U Puli je postavljen temeljni kamen za jednu lijepu priču – sad se može čekati da proradi sluh nadležnih i odgovornih – no jednako je tako neosporno i da se za strip ne treba bojati dok je god šunjića i šagadina, gajića i bunjevaca. Jer tko s njima legne, postripan ustane
I stripaši su ljudi. I to kakvi! Dogovoriš s njima fotografiranje u ponedjeljak u 10 sati i oni svi dođu. U četvrtak oko 13 sati. Koji sat prije ili kasnije. U žaru borbe s tekućim vitaminom B spomeneš Rome i to kako su ih očito humano preselili iz ulice u kojoj je tvoja osnovna škola a sad se u njoj toče vitaminski nektari, i završiš u stripu. Ljudi, i to kakvi. Večeraju medicu, da bi doručkovali vodu; promatraju svijet dječjim očima, da bi ga raščetvorili vještim rukama; izvale foru, da bi je svatko poželio; ispovjedaju se, da bi ispričali priče o svima nama.
No ta mala, off tema stripa prometnula se u najživlju, najvibrantniju priču ovog Sajma, trasirajući možda bar dio njegovog budućeg puta. Zahvaljujući ponajprije samim strip-autorima, ali i njihovom upornom i glasnom ovnu predvodniku, strip-izdavaču i entuzijastu Vladimiru Šagadinu. Da nije njega, vjerojatno ne bi mala Maksimijanova ulica, posve blizu Doma hrbr, postala Stripovska ulica, sa svojom kulturom i subkulturom, strip-čitaonicom i pubom, strip-galerijom i DJ-pultom na otvorenom. A sve nekako s berlinskim osjećajem: crveni saloni i važni gosti su u zapadnom Berlinu Doma, u kojem skidate cipele prije nego uđete, a razigrana ludost je u istočnom Berlinu Stripovske ulice, u kojoj cipele tražite nakon što iz nje četveronoški izlazite.
Opširnije u tiskanom izdanju
