogradi: Ovo je Rijeka! Kao poruka navijačima »Stuttgarta« koji nikad nisu osjetili kako to izgleda kada podno legendarnih stijena navijačka srca žele iskočiti iz kože od silne ljubavi prema voljenom klubu.
I nije to od jučer. Nije to od čera. Na sjevernoj tribini visio je transparent iz nekih davnih romantičarskih navijačkih vremena, na kojem je plava boja vidno izbljedjela, ali jasna poruka nikad neće. Naprijed Rijeka. Krepat ma ne molat. I godina, 1977. Njemačkim kolegama u novinarskoj loži teško je bilo prevoditi poruku da bi shvatili smisao. Zapravo… Neizvedivo. Uostalom, na kojem to jeziku na svijetu gordije zvuči: Krepat ma ne molat? Ni na jednom. Najvažnije je da je citat iz riječkih nogometnih davnina zaživio u dušama riječkih igrača koji su jučer ostavili srce na kantridskom travnjaku nadigravajući se sa slavnim suparnicima. Ne dajući im gušta da se raduju na Kantridi. To je Rijeka! Krepat ma ne molat. Večers na Kantridi i za tjedan dana u Stuttgartu!
