Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Završio medeni mjesec...

PUKLA LJUBAV Igrači su oduševljeno dočekali Bišćana i uspostavili s njim prisan odnos, a sada im Bišćan ne valja!

Antonio Mirko Čolak i Igor Bišćan u vremenima sreće i ljubavi/Foto Arhiva NL
Antonio Mirko Čolak i Igor Bišćan u vremenima sreće i ljubavi/Foto Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 21. rujan 2019. u 14:53 2019-09-21T14:53:00+02:00

U zabludi su svi oni koji misle da je najuspješniji trener Rijeke u novijoj povijesti otišao zbog loših rezultata, Kek je Rujevicu isključivo napustio zbog potrošenih odnosa. U prvom redu s predsjednikom i vlasnikom Damirom Miškovićem, ali i s nezadovoljnim igračima koji su sve teže podnosili visoke zahtjeve surova Kekova profesionalizma. Većina tih istih igrača s oduševljenjem je dočekala Igora Bišćana i uspostavila s njim prisan odnos koji je postao upitan u prvom delikatnijem trenutku. Nije im valjao Kek tiranin, ne valja im Bišćan, tko im valja?

RIJEKA Nogometaši Rijeke sutra u Puli igraju važnu prvenstvenu utakmicu protiv Istre 1961, uoči koje se nitko pretjerano ne bavi susjedskim derbijem dok kuloarima kruže priče o glasnom nezadovoljstvu igrača riječkoga prvoligaša koji su progovorili o metodama rada Igora Bišćana i slikovito poručili da su »kod bivšeg trenera trenirali kao babe, a trčali kao konji, a kod sadašnjega treniraju kao konji, a trče kao babe«. Pritom nema smisla prebirati po riječkoj svlačionici tražeći Kekove nasljednike u Bišćanovoj momčadi koji mogu uspoređivati trenažne procese dvojice trenera, bitna je njihova poruka. Pojedini igrači smatraju da su se u eri Matjaža Keka na treninzima umarali puno manje, a na utakmicama u trkačkom smislu pružali daleko više. To bi, valjda, trebalo objasniti zašto je Rijeka u posljednjoj trećini utakmice protiv Hajduka djelovala energetski potpuno potrošeno, zbog čega se u javnosti sve češće glorificira trener za kondicijsku pripremu u Kekovom (Ugo Maranza), a sve žešće proziva njegov kolega po struci u Bišćanovom stožeru (Vedran Naglić).

Sa znanstvenog stajališta, koje ima sve jači upliv u modernim tekovinama, danas u nogometu doista jest najvažnije pronaći optimalan model trenažnog procesa, prema kojemu igrači u najboljoj formi moraju biti kada je to najpotrebnije. U nogometu se, međutim, događaju stanja duha i tijela igrača na koja ni znanost katkad nema suvisao odgovor. Uostalom, tko to sa sigurnošću može tvrditi da je u jadranskom derbiju, kad su igrači Rijeke u pitanju, problem bio u nogama, a ne u glavama?

Team building

Legendarni član »vatrenih«, Mario Stanić, nedavno je u jednom neformalnom razgovoru o neobjašnjivim kriznim razdobljima nogometnih momčadi naveo zanimljiv primjer u vremenima kad je branio boje Chelseaja. Londonska momčad upala je u krizu, na treninzima je sve bilo idealno, ali igre i rezultati bili su debelo ispod objektivnih mogućnosti momčadi i očekivanja javnosti. I što se poduzelo po tom pitanju? U dogovoru s klupskim čelnicima trener Claudio Ranieri je kompletnu momčad usred sezone odveo na Tenerife gdje su igrači nekoliko dana samo igrali golf, ispijali pive, tulumarili, uživali u moru i suncu… Kad su se vratili u London, preporođeni je Chelsea počeo nizati pobjedu za pobjedom! Toliko o metodologiji rada kondicijskih trenera, mjerenju laktata, doziranju opterećenja…

Koliko god bio djelotvoran, engleski model »team buildinga« nešto je što već neko vrijeme pripada arhaizmima u premierligaškom nogometnom riječniku. Svojevrsna »psihološka tuširanja« momčadi u kriznim razdobljima sve je teže prakticirati u vremenima kada se nemoguće sakriti bilo gdje, a da to u hipu ne osvane na društvenim mrežama, a pogotovo u vremenima kada je rijetkost pronaći trenera s autoritetom koji na vrhuncu krize može preuzeti odgovornost i odvesti igrače na »razvratni maturalac«.

