"Ko te šiša"

Upoznajte Katarinu Strahinić: ‘Gluma nije slikanje za naslovnice’

Siniša Pavić

Na studiju glume u Sarajevu shvatila sam da želim da se nakon mog filma, serije, predstave, nešto u ljudima promijeni, da ih natjera na razmišljanje, da ih potakne, razveseli. To je gluma



Počelo je s Božićnom epizodom, da bi se nastavilo u istom ritmu. Humoristični serijal »Ko te šiša« ima ozbiljnu ambiciju vratiti mrvu humora u naše gledateljske živote. Priču manje više znate, ma bolje će biti da je ispriča Katarina Strahinić, mlada glumica koja nosi jednu do glavnih uloga.


Pri tom u startu treba znati da je Katarina iznimno drago, energično, blagoglagoljivo i dobrodušno biće kojeg je teško ne voljeti. Vjerujte na riječ potpisniku ovog teksta.


Elem, »Ko te šiša« je…


– »Ko te šiša« je humoristična serija o dva konkurentna frizerska salona u jednom zagrebačkom kvartu. Riječ je o frizerima, no zapravo je to samo podloga kroz koju se svaku epizodu priča neka druga naša svakodnevna životna priča. Serija je to o odnosima i situacijama koje se događaju likovima, a te su situacije vrlo vesele, neke i apsurdne, no nadasve zabavne. Igrate Sanju.

– Ili Sanjicu, kako je svi zovu, onu koja je, barem na papiru, bez mana. Savršena, draga, pristojna, idealna cura kojoj je jedini ‘problem’ naći dečka i svoj životni cilj. No, kao što to u životu i biva, ona je daleko od toga da je baš bez ijedne mane. Ima i ona svojih mrgudnih, ljutitih i ljubomornih ispada. Ali, na svoj neki šarmantan i duhovit način. Ono u što sam se ja zaljubila u tom liku, a nadam se da će isto i gledatelji prepoznati, jest činjenica da je Sanja mlada djevojka koja se u cijeloj toj priči od života još traži. I naravno, na tom putu luta i griješi kao i svi. Na svoj luckast, Sanjičin način.




Kakvo je bilo iskustvo igranja s primjerice Željkom Duvnjakom koji je bio zaštitni znak mnogih sličnih serijala, ili pak s glumačkom veličinom poput Ksenije Marinković?


– Sa Željkom Duvnjakom je bila iznimna čast i zadovoljstvo raditi. On je zaista i iznad svega predivan, topao čovjek, a i fenomenalan glumac. Žigmund kojeg igra mi je možda jedan od najdražih likova u seriji, a vjerujem da će osvojiti i srca gledatelja. Srca nas na setu definitivno je osvojio. Imao je tako u jednoj scenu repliku koja kaže – »Kakav dan, kakav dan!«. To je izgledalo tako dobro da je ekipa tu repliku snimila, pa je puštala danima kad god smo se htjeli razveseliti.


Neki su je čak stavili na ringtonove. Željko je čovjek s kojim definitivno želim ponovno raditi. Ksenija Marinković bila je kao naša mama na setu. Paralelno sa serijom radila je još sto stvari, ali bi uvijek bez obzira na to, bila iznimno profesionalna. Jako sam joj zahvalna jer me nije tretirala kao mladu neiskusnu glumicu, već kao kolegicu ravnopravnu sebi i tako me motivirala da dajem još više, i radim, i učim! Tako da mama – hvala!


Ples zavođenja


Za potrebe ovog serijala morali ste, makar malo, naučiti šišati. Nije prvi put da od vas uloge traže učenje svakojakih vještina, valjalo je recimo i voziti mopede, znati klizati, baviti se gimnastikom….


– Moped sam morala naučiti voziti za ulogu u zadnjoj sezoni serije »Počivali u miru«. Tata me učio. Imala sam užasan strah kako ću ja, jer je odmah valjalo voziti po Ilici. I bilo je super, prvi put. A onda je scenu trebalo ponoviti. I zabijem se u stupić! Prošlo je bez težih ozljeda. Kad je valjalo klizati sve je bilo super dok nisam odlučila režiseru pokazati sve što znam i onda – bum! Kad sam glumila Saru u seriji »Na terapiji« susrela sam se s gimnastikom, naučila barem napraviti špagu!


