Kao da se preko noći dogodila neka druga Rijeka. Naravno, dogodio se Damir Mišković, ali i sreća da su tu bili i ljudi koji su vidjeli priliku u kojoj će se dokazati i još više istaći – nastavlja 44-godišnji Riječanin
Direktor riječkog prvoligaša, prvi čovjek operativnog dijela novog hrvatskog prvaka, Vlado Čohar, trudio se suspregnuti emocije. Nije baš išlo.
– Mislim da sam taj trenutak još i mrvicu emotivnije doživio s obzirom na to koliko je dugo vremena moja obitelj involvirana u HNK Rijeku. Čak i puno prije oca Drage, bivšeg nogometaša, trenera i sportskog direktora kluba, jer je Milan Čohar, brat moga djeda, odmah nakon drugog svjetskog rata bio uključen u stvaranje nove Rijeke. U mojoj obitelji Rijeka je zaista oduvijek bila prisutna – započet će Vlado Čohar, direktor HNK Rijeka, koji se u minule tri i pol godine, koliko je na čelu logistike riječkog prvoligaša, prometnuo u jednog od vodećih sportskih djelatnika hrvatskog nogometnog miljea.
Da bi bilo lakše shvatiti, možda je dovoljno povući paralelu s Čoharovim pandanom u, recimo, Dinamu. Vlado Čohar nikada si u minulom razdoblju, ma koliko Rijeka bila uspješna i imala dobre rezultate, nije dopustio niti najmanju priliku iskazati bahatost, istaći se neprimjerenom izjavom ili gestom. Pa i u trenucima najvećega slavlja prvo se iskreno zahvalio svim ljudima koji su uz njega »servisirali« prvu momčad na putu do jednog od najvećih trenutaka riječke sportske povijesti. Za mnoge i najvećeg trenutka.
– S aspekta nekoga tko, ‘ajmo reći, vodi čitavu logistiku, ponos sam osjećao baš zbog toga što sam dobio priliku u ime svih tih ljudi nešto reći i zahvaliti se, jer ovo je zaista jedan mukotrpan posao kojega nitko ne vidi, a svi mi smo svjesni da je normalno da je tako. Što se manje vidi, a posao je bolje odrađen, to smo mi sretniji i ponosniji. Naravno da će se u jednom ovako povijesnom trenutku pamtiti igrači, trener, predsjednik – nastavit će Vlado, koji se u klupskoj hijerarhiji strelovito uspinjao. U klub je došao u Školu nogometa, neko kratko vrijeme je u njoj čak i volontirao, da bi već u prosincu 2013. bio imenovan direktorom. Danas je jasno što je u njemu prepoznao Damir Mišković. Ambicioznog mladog čovjeka bogatog sportskog iskustva, odgovornog, elokventnog, predanog, dovoljno odlučnog i u isto vrijeme samozatajnog.
Foto Damir Škomrlj
S Korza na Kantridu
– Nisam ušao u klub u prvom valu kada je Damir Mišković došao i nisam prošao onu katarzu što je trajala od ožujka do svibnja 2012. Deana Šćulca sam znao preko odbojke, jer njegova kćer igra odbojku i kada god bismo razgovarali bili su to razgovori u kontekstu odbojke. Puno kasnije, kada sam već bio izvan odbojke, sasvim sam slučajno na Korzu sreo Deana i Damira, ne znajući da su u fazi preuzimanja kluba, čak ne znajući niti tko je Damir Mišković. Tri mjeseca kasnije shvatio sam da su oni već tada razmišljali o tome koje bi nove ljude, manje opterećene ostavštinama prošlosti, a spremne na nove izazove, mogli dovesti u klub – govori Vlado pa kao kuriozitet navodi da ga nogomet, iako je iza sebe imao zavidno aktivno sportsko i sportsko-administrativno iskustvo, nikada nije zanimao na razini većoj od one prosječnog ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu.
– I odjednom sam postao netko tko mora pohvatati razno-razne pravilnike, registracije, sve je trebalo biti posloženo, a u isto vrijeme dobio sam priliku uhvatiti se u koštac s izazovima visokih standarda što su od prvog dana bili postavljeni i imao sam taj luksuz biti onaj tko će postavljati te visoke standarde. Rijeka je na svim područjima rasla nevjerojatnom brzinom, a ja sam imao nevjerojatan motiv dokazati da mogu biti konkurentan u svom radu. Bilo nam je utoliko lakše što smo uz sebe imali Damira Miškovića, koji je poticao naš proaktivan način razmišljanja i to je bila »win-win« situacija. Kada se povrh toga još dogodio uspjeh prve momčad ulaskom u Europu, eksponencijalno je raslo i raspoloženje u klubu i naša želja za radom.
Kao da se preko noći dogodila neka druga Rijeka. Naravno, dogodio se Damir Mišković, ali i sreća da su tu bili i ljudi koji su vidjeli priliku u kojoj će se dokazati i još više istaći – nastavlja 44-godišnji Riječanin, koji je praktički od prvog dana sudjelovao u stvaranju ove današnje šampionske Rijeke.
Jasna strategija i ciljevi
– Motiv nam je bio nevjerojatan, jer je Rijeka napokon dobila sportski kolektiv koji je imao potencijala istaknuti se. Usuđujem se reći da prve dvije godine nismo niti znali što radimo, ali je Damir Mišković već tada znao što će se danas dogoditi. U jednom trenutku, kada smo stali, rekli smo, ej, pa mi imamo kamp, igramo Europsku ligu, ljudi nas prepoznaju, čimbenik smo u UEFA-i, HNS-u. Sada zaista mogu reći da je nevjerojatno u šta nas je taj čovjek uvalio. Rijeka je bila na marginama, a preko noći je postala klub. No, od prvog dana smo imali jasnu strategiju, ciljeve i strategiju komunikacije.
Bez obzira u kojem trenutku, bez obzira koga se pitalo, odgovori su uvijek bili nedvosmisleni, jasni. I interno i s javnošću i s HNS-om. Jedan detalj mi je Damir govorio od prvog dana, »pilot kada uđe u avion, bez obzira je li pilotirao tisuću puta, uvijek prođe jednu te istu check listu.
On zna sve, ali svejedno to još jednom prekontrolira«. To je osnova i baza našeg sustava. Sustav može biti jednostavan, ali mora mu se maksimalno ozbiljno pristupiti i svatko u njemu mora znati što radi. Protokoli i strategija su postavljeni, ciljevi se komuniciraju, ali sustav funkcionira jednostavno zbog njegove jednostavnosti – opisuje Čohar način na koji funkcionira riječki prvoligaš i pritom se ne libi priznati da je imao sreću biti u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Što nedostaje hrvatskom sportu, ljudi poput Damira Miškovića, sustav poput ovoga Rijekinog ili jedno i drugo?
– U svijetu nedostaje ljudi poput Damira Miškovića. Mislim da je to genijalac, svatko tko ima priliku sjesti s njim na kavi već nakon pet minuta shvati koliko je to veliki pozitivac i kolika količina ideja je kod njega prisutna. Međutim, da bi sustav sporta u nekoj zemlji funkcionirao nije nužno imati takvu osobu. Sustav sporta u Hrvatskoj je krivo postavljen od temelja. Apsolutno nisam nikakav jugonostalgičar i ne bih želio da me se takvim etiketira, ali sustav sporta u kojem sam ja odrastao je bio idealan. Sport do neke dobi od deset godina je bio igra, a ne sport. Nastavnici tjelesnog odgoja su bile najvažnije osobe u životu svakog djeteta koje je voljelo sport i usmjeravali su djecu u sport. S djecom bi u najranijoj dobi trebalo raditi na razvoju njihovih psihofizičkih osobina i nakon toga ih kvalitetno usmjeriti ka sportovima za koje su talentiranija. Ona djeca koja ne uspiju ostat će u sustavu sporta i ostat će publika. Tako je nekada bilo. I nije se plaćalo. Danas se plaća da bi svatko mogao igrati nogomet, a nije za to. Imat ćemo puno razočarane djece i puno razočaranih tinejdžera koji su tek na putu da postanu sve ono što mi želimo, a to su dobri ljudi. I puno razočaranih roditelja koji se kreću oko sporta. S vrlo moćnim alatom u rukama, društvenim mrežama i internetskim medijima, koji polako postaju glasna većina i trajno stvaraju dojam da sustav ne valja. A ja iz perspektive male Rijeke, koje prije pet godina nije bilo niti na mapi, tvrdim da je svojim resursima i svojim radom došla na mapu i da je pred vratima raja. Teško mi je iz perspektive Rijeke prihvatiti da se nešto ne može i da sustav nije dobar.
– Kada sam došao u Rijeku HNS je uz potporu UEFA-e dobio priliku obučiti određeni broj kadrova za nogometni menadžment i za taj pilot program od strane klubu određeni smo kolega Alen Rivetti i ja. Obojici nam je to bio vjetar u leđa, naučili smo nevjerojatno puno stvari za koje smo mislili da ih znamo, shvatili smo kako europski i svjetski klubovi funkcioniraju. Kako smo taj program priveli kraju Rijeka je imala dvije izuzetno uspješne europske sezone i na valu tog pozitivnog rezultata prve momčadi našlo se prostora i da određeni ljudi u sustavu relativno brzo napreduju. I imao sam sreću da to budem i ja. Znam da ovaj grad ima sposobnih i kvalitetnih ljudi, ne mislim da netko drugi na mome mjestu tu prigodu ne bi iskoristio, ali ja sam svime time nevjerojatno profitirao. U razmaku od dvije-tri godine sve što je HNK Rijeka dotaknula pretvorilo se u zlato i neminovno je bilo da osim igrača i stručnog stožera, netko iskoči i u klupskoj logistici – nastavlja direktor Rijeke, koji će bez imalo razmišljanja zasluge za svoj streloviti uspon pripisati trima ljudima.
