Damir Grgić

PRVI HRVATSKI NOGOMETAŠ U INDIJSKOJ LIGI ‘Htio sam otići prvim letom’

Ivana Vaupotić

Odluka zbog koje nije zažalio - Damir Grgić

Odluka zbog koje nije zažalio - Damir Grgić

Za mene Indija nije zaostala zemlja. Jednostavno, ljudi ovdje žive na svoj način. Jednom riječju, Indijci su savršeni, njihov osmijeh i želja da vam pomognu u svakoj situaciji moraju vas osvojiti, kaže Grgić



Na spomen Indije svakome će kroz glavu proći mali milijun asocija, ali više je nego sigurno da niti jedna od njih neće biti vezana uz nogomet. Isto vrijedi i za Damira Grgića, 25-godišnjeg stopera koji je kroz dvije protekle godine gradio karijeru u dresu slovenskog prvoligaša »Rudara« iz Velenja.


Na početku ove sezone on je tražio novi izazov u europskom nogometu, a na kraju ga je pronašao u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, u dresu kluba zvanog »Pune City«, postavši tako prvi hrvatski nogometaš u Indijskoj Super Ligi (ISL).


– Sve se dogodilo sasvim slučajno i neočekivano prije tri mjeseca. Tada u Indiju nisam želio ići ni turistički, a kamoli igrati nogomet. Dobio sam poziv iz nogometne agencije, u kojem su me pitali jesam li zainteresiran za odlazak u Aziju. Onako, na prvu, odgovorio sam pozitivno jer su mi u tom trenutku pali na pamet Kina i Japan – objašnjava Grgić.




Što je bilo kada ste saznali da je u pitanju jug Azije?


– Nakon prvog razgovora na mail su mi poslali autorizaciju koju sam morao potpisati kako bi me ta agencija mogla zastupati u pregovorima. Na tom dokumentu je pisalo – Indija. Kada sam to vidio, malo sam izgubio interes za odlaskom. Međutim, nekoliko dana kasnije sam dobio pismenu ponudu kojom sam bio jako zadovoljan. Odmah sam pristao bez ikakvih daljnjih pregovora, a zatim su me kontaktirali iz kluba. Zvali su me predsjednik, menadžer, sportski direktor, ljudi iz marketinga… Shvatio sam da su jako profesionalni, i tu sam prelomio. Tada je započela moja indijska avantura.


Visoke temperature


Kako je reagirala vaša obitelj?


– Svi detalji mog ugovora bili su sređeni, ali još uvijek nisam bio svjestan da odlazim tako daleko. O svemu tome sam razgovarao sa svojom obitelji i djevojkom. Nitko nije bio za to da idem u Indiju. Uostalom, koji bi majka i otac pristali da im sin odlazi u nepoznato, u takvu avanturu. Pokušavao sam u Europi napraviti neki koliko-toliko prihvatljiv transfer u kojem bih bio financijski zadovoljan. Međutim, nije išlo. Tako mi je ostala samo ova, ajmo reći, teška odluka.


Vjerojatno još uvijek pamtite prve dojmove. Kakvi su bili?


– Kada sam sletio u Mumbai i izašao iz zgrade aerodroma, odmah sam se htio okrenuti i uzeti prvi let natrag, bilo gdje u Europu. Krenuo sam iz Zagreba gdje je tada bila temperatura oko 7-8 stupnjeva, a ovdje sam doživio šok. Dočekalo me 30 stupnjeva u tri sata ujutro i ogromna gužva. Po aerodromu smo se tražili više od pola sata. Tu sam se sav preznojio, postao nervozan i pitao se gdje sam to došao. Zatim smo krenuli na put za Pune. To je nekih 130-140 kilometara, a mi smo se vozili tri sata. Ceste su katastrofa, na autocesti imaju »ležeće policajce«, nigdje nema rasvjete… Ma, katastrofa! U tom trenutku sam samo htio ići doma. No, kada smo stigli u hotel, ušao sam u sobu i sve je bilo malo lakše.


Većina ljudi doživljava Indiju kao zaostalu siromašnu zemlju Trećeg svijeta, u kojoj njihove svete životinje, krave, hodaju cestom, na svakom koraku nalaze se fakiri koji frulom hipnotiziraju kobre itd… Kakva je danas vaša slika Indije?