A uloga Indijanke u filmu Winnetou!?


– Tu sam jahala. Moja obitelj obožava konje, mama i sestra su ludi za konjima. S njima sam krenula u avanturu, jedino što sam ja zapravo alergična na konje. Na setu nisam nikome ništa govorila, ali kako sam jahala osjetim da ide alergija. Sve se ipak sretno riješilo.


Indijanka koja konja jaše. To je onda bila neka ozbiljnija uloga?


– Anila Gajević iz Sarajeva je moja divna agentica za strano tržište. Ona mi je poslala casting za audiciju, ali za malu ulogu od samo jedne scene. Puno nas je bilo na audiciji, krenuli i pozivi onima koji su ulogu dobili, a mene ne zove nitko. Računam, ništa nisam dobila. Bilo mi i žao. Taman sam bila na Brijunima i radila predstavu, kad Anila zove. Pita me hoću li prvo tužnu, ili sretnu vijest.


Ajde, prvo tužna. Rekla mi je: »Nisi dobila tu ulogu. Dobila si veću ulogu!« O kako sam samo krenula skakati i vikati. Presretna sam bila. Glumila sam ženu jednog od ratnika. Fora je scena zaručničkog plesa. Imali smo pravog Indijanca koji nas je učio tom plesu zavođenja. Indijanke, naime, prose muževe i rade s kopljem. Ona pleše s kopljem u toj igri lova, i u kog uperi koplje, kog ubode, taj je ‘upecan’.


Bojim se da ženik nema pravo ni mogućnost pobjeći.


– Nema odbijanja, hahaha.


Spomenuli ste Sarajevo, zamalo tamo upisali akademiju, tamo se u glumu zaljubili.


– S glumom sam se počela baviti odmalena. Kao mala sam stalno radila predstave, postrojavala lutke, išla na glumu u ZKM. Ali, uvijek sam mislila da je posao ono što radiš za novac, a onda mimo posla imaš stvari koje radiš iz ljubavi. Meni je gluma uvijek bila ljubav. Nisam glumu doživljavala kao posao već sam mislila da ću se glumom baviti uz posao. Bilo mi je otkriće kad su mi rekli da se gluma studira. Nisam to ni znala.


A onda čuješ da se na glumu teško upada, da se ide preko veze. Ja sam, međutim, imala plan! Voljela sam jako matematiku, pa je plan bio da ću upisati matematiku i probati na prijemni od glume, ali neću uspjeti. Onda ću završit i drugu godinu matematike, opet probati upisati glumu i opet neću uspjeti. A onda ću završiti treću godinu matematike i ponovno pokušati glumu i ovaj put uspjeti. Pa ću paralelno studirati glumu i matematiku.


No, onda se dogodilo Sarajevo. Završila sam četvrti srednje, spremala se za jesen i prijemni na akademiji u Zagrebu. Sarajevo međutim ima i ljetni i jesenski prijemni ispit. Preko noći su moji prijatelji s kojima sam pripremala ispit odlučili pokušati u Sarajevu. Nagovorili me da idem s njima, makar ništa spremljeno nisam imala. Spremala sam se na brzinu u vlaku. Bio je to vikend tulumarenja, sve veselo, a komisija predivna. I ja prošla u uži krug, a od prijatelja mojih nitko. Malo sam i ljuta bila. Ni odjeće za pet dana nisam imala. A onda se to pretvorilo u najljepših pet dana u mom životu.


I ti divni profesori. Ermin Bravo, on je toliko predivan čovjek, predivan pedagog, glumac predivan. Tamo sam shvatila što je to gluma. Nije to slikavanje po naslovnicama. Shvatila sam da želim da se nakon mog filma, serije, predstave, nešto u ljudima promijeni, da ih natjera na razmišljanje, da ih potakne, razveseli. To je gluma. A Sarajevu se vraćam minimalno jednom godišnje.



Mene jedino malo brine da vam tko ne zamjeri što se u seriji govori onako, zagrebački.


