Nino Galović / Snimio Damir ŠKOMRLJ
Posljednju utakmicu odigrao sam 2. prosinca, nakon čega sam imao deset dana odmora i odmah krenuo u trening s privatnim trenerom. Naravno, privatni trener i momčad nisu isto, ali već sam 20 dana u dobrom ritmu i nadam se da ću vrlo brzo stići ekipu - tvrdi Galović
UMAG Nino Galović, 27-godišnji Splićanin, najnovija je, najzvučnija i zasad jedina prava prinova nogometaša Rijeke. Donedavni igrač japanskog prvoligaša Sagan Tosua, u kojem je svlačionicu dijelio i s Fernandom Torresom, došao je osnažiti zadnju liniju »bijelih« nakon brojnih odlazaka i dati neki novi prepoznatljiviji štih Rijekinoj obrani. Galović je nakon Splita i Slaven Belupa igrao u izraelskom Ashdodu, potom u Dinamu Minsk te naposlijetku u Japanu. Iza njega je preko dvjesto međunarodnih utakmica od kojih i neke jake iz Europske lige. Uz to prošao je sve selekcije hrvatske mlade vrste, od U-15 do U-21…
– Dojmovi su za sada fenomenalni. Vidi se da je Rijeka na odličnoj razini, od dočeka, medicinske kontrole i pregleda do ugovora i svega ostaloga. I dečki su isto tako odlični tako da za sada mogu reći da je sve za pet – kaže Galović.
Ono što se odmah nameće u ovakvoj situaciji priključenja u novu sredinu je stanje forme.
– Nadam se da ću brzo uhvatiti ritam. Posljednju utakmicu odigrao sam 2. prosinca nakon čega sam imao deset dana odmora, nakon čega sam već krenuo u trening s privatnim trenerom. Naravno, privatni trener i momčad nisu isto, ali već sam dvadeset dana u dobrom ritmu i nadam se da ću vrlo brzo stići ekipu po tom pitanju – dodaje Nino.
Oko potpisa jednoipolgodišnjeg ugovora nije bilo nikakvih problema. One manje radili su tek japanski poslodavci.
– Jako smo se brzo našli, to nije bilo pod nekim velikim upitnikom. Najviše je zapinjalo kod Japanaca s kojima sam se malo više dogovarao. Rješavali su se papiri pa vremenska razlika… To je bio manji problem, odnosno Japanci su malo kočili dogovor mene i Rijeke. Između nas sve je bilo vrlo brzo i korektno.
Tri lige na tri strane svijeta svakako su bile posebno iskustvo. Ali i vrijeme sazrijevanja u svakom smislu.
– Svaka od tih mojih avantura i utakmica nosi nešto svoje. Najviše sam napredovao i profilirao se kao igrač baš u Bjelorusiji. U Izraelu se bilo teško prilagoditi, dosta je to teška sredina. A možda i sama kultura ljudi, ne znam. A u Japanu je bilo fenomenalno, sve je trebalo biti po PS-u, međutim, tu sam zadobio malu ozljedu stopala i malo kasnije krenuo u trening. Potom je moj trener, koji me je zapravo doveo, otišao iz kluba, a u startu s novim trenerom nisam se kliknuo. Nisam mu legao i bilo je najbolje za obje strane da nađem neku opciju za dalje. Sve u svemu zadovoljan sam s karijerom, naravno, moglo je biti i bolje, ali i lošije.
Bjelorusija u srcu
U Minsku je stekao status obožavanog. Prigrabio je kapetansku vrpcu i stekao posebne odnose s tamošnjim poslodavcima.
– U Bjelorusiju sam nakon Izraela došao malo potišten, međutim, jako sam se brzo prilagodio. Tamo je bilo i nekoliko srpskih igrača tako da je sve išlo puno lakše. Potom sam postao i kapetan momčadi tako da mogu reći sve najbolje, o ljudima iz kluba do onih u gradu. Bjelorusija i Minsk prirasli su mi srcu i rado se volim tamo vratiti.
