RIJEKA Životna priča Milana Mandarića zvuči kao stereotip o »američkom snu«, ali… U njegovu slučaju to doista i jest tako. Kao i milijuni prije njega mladi Mandarić, rođen u Repcu pored Gospića, a odrastao u Novom Sadu, gdje je od oca preuzeo malo strojarsko poduzeće i u pet godina pretvorio ga u jednu od najvećih korporacija u bivšoj Jugoslaviji, otisnuo se 1970. godine preko »velike bare« u potrazi za svojim snovima koje u domovini nije mogao ostvariti. U Silicijskoj dolini pronašao je svoju sreću i bogatstvo koje je s godinama postalo dovoljno veliko da kao uspješni biznismen počne ulagati u svoju veliku strast – nogomet. Mandarić je bio vlasnik engleskih premierligaša Portsmoutha i Leicester Cityja, kasnije i Sheffield Wednesdayja, prije negoli je svoj novac uložio u ljubljansku Olimpiju koju je spasio od propadanja i opet je učinio velikim slovenskim klubom. Na Kvarner je proteklih dana stigao da bi »zmajčeke« gledao u prijateljskoj utakmici protiv Rijeke, a u kastavskoj ćakuli otkrio intimu svoga osebujnoga života. Ovo je Milan Mandarić, milijunaš bez dlake na jeziku i jednostavan čovjek uglađenih manira, moćan biznismen i vječni dječarac s ličkih livada, a u prvom redu veliki nogometni zanesenjak:

– Rijeka mi se svidjela, igra kompaktno, napadački, momčad je vrlo sigurna u sebe. Vidjelo se da naša momčad još nije potpuno fizički spremna, u drugom poluvrmenu smo dosta pali. Oduševljen sam stadionom, ima vrlo lijepu atmosferu, po mjeri lokalnog kluba koji ima bogatu tradiciju. Općenito jako cijenim Rijeku, nadam se da će imati uspješno proljeće.

Eh sad, zašto baš Olimpija? Zašto baš Slovenija? To je dobro pitanje. Ne želim reći da sam napravio grešku, jer je Slovenija jako lijepa zemlja, ali… Nisam dobio poštovanje koje sam očekivao i koje sam ima imao u svim drugim klubovima u koje sam ulagao. Međutim, to sad više nije ni bitno. U Sloveniju sam došao, jer me u jednom razdoblju malo uhvatila nostalgija. Kad sam bio mlad uvijek sam maštao o Americi, a otac mi je jednom rekao: »Sine, Slovenija je naša Amerika.«

Priča s Igorom Bišćanom u Olimpiji je vrlo interesantna. On je, prije svega, jako dobar trener, ali ja sam mu jednom prilikom ovako rekao: »Igore, ti jesi dobar trener, ali nikad nećeš biti veliki trener!«. Pitao me zašto, a ja sam mu odgovorio: »Želiš biti veći od kluba, a od kluba nitko ne može biti veći, ni igrač, ni trener, ni predsjednik. I zato ću ja sada donijeti jednu odluku koja nije popularna za predsjednika, ali je dobra za klub.« Pitao me: »Koja je to odluka?«, a ja sam mu odgovorio: »Dat ću otkaz treneru!«. A on opet meni kaže: »Kako mislite treneru? Pa ja sam trener.« I ja završim: »E pa nisi više!«. Baš je tako bilo. A zašto sam smijenio Bišćana? Zato što nije pratio misiju kluba. Želio sam da Olimpija igra napadački, da igra brz nogomet i da forsiramo mlade igrače. Otišli smo u Tursku na pripreme, poveli trojicu, četvoricu mladih igrača koji su se pokazali kao jako dobri, ali kad smo se vratili kući njih nigdje nije bilo. Bila je to teška odluka, izazivao sam i svoj karakter, jer… Navijači su Bišćana jako voljeli, osvojio je prvenstvo i Kup, ali svejedno sam smijenio njihovog voljenog trenera. Međutim, nije tu bilo ničeg osobnog, gledao sam ono što je najbolje za klub.

Da li bih ikad preuzeo Rijeku? Teško je to pitanje. Moram biti jako pažljiv kada govorim o toj temi. Ne bi bilo fer, jer jako poštujem predsjednika Rijeke Damira Miškovića, i izuzetnom cijenim sve ono što je napravio za klub. Čovjek je digao Rijeku iz mrtvih, napravio stadionski kompleks vrijedan divljenja. Dakle, nemam nikakve interese kad je Rijeka u pitanju. Uostalom, vrijeme je da završim moju misiju u ovoj regiji. Imao sam puno poziva iz Crvene zvede, Partizana, čak i Hajduka, ali mislim da je moja nogometna misija na ovim prostorima završena. Pod motom: bijah, vidjeh i pobijedih! Moram ići dalje. A što se Rijeke tiče, imate vi već ovdje jednog Mandarića, puno bi vam bila dvojica. A Miškovića bih rado uzeo sa mnom da negdje radimo zajedno i to će se, prije ili kasnije, sigurno dogoditi. Miškoviću nije lako, u današnje vrijeme jako je teško naći sponzore, a klub je teško održavati. Birokracija i zakoni su bitno drukčiji u odnosu na zapad, to je najveći problem.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU