Interview

Mauro Staraj: Najsretniji sam na svijetu, ovo će biti prvi Božić s mojim Davidom i Danteom

Ivana Kocijan

Foto Viviana Lokmer Šulina, studio LaVie Opatija

Foto Viviana Lokmer Šulina, studio LaVie Opatija

Ponekad se još uvijek uštipnem i pitam se – sanjam li ili smo mi sada četveročlana, nova obitelj, kad smo mi to sve brže obavili? Iskreno, najsretniji sam na svijetu



Godina na izmaku za glazbenika Maura Staraja jedna je od najposebnijih, ako ne i najposebnija, u njegovom životu. Sredinom travnja zavjetovao se na vječnu ljubav svojoj životnoj odabranici Martini, a krajem lipnja postali su ponosni roditelji blizanaca Davida i Dantea. Ove će godine božićne blagdane prvi put proslaviti kao obitelj i tome se jako vesele.


Kako izgleda Božić u obitelji Staraj?


– Topao, ugodan, mirisan, pravi obiteljski. Moji su tradicionalno uvijek bor kitili na Badnjak pa je tako i danas. Tata je veliki kreativac i prije nekoliko godina napravio je jaslice s nevjerojatim detaljima, a svake godine napravi neki »upgrade« pa me baš zanima što priprema za ovu godinu. Mama ove godine ide u penziju i imat će više vremena posvetiti se božićnim delicijama pa sam malo zabrinut kako će se to u kuhinji svidjeti noni Verici koja ima 85 godina, ali nevjerojatnu životnu energiju. Kuhinja je njezina domena i nisam siguran ima li itko »propusnicu« za ulazak unutra. Uvijek kažem da postoji jedna stvar na kojoj se u obitelji nikada nije štedjelo, a to je – hrana. Bogu hvala, ni veselja ni ljubavi. A ljubav, znate i sami, ide kroz želudac.




Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



UŽIVAM U BRAKU


Ova je godina bila po mnogočemu posebna za vas: vjenčali ste se i postali otac blizanaca. Ove ćete godine božićne blagdane prvi put proslaviti kao obitelj. Kako će izgledati Božić u vašoj obitelji?


– Ponekad se još uvijek uštipnem i pitam se – sanjam li ili smo mi sada četveročlana, nova obitelj, kad smo mi to sve brže obavili? Iskreno, najsretniji sam na svijetu. Uživam u braku, u klincima i mnogi me pitaju – kako vam je, je li vam teško? Moj odgovor je – mi ni ne znamo što znači imati jedno dijete, a da imamo samo jednoga, ajme, pa to bi bilo tako dosadno! Naravno da je drukčije, ponekad iscrpljujuće, ali djeca sve ono što uzmu, dvostruko vraćaju. Kod nas – doslovce dvostruko, haha! Ovo je, u svakom pogledu, najljepša godina mog života. Turbulentna, brza, emotivna, ali tako lijepa. I stvarno se veselim Božiću. Okititi ćemo ogroman bor, staviti najljepše lampice, kupili smo one smiješne pulovere i sebi i djeci i sve što želim je da naložimo vatru i stisnemo se svi skupa, ništa drugo mi ne treba.


Bez čega ne možete zamisliti Božić?


– Bez obitelji. Puno dana provedem na cesti i sve više vidim koliko mi je bitno da što prije dođem doma, vratim se. Kada se svi nađemo kod mojih, to je uvijek spektakl, prava familija. U prvoj minuti se netko porječka, onda ostali »nanjuše« i još više »potpiruju vatru« tako da zabave ne nedostaje. Dođu brat i njegova djevojka, mi ćemo, eto, ove godine s djecom pa neka netko kaže da nema Hrvata doma. Još uvijek, Bogu hvala nismo ni u Njemačkoj ni Irskoj, doma smo, i ono najbitnije: svi smo na okupu. Volim kada zima vani »stisne«, ipak sam zimsko dijete. Još kad bi snijeg pao pa da imamo »škužu« da nikamo ne možemo nekoliko dana – milina.



Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



Kojih se tradicija držite u vrijeme blagdana?


– Ne idem puno ide u crkvu, idem onda kada to trebam iznutra i osjećam da želim. Nastojim otići u danima povodom velikih blagdana jer ta mjesta tada imaju posebnu energiju. Blagdani su idealna prilika da te podsjete da malo zastaneš i okreneš se te pogledaš iza sebe; da malo zbrojiš sve te punte svoga života. Što je ono dobro što si učinio, a gdje si mogao drukčije? Pokaješ se zbog jedne stvari, ali se nekako i ponosiš na nešto drugo. Na stranu sada religija, vjera je predivna stvar ako uzmeš njenu esenciju, a to je u svakoj religiji isto. I zato ponekad volim zastati, otići u crkvu i jednostavno – zahvaliti na svemu. Ne tražiti. Zahvaliti. A ja stvarno imam na čemu biti zahvalan.


TRADICIONALIST


Tko je kod vas zadužen za kuhanje, tko za kićenje bora?