Japanska prilagodba imala je i neke specifičnosti.
– Nije se baš bilo teško prilagoditi na život u Japanu. Meni su najveći problem predstavljali štapići za jelo. A i vožnja autom zbog volana na desnoj strani. To mi je u početku bilo čudno i nelagodno, ali u principu na sve se to čovjek brzo navikne.
Od Galovića se očekuje da bude snažna karika Rijekine uže obrane odlaskom stoperskog dvojca Punčec-Župarić.
– Upoznat sam s odlascima stopera. Što reći? Sve što znam je iz medija. Sad sam gledao što je za mene najbolje u ovom trenutku, a mislim da je to Rijeka. Koliko sam uspio na prvim treninzima vidjeti, tu su odlični odlični dečki i nogometaši, Escoval, Velkovski, Čeliković… Čeka nas borba za pozicije. Vidjet ćemo. Ne volim previše obećavati. Obrana se treba uigravati, treba nam neko vrijeme, a nadam se da će to biti što brže.
Liderska uloga koja se očekuje? Može li je preuzeti?
– Ne znam što reći na to i ne volim obećavati. Mogu samo ponoviti da imamo tri, četiri jako dobra igrača u obrani i mjesto nije nikome zagarantirano. Tko zasluži, taj će igrati. Duga je polusezona.
Trener Zoran Vulić svojevremeno mu je zamjerao da je stoper bez ijednog žutog kartona.
– A sjećam se. To mi je trener Vulić zamjerao kad je došao. Imali smo dobar odnos, ali on je bio takav trener, tražio je malo agresivniju igru, a ja sam bio još klinac. Gurao me je u smislu da budem agresivniji i bliže igraču. A ja sam ludio, ha, ha… Ali kad odrasteš, vidiš da trener uvijek želi dobrobit i igraču i momčadi.
Andrijašević i Paracki
Hrvatsku ligu pratio je koliko je stigao.
– Pratio sma cijeli HNL, nekad manje, nekad više. Ovisilo je u vremenskoj razlici, karantenama i vremenu. Upoznat sam dosta dobro. Ova polusezona Rijeke? Istina, bilo je oscilacija, ali to je nogomet. Oscilacija ima svugdje i uvijek će ih biti. Sad ih trebamo svesti na minimum i ne lutati. HNL se svake godine sve više i više diže. Svaka momčad, poglavito iz vrha, na svoj je način dobra. Očekujem veliku borbu za europske pozicije, a nadam se da ćemo mi ostvariti naše ciljeve.
Od sadašnjih igrača najbolje poznaje Franka Andrijaševića, s kojim je počeo igrati u Hajduku.
– S Frankom sam igrao još u Hajdukovim mlađim uzrastima, poslije sam igrao u Splitu, on u Hajduku. Nakon toga on je igrao u Rijeci i Lokomotivi, znamo se stvarno dobro. Neke igrače poznajem manje, a strance uopće ne jer su došli proteklih sezona dok sam bio u inozemstvu.
Sa Simonom Rožmanom uspostavio je odmah pravi odnos.
– S Rožmanom sam se čuo telefonski prije i nakon potpisa. U samim razgovorima sam vidio da se radi o stručnjaku koji vodi računa o svakom detalju. Uspostavili smo odnos trener – igrač, a treninzi su jako dobri i intezivni. A mi igrači to najviše volimo.
Njegov bivši suigrač Goran Paracki reći će da se radi o pametnom stoperu koji dobro čita igru. Na čemu još treba raditi?
– U svaki klub koji sam odlazio, mislio sam da će mi biti odskočna daska. Tako mislim i za Rijeku, zašto ne? Prilagodba? Priviknuo sam se na Japan, a kako neću na Rijeku… Najvažnije je samo da se dobro uigramo – zaključuje Galović.