– I ja sam zamišljao Indiju na sličan način. Zna se dogoditi da vam krava prepriječi put, ali to bude simpatično, nasmije vas. Za mene Indija nije zaostala zemlja. Jednostavno, ljudi ovdje žive na svoj način. Jednom riječju, Indijci su savršeni, to su vjerovatno najsretniji ljudi na svijetu. Njihov osmijeh i želja da vam pomognu u svakoj situaciji moraju vas osvojiti. Rekao bih čak da vas i promijene kao osobu. Otkad sam u Indiji, imam malo drugačiji pogled na svijet. I na tome ću Indijcima vjerojatno biti zahvalan cijeli život. Na početku nisam bio siguran da ću izdržati jedan tjedan, a sada, nakon tri mjeseca, mogao bih se ovdje vidjeti i u sljedećih godinu dana. Odlično se osjećam, iz dana u dan mi je sve ljepše. Doduše, još nisam vidio zmiju. Kada bi se to dogodilo, možda bi se promijenila i ta moja pozitivna slika Indije, ha, ha…


Dobri restorani


Je li vas nešto iznenadilo, bilo ugodno, bilo neugodno?


– Iskreno, baš ništa me na prvu nije ugodno iznenadilo, osim, možda, opuštenosti ljudi. Indijci se ničim ne zamaraju, čista su suprotnost našim ljudima. Neugodno iznenađenje bila mi je je hrana. Ama baš sve što se može jesti je ljuto. Smetalo me i to što ne znaju reći: »Hvala«.


S više od tri milijuna stanovnika, Pune je deveti indijski grad po veličini. Koliko je bila teška prilagodba na život u takvom velegradu?


– Tih tri milijuna stanovnika je samo na papiru, a još toliko ih je neregistriranih koji žive na ulicama, livadama. No, kada dođete u neke dijelove grada, ni ne osjećate da ste u Indiji. Ima jako puno stranaca, studenata iz svih dijelova svijeta, a tu su i predivni trgovački centri i restorani.



Na spomen Indije mnogima prvo na pamet pada podjela na kaste. Je li to jako izraženo u indijskom društvu i ima li utjecaja na nogomet?– Na žalost, ovdje nema srednjeg sloja, ali nigdje nisam nigdje vidio ili osjetio da bogati iskorištavaju siromašne. Takav je moj dojam iz Punea. Indija je ogromna zemlja i ne znam što se dešava u nekim drugim krajevima. Jedino me začudilo da žene rade fizičke poslove, kao što su popravljanje cesta ili kopanje, dok muškarci stoje sa strane i govore im što treba napraviti. Kada je u pitanju nogomet, ako nemate novaca, ako nekome ne »gurnete« nešto u džep, kao kod nas, to ne znači da nećete uspjeti. U razgovoru s domaćim igračima sam otkrio da većina njih potječe iz siromašnih obitelji. Svi oni su kroz neke nogometne akademije i drugu ili treću ligu došli ovdje gdje su sada.


Svi koji su bili u Indiji tvrde da je promet, blago rečeno, specifičan. Kakva su vaša iskustva?


– E, pa svi koji to tvrde su u pravu. Znakovi na cestama ne postoje, a semafora ipak ima. Jedino mi još nije jasno kreću li vozila na crveno ili zeleno. Upitao sam jednog vozača polažu li oni uopće vozački ispit na što je on samo simpatično kimnuo glavom i nasmijao se. Mislim da ovdje na tehničkom pregledu pregledavaju samo trubu, jer to je najbitnije u prometu, ha, ha…. I da, gdje god da krenete, minimalno vam treba pola sata vožnje, pa makar to bilo i samo pet kilometara.


U Indiji su izuzetno popularni kriket i hokej na travi, njihov najtrofejniji sport. Kakav je status nogometa?


– Koliko sam vidio, kriket im je na prvom mjestu, a na drugom je nogomet. U koju god ustanovu da uđete, hotel, restoran ili nešto treće, na televizorima je kriket, pa makar bila i snimka od prije pet godina. Isto tako, mladi na livadama igraju kriket, a ne nogomet. Evo, i danas, nakon tri mjeseca u Indiji, pokušavam shvatiti pravila toga sporta, ali nikako ih ne mogu pohvatati.Koliku popularnost ima ISL?

– Stadioni su puni na svakoj utakmici, a to me oduševljava iz utakmice u utakmicu. Recimo, 4. siječnja igramo u gostima kod »Kerala Blastersa«, kluba za koji nastupaju Dimitar Berbatov i Wes Brown. Već sada znam da nas tamo čeka paklena atmosfera. Kapacitet njihovog stadiona je 75 tisuća mjesta, a stadion je pun već dva sata prije utakmice. Na našim domaćim utakmicama bude oko devet-deset tisuća ljudi, s time da je kapacitet stadiona nešto malo više od deset tisuća mjesta. U ISL-u nastupa deset klubova, a jedini lokalni derbi igramo »Mumbai City« i mi jer dolazimo iz iste savezne države, Maharashtre. Međutim, to vam je ovdje kao i svaka druga utakmica. Nema tu neke užarene atmosfere kao kod nas kada najveći klubovi igraju derbije.


