Premda su troškovi studiranja veliki i penju se na 25.000 funta godišnje, brzi povratak uloženog nakon završetka studija je više nego izvjestan. Dan počinje buđenjem u pet sati, slijedi trčanje, veslanje, tuširanje pa oblačenje odijela
Uz jednako cijenjeni Cambridge, kojeg su osnovali »prebjezi« s Oxforda, i pojedine londonske fakultete, Oxford je vodeće sveučilište u Engleskoj, a samim time i u svijetu. Uz najkvalitetnije američke centre znanja, kao što su Harvard, Yale, Princeton ili MIT (Tehnološki institut u Massachusettsu), engleski »zlatni trokut« redovito se nalazi na popisu »top deset« svjetskih sveučilišta. Oxford je pritom najstariji od najvećih, drugi je na svjetskoj listi po vremenu osnivanja odmah iza Bologne. U gradu veličine Rijeke smještenom 90 kilometara sjeverozapadno od Londona znanost se izučavala još 1096. godine (Bologna je osnovana 1088., a Zagreb, primjerice, 1669.).
Oxford se sastoji od 38 fakulteta koji su smješteni u zasebnim zgradama, međusobno udaljenim po nekoliko stotina metara. Ali pogrešno je fakultete smatrati centrima za izučavanje pojedine znanstvene discipline (Medicinski, Pravni, Filozofski… kao u Hrvatskoj) jer se velika većina disciplina izučava na više različitih fakulteta. Fakulteti su na neki način zajednice kojoj pripada dio studenata Oxforda upisan na njih i zgrade u kojima su ti studenti smješteni. Nazivi su im stoga neutralni i prilično šaroliki, od rojalističkih kao »Queens college« (Kraljičin fakultet) ili religijskih poput »Jesus College« (Isusov fakultet), preko apstraktnih kao »All Souls College« (Fakultet svih duša) do čisto praktičnih poput »New College« (Novi fakultet). Filipov fakultet se zove »Magdalen« po Mariji Magdaleni. Na Oxfordu trenutačno studira oko 20.000 studenata, od čega ih je na »Magdalenu« oko 600.
Ista kemijska, iste čarape
– Kada sam pokazao svjedodžbu pitali su me što mi je od predmeta najvažnije. Pojašnjavao sam im da je meni sve moralo biti bitno, jer ako padnem tjelesni, isto mi je kao da sam pao matematiku. Dobra strana našeg sustava je što imam veće opće znanje od njih. Na primjer, uz biologiju dobro dođe poznavanje fizike, a njihovi biolozi to nisu učili. Ispiti se pišu u ogromnim prostorijama u koje se ne smije donijeti niti jedan papir. Sve se mora pisati istom kemijskom, a čak ako nosite računare, postoje točni propisi kakvi moraju biti. Čarape moraju biti crne i ako su šarene, odmah primijete i upozoravaju. Ne znam kakvu su povijest prepisivanja imali, ali očito imaju razloga za to. Sam ispit je postavljen tako da se pišu eseji, čime do izražaja dolazi razumijevanje određene teme. Predavanja su kratka, traju svaki dan od otprilike 9 do 12 sati. Puno važniji su pojedinačni sastanci s profesorima na koje morate doći dobro pripremljeni da biste mogli raspravljati s njima. Bit sastanka je naime diskusija, moraju se iznositi činjenice i argumenti jer se tako uči način razmišljanja u znanstvenom svijetu, kazuje Filip, koji studira »human science«, znanost o čovjeku, odnosno kombinaciju genetike, antropologije i sociologije.
Plaćeno istraživanje
– Ta disciplina se kao cjelina pojavile šezdesetih godina kada su ljudi shvatili da nije dovoljno izučavati genetiku da bi se shvatilo kako se neke stvari događaju u populaciji i demografiji, nego se u obzir moraju uzeti i antropološki faktori.
Jedan od Oxfordovih fenomena je i njegova knjižnica, koja, vjerovali ili ne, donedavno nije bila osigurana.
– Kada su procjenjivali knjižnicu, ispalo je da je ona sama vrjednija nego cijeli ostatak sveučilišta, uključujući zgrade i zemljišta. Tada su se zamislili i sada je osigurana, pod šifrom i ulazi se samo uz posebno odobrenje. Postoje četiri knjižnice, a najvrjednija je stara knjižnica za ulazak u koju je pak potrebno pismeno dopuštenje i razlog. Ne može se samo doći i listati, kaže Filip uz napomenu da se tamo mogu naći originali Galilea Galileja, Shakespearea, četiri Magna Carte…
Sociologija je priključena zbog metode, da se nauči kako se prikupljaju i sortiraju podaci i kako se dolazi do ideja. Teorije se postavljaju u sustavu antropologije, kaže Filip, kojem je ovih dana počela druga godina studija. Fakultet traje tri godine, a na četvrtoj se, o trošku Oxforda, dobiva prilika putovati negdje s ciljem istraživanja. Tako se stječe magistarski stupanj obrazovanja, nakon čega se može na doktorat. Upravo to je Filipov cilj, iako diploma s Oxforda nudi cijeli niz mogućnosti. Za nju naime nema recesije i premda su troškovi studiranja veliki i penju se na 25.000 funta godišnje, brzi povratak uloženog nakon završetka studija je više nego izvjestan.
