Dvanaest priča punih veselja i ljubavi pričaju Vojo Radoičić i kujica Pika, Saša Frank i pas Bart, Saša Butorac i kujica Lila, Mauro Staraj i pas Giovani, Vladimir Rončević i mačak Mile, Andrej Zlatić i kujica Shira, Danko Crnčević i kujica Kiara, Ivan Budislavić i vjeverica Degu, Boris Krstanović i kujica Abi, Ico Mikuličić i papagaj Oscar te Tonči Grabušić i zamorac Zaginjo Lili je genijalna. Umiljata je i mirna, iako je dosta velika. Obožava snijeg, voli biti u šumi - Saša Butorac
Iskreno prijateljstvo, povjerenje, bezuvjetna ljubav i privrženost, nešto je što nam mogu pružiti samo najbolji prijatelji. Prijateljstvo i ljubav između čovjeka i životinja, kućnih ljubimaca, s druge strane, još je posebnija priča, priča koja je poslužila za temu tradicionalnog humanitarnog kalendara »Riječki dečki« za 2011. godinu. Dvanaest priča punih veselja, topline i ljubavi kroz fotografije pričaju Vojo Radoičić i kujica Pika, Saša Frank i pas Bart, Saša Butorac i kujica Lila, Mauro Staraj i pas Giovani, Vladimir Rončević i mačak Mile, Andrej Zlatić i kujica Shira, Danko Crnčević i kujica Kiara, Ivan Budislavić i vjeverica Degu, Boris Krstanović i kujica Abi, Ico Mikuličić i papagaj Oscar te Tonči Grabušić i zamorac Zaginjo.
Veselo društvo lutalica
Kad su ljubav i prijateljstvo sa životinjama u pitanju, savršen je sugovornik fotograf Rino Gropuzzo, ujedno zaslužan za realizaciju ideje ovoga kalendara. Među njegove ljubimce ubrajaju se dvije mačke – Kimba i Piko te dva psa – Bubu i Lokvica. – Kimbu sam našao na cesti na Preluku, a Pika kod bivše garaže Autotransa. Kujicu Bubu sam našao na jednom gradilištu, a Lokvicu smo našli na Žutoj Lokvi, zato se zove Lokvica. Svi zajedno se dobro druže, iako su mačke trenutačno u vikendici, na svježem zraku, ali uskoro ćemo svi opet biti na okupu. Inače, trenutačno tražim udomitelja za jednu sedmogodišnju terijerku – rekao je Gropuzzo koji je i ove godine za Društvo za zaštitu životinja snimio fotografije za kalendar s motivima iz azila. Humanitarni kalendar »Riječki dečki 2011.« među ostalim je poseban i po tome što je između najmlađeg i nastarijeg Riječanina koji je pozirao pred Gropuzzovim objektivom čak sedamdeset godina razlike.
Što je vjeverica bez kitnjastog repa?
Najmlađi »riječki dečko«, 10-godišnji Ivan Budislavić, učenik četvrtog razreda Osnovne škole Vladimir Gortan, ponosi je vlasnik andske čileanske vjeverice pod imenom Degu.
Pika je mješanka, nikad mi nije bilo bitno imati psa s pedigreo. Dobra je i privržena - Vojo Radoičić
– Degu ima tri godine. Voli se kupati u pijesku, vrti se u kotaču… Sivkasta je, nema kitnjast rep kao »tipične« vjeverice. Treba znati da ju se ne smije vući za rep jer ga onda ona u samoobrani odbaci i više joj nikad ne naraste, priča nam Ivanova mama Majda. Iako bi bilo poželjno da živi u paru, Degu je još uvijek sama, ali su joj zato članovi obitelji Budislavić odlično društvo. – Jako je druželjubiva i pitoma, voli društvo, voli se igrati, ima jako velik kavez. Čim čuje da ulazimo u kuću, odmah se javlja, glasa se poput ptičice – dodala je Budislavić. Sedam desetljeća starijeg od Ivana, uglednoga riječkog umjetnika Voju Radoičića bezuvjetno prijateljstvo veže uz kujicu Piku. – Pika je mješanka, nikad mi nije bilo bitno imati psa s pedigreom. Dobra je i privržena, jako je volim i puno mi znači – otkrio je Radoičić.