Vaš klub na raspolaganju ima sportski kompleks Shree Shiv Chhatrpati, koji je u potpunosti renoviran 2008. kada su tamo održane Igre Commonwealtha za mlade sportaše, u rasponu od četrnaest do osamnaest godina. Uvjeti za rad vjerojatno su na visokoj razini?  


– Upravo tako. Nogometna infrastruktura je odlična, a uvjeti za treniranje su još bolji. Iako ovdje vladaju ogromne vrućine, igralište na kojem treniramo slobodno se može usporediti sa tepihom. Što se toga tiče, u klubu su jako oprezni i paze da je sve na vrhunskoj razini. Isto tako, hotel u kojem živimo ima teretanu i bazen, tako da ponekad i tamo odradimo trening.



Odlasci igrača na nogometno egzotične lokacije ponekad nose i loša iskustva. Kako je uređena liga, odnosno stižu li igračima plaće na vrijeme ili se klubovi ponašaju kao da su u Hrvatskoj?– Po meni, ovo je vjerojatno jedna od najurednijih liga na svijetu. Kada se radi o plaćama, one bi trebale stizati sredinom svakog  mjeseca. Međutim, plaća uvijek bude nekoliko dana ranije. Na primjer, došao sam u Indiju 1. listopada, a tjedan dana kasnije već sam dobio prvu plaću. I to za listopad! Ovdje plaću dobivate za tekući mjesec, a ne za prošli. Najviše me oduševljava sama organizacija. U tih pet mjeseci, koliko liga traje, sve izgleda kao da se igra Svjetsko prvenstvo. Pratim situaciju s klubovima u našoj ligi i jako mi je žalosno čitati što se sve događa. Svaki od tih igrača bori se za svoju obitelj, zarađuje za kruh. Niti jedan od njih sigurno nije zaslužio da ne bude plaćen za svoj posao, i zato se nadam se da će to ipak dobro završiti. Nadam se da nijedan klub neće zadesiti situacija »Varteksa« ili »Karlovca« u kojem sam svojedobno igrao.


Na kakvoj je razini kvaliteta nogometa?


– ISL bih mogao usporediti s ligama skandinavskih država. Indijski nogometaši su fizički fantastični, ali taktički i tehnički malo zaostaju za zemljama u kojima je nogomet razvijeniji. Svakom klubu je dozvoljen maksimalan broj od osam stranih igrača, s time da samo petorica smiju biti na igralištu u isto vrijeme. Svi klubovi imaju strane trenere, a upravo to podiže ovu ligu na jednu višu razinu.


Dobro plaćeni


Indijska reprezentacija jedini se put kvalificirala na Svjetsko prvenstvo 1950. godine, ali je odustala od natjecanja zato što FIFA nije dala dozvolu da igrači nastupaju bosonogi. Kakva je danas kvaliteta indijskih nogometaša?


– Kud bosonogi, ha, ha, ha… Nisam znao za taj podatak, a prije nego što sam došao u Indiju mislio sam da nisu dobri nogometaši. Vjerujem da na sličan način razmišljaju i ostali ljudi koji ne prate nogomet u Indiji. Međutim, ugodno sam se iznenadio. Ne mogu reći da su ovdašnji igrači kvaliteta za lige Petice, ali ima dosta dobrih individualaca koji bi čak i mogli zaigrati u tim najboljim ligama svijeta. No, njima to nije u interesu. Ovdje su dobro plaćeni, ISL traje pet mjeseci, a ostatak vremena su sa svojim obiteljima. Jednostavno, oni su navikli na takav život.


Kako provodite vrijeme bez klupskih obaveza?


– Svi igrači rijetko kada imaju slobodnog vremena. Ako i dobijemo slobodan dan, tu se odmah ubaci neko snimanje ili fotografiranje. Uglavnom, ima dosta marketinga vezanog uz klub. Ako nam se posreći da smo slobodni, dan provedemo u nekom trgovačkom centru, negdje na ručku ili večeri. Najviše se družim sa strancima koji su došli ovdje kada i ja, i s fizioterapeutom koji dolazi iz Srbije. Na slobodan dan nam je najbitnije da se maknemo iz hotela i promijenimo okolinu.