– Paleta poslova koji se mogu raditi je stvarno široka. Pojedinci nakon što završe ovaj smjer recimo vode dokumentarce, ili ih pišu, odnosno produciraju. Čak se mogu raditi menadžerski poslovi jer se smatra da smo toliko organizirani da možemo kvalitetno organizirati druge ljude. Ali, većina ostaje u znanstvenim vodama. Ja bih volio ostati raditi istraživanja na polju genetike.
Kao u vojsci
A da su »oksfordovci« dobro organizirani, svjedoči podatak o njihovoj dnevnoj satnici. U vrijeme kada se prosječni hrvatski student budi, iza njih je već nekoliko sati rada. Kada prosječni hrvatski student sjedne u automobil kojeg su mu kupili roditelji i uputi se negdje na kavu, oksfordovac sjedne na bicikl…
Uz silnu tradiciju Oxford je u svijetu poznat i po jednom modernom fenomenu zvanom Harry Potter. Školske scene u filmovima o malom čarobnjaku snimane su upravo u Oxfordu, što znaju svi turisti koji posjećuju sveučilište.
– Ako u nekom dijelu zgrade nije sniman film, turisti neće ni da ga pogledaju, kaže Filip, koji je na Oxfordu radio i kao turistički vodič. Zanimljivo je da su pojedini dijelovi fakulteta zabranjeni za turiste.
– To su dijelovi u kojima studenti borave cijele godine a turisti nemaju razumijevanja pa im gledaju kroz prozore. Zidine oko fakulteta su podignute s razlogom, da se očuva unutarnji svijet u malom. Ulaska nema osim ako vas je netko pozvao, kaže Prica-Sharpe, čiji smještaj također podsjeća na Harryja Pottera, premda on nema svog Rona, odnosno cimera.
– Po statutu svatko ima svoju sobu koju ne smije dijeliti s drugim jer se to smatra smetnjom zbog koje se neće pokazati maksimum. Moja prostorija je iz 17. stoljeća, ima kamin, dvije sobe, stare prozore s rešetkama…
– Buđenje je u pet sati, slijedi trčanje, veslanje, tuširanje pa oblačenje odijela. Iza toga su predavanja pa sastanci s profesorima. Pojedina predavanja imamo na matičnom fakultetu, ali neka su i na drugim fakultetima u sklopu univerziteta. Od fakulteta do fakulteta vozimo se biciklima jer studenti na Oxford ne dolaze automobilima. Čak i da dolaze, ne bi ga imali gdje parkirati.
Kada se pogledaju fotografije s Oxforda, na kojima dominiraju stare zgrade i »vimbldonski« zeleni travnjaci, sama pomisao na dim iz auspuha izaziva gađenje. No, nije lako postati dio možda i najčuvenijeg sveučilišta na svijetu. U sustavu prijema studenata krije se možda i najveća razlika u odnosu na hrvatsku praksu, što je Filipu na koncu i otvorilo vrata Oxforda usprkos ogromnoj konkurenciji.
Svi su jednaki
– Od 148 prijavljenih na moj smjer prvo su odabrali nas 12 u uži izbor i potom svega nas dvojicu koji smo dobili priliku upisati se. Pritom nema kvote za strance, svi su jednaki. U prosjeku se upiše oko 10 posto stranaca, ali ne zato što nam je to osigurano, nego zato što nas se toliko prijavi. Na prijemnom je najvažniji intervju, ocjene su više putokaz za prvo probiranje prijavljenih. Pojedini Englezi su se uspjeli upisati i s njihovim »trojkama« i »četvorkama« zato što su oduševili profesore na intervjuu. Ja sam morao napisati zašto mislim da sam dovoljno dobar za Oxford, pri čemu sam napomenuo koji su mi interesi, a oni su mi onda postavljali pitanja na tu temu. Cilj im je više bio da vide kako razmišljam, a ne koliko znam jer se pretpostavlja da ću sve što treba ionako naučiti na fakultetu, zaključuje Filip, kojeg su Englezi dočekali s neumjesnim pitanjima o Hrvatskoj. Zanimalo ih je između ostaloga imamo li mi ovdje – pisce.
Ima nešto što se ne razlikuje studirali u Hrvatskoj ili na Oxfordu, a to su studentski običaji po pitanju zabave. Ona se, naime, i ovdje i ondje nerijetko svodi na pretjerano zagledavanje u čašicu. U Hrvatskoj se studentsko uživanje u dražima alkohola naziva »brucošijada« ili »studentski party« a na Oxfordu »mama i tata napijaju dijete«. Svaki novi student nakon upisa dobiva »mamu i tatu« među starijim kolegama kojima je najvažniji zadatak pobrinuti se da brucoš prvu noć na Oxfordu zapamti po mamurluku. Ima tamo i ljepših običaja, jedan od njih karakterističan je za tri fakulteta među kojima je i Filipov »Magdalen«.
– Na prvi dan svibnja, koji se naziva »May Day«, fakultetski zbor u 6 sati ujutro pjeva s najvišeg tornja. To je običaj, pa makar bili loši pjevači, a u pravilu nisu, nego su vrlo talentirani. To je veličanstven doživljaj, cijeli grad je tih, čuje se samo pjesma, ispričao je Filip.
Jedan od običaja je i pljuvanje u pod kada prođe student s nekog od konkurentskih fakulteta, što je, kaže Filip, samo stvar tradicije, a ne neke stvarne »mržnje« među studentima. Da bi znali tko je s kojeg fakulteta, studenti nose posebna obilježja, odnosno boje. »Magdalenove« su crno-bijele.