Mile flegmatik
Ljubimac Vladimira Rončevića, rukovoditelja Radio Rijeke, mačak je Mile kojeg je njegov sin spasio kao bebu. Mile sada ima tri godine i tri mjeseca, težak je osam kilograma, a, kad se ispruži, dugačak je točno jedan metar. – U veterinarskoj stanici su nam rekli da je Mile europski mačak, ima duge noge, dugo tijelo. Koliko god je velik, toliko je i dobroćudan i miran. Velika je maza, ali ima i faze kad trči po stanu, no uglavnom je flegmatičan i samo se izležava i spava. Dosta je plašljiv, ali voli društvo. Kad nam dođu prijatelji, sjedi među nama i promatra tako da, kad nam dođu gosti, uvijek pripremimo i jednu stolicu za njega. Pametan je, sin ga je izdresirao, zna sjesti, doći kad ga zoveš, razumije kad mu kažeš ne – otkrio je Rončević dodavši kako Mile posebno uživa kada su na godišnjem odmoru, u Donjoj Kladi, u Velebitskom primorju. – U Rijeci živimo u stanu, a kad smo u Donjoj Kladi, Mile je stalno izvan kuće, potpuno se stopi s prirodom. Probudi se njegov predatorski nagon pa lovi miševe, čak se i sa zmijom potukao – dodao je. Kao i mnogi drugi, i Rončević svojeg mačka doživljava kao člana obitelji i rado priča o njegovim karakteristikama. – Prije njega imali smo ribice, papige, ali Mile nam je prvi pravi ljubimac, član obitelji. Prije sam se uvijek čudio ljudima koji razgovaraju sa svojim ljubimcima, ali sad i ja razgovaram s njim kao da je čovjek i imam dojam da me razumije bolje od nekih ljudi – zaključio je.
Kako je Mrki postao Zaginjo
Zamorac Zaginjo u obitelj je poznatoga riječkog jazz bubnjara Tončija Grabušića stigao pred nešto manje od godinu dana. Iako ga je Djed Božićnjak donio njegovoj 6-godišnjoj kćeri Gabrielli, živahni je čupavac veliki ljubimac cijele obitelji. – Ne možemo si priuštiti psa ili mačku jer nas po cijele dane nema kod kuće, a zamorac može ostati sam. Zaginjo se zapravo zvao Mrki, po liku iz crtića, ali su ga svi zvali Zagi, kao, skraćeno od zamorac… Na kraju je postao Zaginjo i tako je ostalo. Jako je dobar i drag. Čim stavimo ključ u vrata ili čim otvorimo frižider pa čuje šuškanje vrećice, odmah se javlja jer zna da će nešto dobiti. Jede suhu hranu i slamu, ali obožava svježe povrće, blitvu, salatu, mrkvu, maslačak, što ne bi smio jesti u velikim količinama – objasnio je Grabušić. Kao i Rončevićev mačak Mile, i Zaginjo najviše uživa tijekom ljeta. – Na Krku imamo kuću s velikim vrtom i travnjakom i on tamo ljeti pase po cijele dane, samo ga navečer uzmemo u kuću –dodao je.
Slovenac Oskar
Uz 10-ak krznenih ljubimaca, na kalendaru Riječki dečki naći će se i jedan pernati ljepotan. Dvadeset i sedam godina stara nimfa Oskar u domu naših kolega, Ice Mikuličića i njegove supruge Mire, obitava posljednjih deset godina. Oskar je u Rijeku stigao iz Slovenije, a njegovo slovensko podrijetlo može se prepoznati u pozdravu »Živio!« kojim svakog jutra pozdravlja Mikuličiće. Kralj zračnog prostora u njihovom domu rijetko boravi u gajbi i većinu dana provodi u šetnji stanom. – Obožava jesti škampe i špagete. Vrlo je pristojan i zna da, kad jedemo, ne smije doletjeti na stol pa se javlja s gajbe da i njemu nešto donesemo. Rijetko se kupa, uglavnom u najhladnije doba godine. On je sam sebi dovoljan, ima svoju krpicu, kao pas, i njome se zabavlja. Fućka svoju melodiju, a zna reći i – pusa, pusa, daj pusu – otkrio je Mikuličić.