Tri ključne osobe
– Što se moje karijere tiče ključne su tri osobe. Dean Šćulac koji me upoznao s Damirom Miškovićem, Damir Mišković koji mi je dao priliku, i Matjaž Kek koji je nevjerojatnim rezultatom meni omogućio da indirektno eksploatiram sve te potencijale što sam nosio u sebi – govori Čohar i otkriva ključnu razliku između Rijeke i mnogih drugih sličnih klubova u hrvatskoj ili regiji.
– Vrlo često klubovi padnu u zamku da ono malo sredstava što imaju ulažu isključivo u sportski dio. Ovdje je nevjerojatno puno sredstava uloženo u nešto što možda jest, a možda i nije dalo dodanu vrijednost sportu, ali je naša strategija bila da to radimo. Bilo koji klub u Hrvatskoj može kopirati naš model, Osijek i Istra jednim dobrim dijelom to i rade i kada bi nam se još jedan ili dva kluba približila Hrvatska bi liga bila itekako respektabilna. Oduvijek znamo da je problem infrastruktura, a s dobrim rezultatima i dobrim imageom reprezentacije, ne bi trebalo puno da i u Hrvatskoj bude lako raditi. Nažalost, sada još uvijek nije, jer razum svima nalaže da ne ulažu toliko u brendiranje i prezentaciju, već više u igrački kadar – govori Vlado, kojega nogomet od najranije dobi prati u stopu.
– Kao djetetu nogomet mi je bio sve na svijetu, a NK Rijeka me je jednim dobrim dijelom odhranila i odškolovala. Možda će se mama tu pobuniti, ali ja sam ipak od svoje druge, treće godine loptom trčkarao po Kantridi, barba Ivetu ulazio u oružarnicu, gledao u Maura Ravnića i pitao se hoću li ja ikad biti tako visok kao on. Rijeka je u mojim genima i ja bez toga ne mogu. Nogomet sam trenirao do 14. godine, a paralelno sam trenirao i odbojku i zbog bremena obiteljskog prezimena u jednom sam se trenutku odlučio za odbojku. Smatram da nisam pogriješio, a tijekom te moje odbojkaške karijere, a u odbojci sam proveo dvadesetak godina, nogomet mi nije bio tema broj jedan, niti sam s ocem o njemu previše razgovarao – nastavlja Vlado, kojemu je odbojka donijela i puno zadovoljstva i ponešto razočaranja, ali mu je i pružila priliku da iz prve ruke nauči kako funkcionira ozbiljno posložen sustav. Neprocjenjivo iskustvo.
Vidio sam se u organizacijskom dijelu
– Julio Velasco, jedan od najtrofejnijih odbojkaških trenera svih vremena, koji je s Italijom osvojio sve što se moglo osvojiti, jedan dobar dio svoje karijere radio je čak i kao sportski direktor Intera i Lazia. To ukazuje da su sportska logistika, menadžment i poimanje sporta kao djelatnost univerzalni. Od prvog dana sportske karijere sebe nikada nisam doživljavao kao nekoga tko će čitav život provesti uz teren.
Foto Damir Škomrlj
Uvijek sam se više vidio u organizacijskom dijelu, to sam pratio, naročito kada sam živio vani. Velika mi je prednost bila što sam naučio jezik i što sam imao mogućnost pitati i učiti. Dobar dio svoje igračke karijere više sam postavljao pitanja na temu organizacije pa sam naučio što znači vrhunski sportski event, kako se menagira, koje su stvari u pozadini, sve one stvari koje smo mi kasnije uspješno implementirali u HNK Rijeci, a dijelom i u Ženskom odbojkaškom klubu »Rijeka«, dok sam bio sportski direktor. Danas mi sva ta saznanja nevjerojatno pomažu, a budući da nisam u svom sportu uspijevam i s psihološke strane to razgraničiti. Mogu prilično trezveno razmišljati o strukturi organizacije, nisam opterećen strukturom igre, što bih vrlo vjerojatno bio da radim u odbojci. I to je jedna od onih stvari zbog kojih smo mi u HNK Rijeka prepoznatljivi. Sportski dio vode nogometaši, ostali dio logistike ljudi koji su iz sportskog miljea, ali nisu nogometaši. I to im pomaže da fokus zadrže na stvarima koje su njima bitne. Nema šanse da se mene uvuče u neku nogometnu temu, niti sam ja relevantan kada za stolom sjede još Matjaž Kek, Srećko Juričić i Ivan Mance. To znam ja, to znaju oni, i to je na neki način tajna uspješne suradnje – govori direktor kluba, kojemu je titula s Rijekom peta u karijeri. Četiri prijašnje osvojio je kao sportski direktor ŽOK »Rijeka«.
