
Hrvatska u prvom redu mora izgraditi zdravo društvo. Njega neće biti dokle god pola nacije ne bude vidjelo ništa loše u pokliču »Za dom spremni«, država ne bude imala petlje obračunati se sa istim kroz zakonsku regulativu, a vrhuška HNS-a ne bude osuđivala reprezentativce koji koketiraju s ustaštvom. Za što je Hrvatska uopće spremna?
RIJEKA » Subota, 10. listopada 2015. godine. Na poljudskom stadionu igra se kvalifikacijska utakmica za Europsko prvenstvo 2016. godine između Hrvatske i Bugarske. Na tribinama se okupilo točno 31.234 gledatelja, svatko sjedi na svom, precizno numeriranom mjestu. Dakle: sektor, broj reda, broj sjedalice. Pritom nitko nikoga ne diže sa sjedalice, iz jednostavnog razloga što je svakome ponaosob zajamčen komfor vlastitim imenom i prezimenom na kupljenoj ulaznici.
Prije utakmice na semaforu se vrti videouradak u kojem sudjeluju hrvatski reprezentativci, redaju se portreti Srne, Modrića, Rakitića, Mandžukića, Olića… I svi redom uzvikuju »Ne fašizmu na stadionima«. Utakmica počinje. U jedanaestoj minuti sjeverna tribina potiče »Za dom…«, a s istočne dolazi spontana reakcija »Spremni!«. Dio navijača zviždi, a istoga se trenutka oglašava glavni spiker: »Mole se navijači da prestanu s uzvikivanjem fašističkih parola.
Bura se digla. Disciplinska komisija UEFA-e odlučila je da Hrvatska reprezentacija 12. lipnja u Splitu protiv Italije mora igrati bez gledatelja. Zbog opetovanih problema s navijačima. Riječanin Zoran Stevanović »zaradio« je naslovne stranice hrvatskih novina kao – denuncijator. Tko je Stevanović i što je FARE, gdje je istina? Večeras na Kanalu Ri (21 sat), uživo, Stevanović kod Orlanda. Je li zaista toliko moćan da može isprazniti Poljud?
Hvala na razumijevanju«. Istodobno, gospoda iz policije iz kontrolne sobe promptno reagiraju, posebnim uređajem vraćaju snimku i zumiraju potencijalne izgrednike. Redarima u svakom od spornih navijačkih sektora javljaju na kojim mjestima sjede počinitelji, izgrednici se privode i odvode istražnom sucu koji također ima svoje mjesto na stadionu. Budući da je Država jasna i glasna po pitanju zakona, kazne su rigorozne.
Hillsborough
U srijedu će se obilježiti dvadeset šesta godišnjica najveće tragedije u povijesti engleskoga nogometa, 15. travnja 1989. godine na stadionu Hillsborough u Sheffieldu »Liverpool« i »Nothingam Forrest« igrali su polufinale FA kupa, policija koja je trebala osiguravati ulazak na stadion iz neobjašnjivih razloga to nije učinila. Na tribinama se našlo puno više navijača, no što je kapacitet stadiona dopuštao…
Ograda je popustila, u stampedu je poginulo 96, a ozlijeđeno 766 navijača. Tragedija na Hillsboroughu bila je kap što je prelila čašu i uvjetovala velike promjene u engleskom nogometu. Vlada Margaret Thatcher naredila je da se moraju ukloniti žičane ograde s engleskih stadiona koji moraju imati sva sjedeća mjesta, baš kao što svaka ulaznica mora imati svoga kupca poimence. Na snagu je stupio Zakon o borbi protiv huliganizma koji podrazumijeva rigorozne kazne za ulazak u teren, zabranjuje konzumiranje alkohola u krugu stadiona i na stadionu…
Englezi su problem huliganizma i devijantnog ponašanja na stadionima riješili investiranjem. Dokazano je da je ulaganje u infrastrukturu, videonadzor, ali i u komfor, jedina adekvatna borba protiv huliganizma koja je u Engleskoj popraćena radom sa zajednicom, crkvama, školama… Engleska se okrenula punoj afirmaciji nogometa, radu na zainteresiranosti najmlađih uzrasta za nogomet, odgoju onih koji su na rubu socijalne skrbi i na životnoj prekretnici.