»Trizduja« jer izgleda k’o kurijera
Svoje mjesto na kalendaru Riječki dečki našli su i pomorski kapetan Danko Crnković i kujica zlatnog retrivera Kiara. Četverogodišnja ljepotica u njegovoj je obitelji od drugog mjeseca života. – Velika je maza i stalno je s nama. Prava je beba i, baš kao malo dijete, nju nipošto ne možete zapostaviti. Vrlo je pristojna i rado se druži, jako voli snijeg i more. Da, uskoro će možda postati i mama, ali ona još to ne zna – otkrio nam je Crnković. Na pitanje je li izdresirao svojega prvog ljubimca, odgovara kako, za razliku od nekih, svojeg psa nije želio pretvoriti u robota. – Izdresirali smo je toliko da bude socijalizirana, da se zna ponašati među ljudima i u kontaktu s drugim psima – objasnio je. Petomjesečni basset hound Giovanni posljednja je dva mjeseca najveća ljubav glazbenika Maura Staraja. Iako je oduvijek više volio mačke, odluku da si za diplomu daruje psa sada smatra odličnim potezom. Naime, budući da zbog posla puno vremena provodi uz računalo, odlučio je nabaviti psa kako bi s njim više vremena provodio izvan kuće. – Htio sam baš basseta, a kad sam doznao da je i Shakespeare imao tog psa postao mi je još posebniji i važniji. Kupio sam ga od jednog uzgajivača iz Varaždina. Preko interneta sam izabrao jednog drugog štenca i kad sam došao po njega on me uopće nije šljivio, ali je zato jedan mali, umiljati psić došao do mene – i to je bilo to, na kraju sam odabrao njega. Nadimak mu je »trizduja« jer izgleda k’o kurijera. Neki ga zovu i pijanac, kažu da sam birao psa po sebi… Giovanni je super, dok smo u studiju Music Kitchen snimali novi album, bio je osmi član benda, stalno nas je zabavljao – priča nam jedan od članova grupe »Koktelsi« dodajući kroz smijeh da je novopečena maza obitelji Staraj velika, tvrdoglava ljenčina.
Gonič lavova Shira
U obitelji ekonomista Andreja Zlatića kućni su ljubimci uvijek bili prisutni. Nekad ribice, mačke, ptice, pas, a danas – Shira, ženka pasmine rhodesian ridgeback poznate i po imenu gonič lavova. – To je dosta rijetka pasmina, posebna je po tome što joj na kralježnici dlaka raste u suprotnom smjeru. Iako ima četiri godine, Shira je velika beba. Dosta je svojeglava, mazi se onda kad njoj to dođe. Ona je glavna i tako se i postavlja, jako je ljubomorna. Velika je ljenčina, ali je, kad treba, uvijek spremna izaći van. Veliki je plivač, ljeti je ne možemo izvući iz mora. Zimu ne voli, ali voli otići na snijeg i poslije se dobro ugrijati. Spava pod dekicom, često uz radijator – otkrio je Zlatić. Bivšeg rukometaša Sašu Franka i njegovog »lajavca« Barta, desetogodišnjeg shar peija, također povezuje veliko prijateljstvo. – Jako se voli šetati, voli djecu, druželjubiv je, umiljat, pravi kućni ljubimac. Sad imamo samo njega, a i inače smo u obitelji uvijek imali neke životinje. Imam trogodišnjeg sina Viga i on i Bart su najveći prijatelji. Vigo je prve korake napravio upravo uz njega – otkrio je Frank.
»Lajavica« iz azila
Direktor Multilinka Boris Krstanović fotografu Rinu Gropuzzu pozirao je sa svojom ljubimicom, kujicom Abi. – Abi je pet godina stara mješanka. Uzeli smo je od jednog gospodina koji je donio cijeli okot u azil kod Pošte. Sad je glavna maza, jako je dobra, ne radi štetu, strpljiva je, ali zato, kad izađe iz kuće, svaka je lokva njena, živa je, dinamična, strašno voli prirodu, šumu. Kad smo doma, naganja mačku Skipy koja je s nama već devet godina. Inače smo imali i ribice, hrčke… U jednom smo trenutku imali čak devet patuljastih zečeva, mamu, tatu i dva okota. Budući da živimo u stanu u centru grada, teško je imati puno životinja, ali je za emocionalni razvoj djece jako važno imati ljubimce jer se tako razvija odgovornost – rekao je. Zajedno s mladim ekonomistom Sašom Butorcem na kalendaru će se naći još jedna umiljata »lajavica« iz azila, kujica Lila. – Ona je zapravo pas moje djevojke Maše, uzela ju je iz azila prije dvije i pol godine, a otkad živimo zajedno postala je i moj pas. Lili je genijalna. Umiljata je i mirna, iako je dosta velika. Obožava snijeg, voli biti u šumi… Prepametna je, sve sluša i napravit će sve što joj kažeš, jedini je problem što se stalno linja, ali i to se lako riješi. Ima puno strahova iz azila i od prethodnih vlasnika, ali se navikla na nas pa je sad puno bolje. Stvarno je pravi užitak imati je pored sebe – zaključio je Butorac.
