Pod riječkom urom

Kako je Livio Tončinić zarazio cijeli grad

Orlando Rivetti

Livio Tončinić / arhiva NL

Livio Tončinić / arhiva NL

 Nobelovu nagradu zaslužuje Livio Tončinić, koji je prije nekoliko dana proslavio 30 godina »predsjednikovanja«. Doveo je riječku žensku odbojku do neslućenih visina, na Trsatu smo uživali u europskim poslasticama, nismo bili svjesni raskoši i bogatstva jedne, recimo, Francesce Piccinini...



Luciano Sušanj i Livio Tončinić dobili su prije tri godine godišnju nagradu Riječkog sportskog saveza za »zaslužne sportske djelatnike«. Treći čovjek iz ove priče je Luka Denona. Bila je to godina vaterpolista Primorja (Sukna i Muslima), kuglačica Mlake, Snježane Pejčić i HNK Rijeka.


Sušanj je najbolji sportaš Rijeke svih vremena, tri godine je predsjednik AK-a Kvarner koji ove godine obilježava 80 godina postojanja jer nitko ne želi tu neugodnu dužnost (?). Luciano će uskoro utrčati u sedamdesetu godinu. Rimski kralj na 800 metara bio je 1974. godine… (1.44.07). Atletska Kantrida direktorice Ive Florjančič je tvornica dječje radosti i veselja, 700 djece svih uzrasta do zlatne kopljašice Sare Kolak. Luciano bi dao nekoliko svojih saborskih mirovina da se netko hoće uhvatiti – kluba. Svi bježe kao vrag od tamjana.


Umirovljenici su Luka Denona i Livio Tončinić. Luka je nakon 17 godina podnio neopozivu ostavku na dužnost predsjednika Ženskog rukometnog kluba Zamet, zamjenu nije mogao naći. Umjesto ključa u bravu sa Zameta su ključ svoje sudbine odnijeli, kako nalaže zakon, u Riječki sportski savez kao »tehničkoj vladi«. Rada Ciganović i Adrijana Prosenjak mole se Bogu i čekaju da sunce svane u obliku milostinje za stotinjak djevojaka. Iz gradskog je proračuna izdvojeno milijun i pol kuna za spas pet loptačkih i dva atletska kluba. Dvjestotinjak tisuća kuna… Pravo bogatstvo.




Denoni i Tončiniću nije pomoglo ni prijateljstvo s financijskim magom Slavkom Linićem. Niti njegov utjecaj na »bogate prijatelje«. I odbojkašice Rijeke krenule su od početka, nakon što su bile zagrlile zvijezde…


Od sporta svi okreću glavu kao od kužnoga psa. Ruže s Trsata i Zameta, odbojkašice i rukometašice, djeca su ovoga grada. Zajedno s Atletskim klubom Kvarner više od tisuću djece koje nam sport odgaja. Za sportska dostignuća, ali još više za životna iskušenja. Uči ih radu i disciplini, dostojanstvu u pobjedama… Uči iz kako ustati nakon poraza. Ali za njih nema mjesta u Zakonu u sportu. Napisan prije jedanaest godina, doživio je osam izmjena, u očekivanju novog Zakona o sportu… Nazdravlje. Zakon je džungla.


Tončiniću više ne pomaže »policijski«, a Denoni »politički« reket… Sušnju sportski autoritet. Nema više niti »Daj babi kunu…«


Zbog toga Nobelovu nagradu zaslužuje Livio Tončinić, koji je prije nekoliko dana proslavio 30 godina »predsjednikovanja«. Doveo je riječku žensku odbojku do neslućenih visina, na Trsatu smo uživali u europskim poslasticama, nismo bili svjesni raskoši i bogatstva jedne, recimo, Francesce Piccinini… Pogledajte Wikipediju. Livio je utrčao u besmrnost kada je shvatio da nikada neće biti veliki igrač, a niti trener. Igrajući u dvorištu Talijanske gimnazije, pa u Opatiji… U Liceu je pekao zanat.


Danas je riječki sport odbojkaški ružinjak. Rijeka sa svojih pet selekcija, ali još osam klubova samo na području grada – Gornja Vežica, Drenova, Sušak, Škurinje, Turnić, Kozala, Zamet, pa Kastav, Kostrena, Rječina… Za budućnost ne treba brinuti. Zahvaljujući Liviju… Na Trsat je donio Europu!


Što je zajedničko Deanu Šćulcu i Samiru Baraću, osim što su jedan i drugi igrali vaterpolo? To što im kćeri, Ivana i Sara, igraju zajedno za Rijeku. Ivana je nastavila stazama nedavno preminule bake Sonje (izborila je Prvu ligu sedamdesetih), ali i barbe Duška (reprezentativac) i tete (Slavice). Dinastija Šćulac se nastavlja na Sonjinu radost negdje na nebu…