U kampanju su bile uključene sve društvene zajednice, gradila su se mnoštva nogometnih igrališta, organizirala masovna natjecanja, održavali edukativni programi… Nekoliko godina nakon početka tih programa za pedeset posto se podigla obrazovanost najmlađih, za trideset posto smanjio se kriminal u zajednicama. Ništa, naravno, nije došlo preko noći. Procesi su trajali. Englezi su najprije godinama ulagali u adekvatnu infrastrukturu koja će im omogućiti takvo funkcioniranje. Danas je sve to uređeno do najsitnijih detalja. Kako to izgleda u praksi?
Otprilike kao u uvodnom dijelu teksta. Svaki odjel publike nadziru dva redara i kad oni uđu u sektor da bi priveli nekog navijača, nitko se zbog toga ne buni. Kamera uoči izgrednika ili snimi njegove rasističke uvrede, odgovorne osobe to dojave redarima koji dođu do izgrednika i diskretno ga odvedu istražnom sucu. Nema govora o tome da će se netko na tribini solidalizirati s izgrednicima ili se suprotstaviti organima reda. Huligani su sve izopačeniji dio društva Ujedinjenoga Kraljevstva.
Čak je sve manja mogućnost da engleski huligani haraju u inozemstvu. Englezi, naime, imaju zakonsku odredbu da evidentirani počinitelji koji imaju zabranu dolaska na sportska borilišta moraju četiri tjedna prije utakmice nogometne reprezentacije, što se igra u inozemstvu, osobno donijeti putovnicu na policiju. Rok od četiri tjedna je određen kako bi, ako netko od navijača to ne napravi, policija imala dovoljno vremena locirati ga, privesti, sankcionirati i oduzeti putovnicu.
Rugla od stadiona
Hrvati se po tom pitanju još uvijek prave Englezi. Doduše, u Hrvatskoj je još uvijek nemoguće preslikati engleski zakon o navijačima. Zašto? U prvom redu zato što rugla od hrvatskih stadiona ne ispunjavaju ni najmanje sigurnosne standarde. A i kako bi hrvatska redarska služba djelovala poput engleske? Koji će to redar, koji za osam sati svoga posla taj dan zaradi 100 kuna, ući među tisuću problematičnih mladih ljudi i odvesti istražnom sucu pripadnike njihove navijačke skupine?
U Engleskoj svaki zaštitar prolazi poseban tečaj za ponašanje prema nogometnom navijaču. On treba znati kako prići izgredniku, kako će se ophoditi prema njemu, što treba reći u danom trenutku. A i zakon ga štiti. U Hrvatskoj se poslije počinjenog prekršaja prema izgredniku podnosi prijava, uzme se njegova izjava i poslije toga prođe najmanje godina dana do eventualne presude. Za cijelo to vrijeme spomenuti navijač radi što god hoće. U Engleskoj se huligani kažnjavaju na licu mjesta, a kazne su rigorozne.
Zašto se, dakle, 15. listopada ove godine na Poljudu ipak neće dogoditi »hrvatska nogometna bajka« s početka priče? Infrastruktura jest veliki problem hrvatskoga nogometa i sporta uopće, prije ili kasnije valjda će doći vrijeme kada će Hrvatska graditi suvremena sportska borilišta, ali Hrvatska u prvom redu mora izgraditi zdravo društvo.
Njega neće biti dokle god pola nacije ne bude vidjelo ništa loše u pokliču »Za dom spremni«, a država ne bude imala petlje obračunati se s istim kroz jasnu zakonsku regulativu, dokle god vrhuška Hrvatskoga nogometnoga saveza ljude koji ukazuju na borbu protiv fašizma bude nazivala »cinkerima« i ne bude osuđivala svoje reprezentativce koji javno koketiraju s ustaštvom. Netko jednom u ovoj divnoj zemlji mora postaviti pitanje za što je Hrvatska uopće spremna? Dok se to ne dogodi, naslov iznad ovih redaka neće se zvati »Poljudski primjer«, nego »Poljudska utopija«.