– To je bio sustav koji je puno prije mene osvajao trofeje, a i došao sam u klub u jednoj izrazito dobroj fazi. Kao igrač nikad ništa nisam osvojio, osvojiti titulu u klubu koji ga nikad nije osvojio je nešto što se ne može usporediti s radom u klubu koji trofeje osvaja iz godine u godinu. Imao sam nevjerojatnu želju u svom gradu implementirati stečena znanja. Imao sam sreću da sam po završetku karijere zajedno s još dosta riječkih sportaša upisao kineziološki fakultet za izobrazbu trenera i kroz taj sam fakultet osvježio kontakte i poznanstva i iz toga se izrodio moj angažman u ŽOK Rijeka. Iz ŽOK-a sam otišao pomalo razočaran nakon četiri godine jer sam shvatio da je to razina koju ja ne mogu promijeniti. Taj sustav je imao svoju strukturu, bio je uspješan, ljudi koji su u njemu radili su pošteno radili svoj posao, a ja sam uvijek osjećao da bih trebao na neki drugi način iskazati svoje potencijale. Nisam se želio dovesti u poziciju da doživotno budem u nečemu gdje nisam mogao napraviti iskorak. Posebno sam zadovoljan načinom na koji sam sudjelovao u stvaranju kluba skokova u vodu, ali niti to mi nije bilo dovoljno i bio sam spreman potražiti sreću u nekoj drugoj djelatnosti, ali nisam stigao jer sam sreo Deana i Damira na Korzu i sve je drugo postalo povijest. No, bio sam spreman otići iz sporta jer smatram da čitav sustav sporta u Hrvatskoj nije postavljen za ljude koji žele, traže i mogu pružiti nešto više. A izvan sustava HNK Rijeka to je u Rijeci nemoguće postići – govori čovjek koji se ipak uspio realizirati na način na koji je to želio.
Foto Damir Škomrlj
Ova titula je nešto posebno
– Zadovoljan sam i ponosan zbog toga. I bez titule bih rekao velikim dijelom, ova titula je nešto posebno. Od sada nadalje svaki put kada mi bude teško mogu samo pomisliti na onaj osjećaj i emocije onoga trenutka kada je sudac protiv Cibalije odsvirao kraj utakmice. Odmah se resetiram na pozitivu. Naravno da smo svi svjesni u kakvim vremenima živimo, moramo biti efikasni, konkretni, proaktivni, skromni i sve ono što ovo vrijeme od nas zahtijeva, ali koliko ćemo imati mogućnost dalje se razvijati ovisit će o tome koje će izazove vlasnik staviti pred nas. S ponosom ističem, a to ističe i Damir kada god ima priliku, da smo sve zadatke prilično uspješno izvršili. I bez obzira da li momčad pobijedila ili gubila nas idući dan opet čeka isti posao. Ljudi koji vode prvu momčad svjesni su svega što ih čeka u budućnosti, pa tako i mi u logistici, ovisno ili neovisno o tome hoće li rezultati biti dobri ili loši. Naš zadatak je već jučer biti najbolja moguća podrška onome što se sutra dešava. Mi ćemo uvijek nastojati naš posao odrađivati najbolje što možemo, prije svega na ponos našega vlasnika koji mora znati da klub vode ozbiljni ljudi koji provode njegove ideje, a hoćemo li se radovati ili tugovati neće utjecati na kvalitetu našega rada – govori čovjek koji povrh svega govori i tri strana jezika.
– Talijanski govorim kao materinji, njemački također, kao i engleski. Komunikaciju možda mogu zahvaliti mami, od nje sam to naslijedio, komunikacija je sve. Nikad se nisam sustezao komunicirati, čak i kada nisam dobro govorio neki jezik. S radom u HNK Rijeka koja otvoreno komunicira meni se samo rasplamsalo sve ono što je u meni tinjalo. U tom kontekstu poklopila se moja sposobnost i moji interesi. U ovom sam poslu pronašao sebe. Naravno da uvijek može bolje i naravno da u današnje vrijeme mladi ljudi koji dolaze moraju biti bolji. Kao i u sportu, gdje je moja najveća želja uvijek bila da oni koji dođu budu puno bolji od mene jer tek tako ću dobiti dojam da sam nešto kvalitetno napravio, isto tako se nadam da će na moje mjesto doći netko puno bolji od mene, netko tko će govoriti pet stranih jezika, još komunikativniji i još proaktivniji da dobijem dojam da sam postavio standard za kojega je nekome bilo bitno da ga prestigne – zaključit će Čohar.