Valja samo zamisliti kako bi javnost reagirala da je trener Rijeke Igor Bišćan u tjednu poslije remija s Hajdukom i pred utakmicu u Puli, a poslije pet utakmica bez pobjede, odveo momčad na Kanare ili u Dubai da bi igrači zaboravili na probleme i lakše prebrodili evidentnu krizu igre i rezultata. U kontekstu nezadovoljstva pojedinaca koji su digli glas nedvojbeno je jedino kako bi reagirali ti igrači - ponovili bi isto ono što su govorili kad je Rujevicu napustio Matjaž Kek: Preporodili smo se! Takvi su igrači. Doduše… Ne svi.

- Ono po čemu sam dobro zapamtio engleske igrače jest činjenica da se tijekom moje premierligaške avanture nikad nisu ni na što žalili. Dakle, nisu im smetali vjetar, kiša, mokre kopačke, nikad im nisu bili krivi suci, nisu njurgali kad bi kasnio klupski autobus, nitko nikad nije bio umoran… - rekao je Mario Stanić i u nekoliko rečenica sažeo srž: postoje igrači i »igrači«.

Potrošeni odnosi

Naravno da u doba Kekove autokratske vladavine nijednom igraču Rijeke nije palo na pamet povisiti glas, prvi i jedini koji mu se suprotstavio (Ermin Zec) vrlo brzo postao je bivši. Kao jedna od inih kolateralnih žrtvi Kekova režima, među kojima je bilo još puno igrača, ali i najbližih suradnika, liječnika, fizioterapeuta, klupskih zaposlenika, čak i novinara… Javna je tajna da su prvotimci Rijeke odahnuli Kekovim odlaskom jer su sve teže podnosili karakter trenera koji ne preza ni pred čim da bi ostvario zacrtane ciljeve. U zabludi su svi oni koji misle da je najuspješniji trener Rijeke u novijoj povijesti otišao zbog loših rezultata, Kek je Rujevicu isključivo napustio zbog potrošenih odnosa. U prvom redu s predsjednikom i vlasnikom Damirom Miškovićem, ali i s nezadovoljnim igračima koji su sve teže podnosili visoke zahtjeve surova Kekova profesionalizma. Većina tih istih igrača s oduševljenjem je dočekala Igora Bišćana i uspostavila s njim prisan odnos koji je postao upitan u prvom delikatnijem trenutku. Nije im valjao Kek tiranin, ne valja im Bišćan, tko im valja?

Na njegovu nesreću, Igor Bišćan nikad neće uživati Kekove rujevičke standarde i povoljne okolnosti općenarodnog zanosa da bi mogao vladati situacijom u prvom osjetljivijem razdoblju za kormilom riječkoga prvoligaša (rezultatski još uvijek uspješnijem u usporedbi s Kekom u istom razdoblju od inauguracije). Budući da ne pokušava dosegnuti razinu Kekove komunikološke perfidnosti, a da mu njegova buntovna i istodobno začahurena narav ne dopušta podilaženje kompromisima i prihvaćanje alibija bilo kakve vrste, Bišćan na svojim plećima nosi teret loših igara i rezultata, ali i evidentnu krizu rukovođenja kluba, bojkot dijela navijača, promašaje sportske politike… Naposlijetku i breme nezadovoljstva prevrtljivih igrača, kojima netko pred sutrašnju utakmicu u Puli ipak mora reći da je došlo vrijeme kada moraju prestati pričati kao babe i počnu raditi ono za što su plaćeni - igrati nogomet. Nije na njima da sude o Keku i Bišćanu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.