– Serija jest bazirana na zagrebačkom govoru, makar imamo i Mateka-Bosanca koji želi biti purger, ali zaista se nadam da će serija naći put i do gledatelja u Primorju, Istri, Dalmaciji. Mi nismo toliko inzistirali na govoru samom, a i na kraju krajeva imamo poznatu Istrijanku u seriji Jadranku Đokić. Sve se događa u zagrebačkom kvartu, ali isto tako mogu ta događanja i zgode biti smješteni i na Korzu, ili Rivi. Mislim da će gledatelji prepoznati sebe ili druge u likovima, bez obzira bili iz Slavonije, Dalmacije, Zagorja ili Like.



Puno me stvari zanima


Voljeli ste matematiku, mogli ste sigurnijim nekim putem gdje je manje strahova egzistencijalne prirode.


– Vjerujte, svakodnevno mi prođe kroz glavu pitanje je li sve ovo meni treba. Ali, na kraju dana ja sam toliko sretna. Neka samo jedan pravi momenat osjetim i meni je to dovoljno da tri naredna mjeseca budem zadovoljna. To sam ja. Doslovno. Puno me stvari zanima, svestrana sam, ali ovo sam ja. Gluma je ono gdje se mogu ispoljiti i izraziti.


Serija »Crossing Lines«, uloga uz bok Gorana Višnjića i Donalda Sutherlanda.


– Da se razumijemo, mala je to uloga, ali za nju sam morala proći dvije audicije. Ta razina profesionalnosti je čudo!


A mi nikako da priznamo Višnjiću da je uspio!?


– Ja sam mu priznala odmah! On je tamo čudo, on, Šerbedžija, Zrinka Cvitešić, to su ljudi kojima se divim i u tom nekom karijernom smislu, to je ono čemu težim.


Makar mi rekoste da više volite film i televiziju, ima vas i u kazalištu.


– Kazalište volim. Ipak je ono moja prva ljubav. Ali, toliko obožavam snimanje i toliko sam sretna da ne želim otići. I kad snimim svoje scene ja ostajem gledati. Učim užasno puno i zanimljiv mi je taj proces. Ima me u kazalištu, u Zorinom domu Karlovcu, u HNK Varaždin, malo i u Zagrebu. Posvuda me ima.



Koliko čujem na setu su se od vas skrivali bomboni! Navodno ste ih sve pojeli, a viška u vas ne vidim!– Skriveno je sve iza brojnih naslaga odjeće, haha. Obožavam jesti, na žalost najviše junk food. A bomboni? Sad će moj asistent režije Ištvan Filakovtzy Pišta biti ponosan što ga spominjem. Bomboni su bili rekvizit. Pišta je svima govorio; nemojte jesti stare bombone. To je govorio jer je znao da bi ih u protivnom smazali. Ali, ja sam znala da nisu stari pa sam jela. No, kako sam znala koji su mi finiji stala sam jest kad su ostali samo oni mani manje fini. I onda su nestajali! Dakle, nisam kriva samo ja!


Kakvi su planovi, želje za budućnost?


– Jako se veselim sljedećoj ulozi koju imam. Radim njemački film, s režiserkom s kojima sam već u Pragu radila film Grosstadtfieber koji je ove godine bio prikazan i u Cannesu. Radimo film o znanoj špijunki Mata Hari! Jako se veselim, scenarij je super, uloga također. Ona je mistična žena, a tu je i ples kojime fascinira, onako indijski, bolivudski. Voljela bi glumiti i Romkinju, jako me privlači ta kultura. Voljela bi zaigrat i u nekom inozemnom filmu, naravno i da bude druge sezone »Ko te šiša. Toliko je želja. I samo da se radi.



Kratko ću, moram, ima li muškarca u kojeg je ova Indijanka uperila koplje, a da nije glumac? – Haha, po tom pitanju sam sretna. Toliko.


Koliko je u vas temperamenta i energije i bit će baš svega.


– Haha. Istina, poslovno sam dosta aktivna, ali nakon svega najdraže mi je biti u društvu dragih ljudi, gledati filmove, otići sama u kino. Smirim se nakon sveg ludila. Planiram doduše poći na skijanje. Volim skijati, a bordat ću, da nešto novo naučim.