– Čini mi se da će mene dopasti kićenje s obzirom na to da u kuhinju najviše volim otići nešto pojesti. Martina će zasigurno biti i u kuhinji i kod bora jer ona je luda za svim tim božićnim kerefekama i ima nevjerojatnu moć u sve što radi unijeti veliku toplinu… Ne smijemo zaboraviti i da uz nonu i mamu dolazi punica u goste, a ona dobro kuha tako da stvarno ne bi imalo smisla da se ja diram u kuhinju i radim torteline i hrenovke, vrhunce svoga dosadašnjeg kulinarstva. Ako računam da je ovo vjerojatno posljednji Božić kada će bor stajati na podu, jer kada klinci prohodaju, morat ćemo ga lijepiti za strop, bolje mi je da ove godine uživam u »normalnom« kićenju.


Jeste li jedan od onih koji kite bor s prvim danima prosinca ili čekate Badnjak?


– Ja sam tradicionalan i da je po meni, kitili bismo ga za Badnjak, ali tko mene uopće bilo što pita? Žena je ta koja će reći kada, ja moram biti cito, haha. Mislim da će već oko Svetog Nikole sve lampice svijetliti i da će mi do Božića sve božićne pjesme »izlaziti« na uši, ali opet, moram biti sretan da s kićenjem nije krenula odmah poslije Svih svetih…


Predstavljaju li za vas blagdani stres ili užitak?


– Ma kakav stres, nema stresa. Kad znaš gdje se može pojaviti stres, jednostavno ga – izbjegneš. Tipično muški. Još od malih nogu, kada bi nona i mama po kuhinji živčanile da nešto neće stići napraviti, tata i ja bismo kidnuli u šumu i brali mahovinu za pod bor. Siguran sam da ću i svoje klince naučiti tom jednostavnom, a učinkovitom triku.



Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



Jeste li već kupili poklone ili to radite u zadnji čas?


– Moram priznati da većinu jesmo jer smo ove godine, začudo, mislili na vrijeme. Ono što me, moram priznati, izuzetno iritira je ta »amerikanizacija« Božića, to silno trčanje po dućanima u zadnji čas, svi imaju neku obavezu kupiti nešto drugima. Kad sam bio dijete, nije bilo toga – Božić bi nas trebao podsjećati na puno veće ljudske vrijednosti, a ne na ono što je u svjetlucavom papiru. Stvarno ću nastojati što više kod djece poticati kreativnost, da svojim rukama naprave sitnicu koju će poklanjati dragim ljudima i držati ih podalje od shopping centara i svega onog za što mislim da je ubilo romantiku življenja.


NEDOSTAJU MI OSAMDESETE


Što volite poklanjati, a što dobivati?


– Najviše volim poklanjati onda kada naletim na neku stvar koja me odmah asocira na osobu kojoj je namijenjena. Znaš ono – vidiš stvar i kažeš, ajme – to je tako Dario! To je tako Martina! Ajme, mama će odvaliti kad ovo vidi! I kupiš. Pa pokloniš onako neočekivano, u neki »glupi« utorak. Za Božić je najljepše, kao što sam već prije napomenuo, izraditi nešto svojim rukama, napisati dvije-tri tople riječi, možda razviti neku divnu fotografiju i pokloniti je. Vidiš, sve manje razvijamo fotografije i stavljamo u albume. A mobiteli i hard-diskovi prepuni su fotografija koje možda više nikada nećemo ni pogledati. Zarobljeni u folderima. Možda je stvarno dobro da malo stisnemo kočnicu, ubacimo u rikverc i vratimo unazad. Bože, kako mi nedostaju moje dječje osamdesete.



Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



Pamtite li najdraži božićni poklon?


– Prije dvije godine Martina i ja smo bili na odmoru u Meksiku. Kako sam totalno lud za satovima, ugledao sam jedan koji sam morao kupiti, ali ona je inzistirala da mi ga ona pokloni. Da mi bude vječna uspomena na divno putovanje iako je uspomena bilo sasvim dovoljno bez da se baca u toliki trošak. Na aerodromu sam ga stavio na vrh kovčega i predao kovčeg. Možete zamisliti kako sam se osjećao kada sam sišao iz aviona, došao kod prijatelja i htio mu se pohvaliti kakav sat sam dobio – kad ono – prazna kutija, sata nema. Pokrali su me i nisam znao što bih od šoka. Nikada nisam bio tako pokraden, svjestan da taj sat više neću vidjeti. Stvarno me rastužilo, pogotovo zato jer je to bio divan poklon i uspomena. Tugovao sam za tim satom te po internetu počeo tražiti isti model da si ga kupim da barem malo »ublažim« gubitak. Martina me odgovorila od toga po principu »nije bilo suđeno, ne forsiraj i ne troši pare na gluposti, imaš već dovoljno satova« i, naravno, na kraju i uspjela u tome. Nekoliko dana prije Božića, na boru je osvanula kuglica, papir zalijepljen trakom i meni nije bilo jasno zašto je ona nešto tako ružno »zakeljila« na bor koji je bio baš decentan i fin. Međutim, na božićno jutro (sneno i mutno) kaže mi Martina – ajde skini sad tu kuglicu koja te iritira, znam da ti već danima smeta. Odmotaj je. A unutra: moj izgubljeni sat. Ne onaj ukradeni. Kupila je još jedan. Novi. Pa me pitate zašto sam je ženio?


Ove ste godine dobili najljepši poklon – blizance Davida i Dantea. Koliko vam se život promijenio od njihovog dolaska?


– Koliko god sam to puta čuo od ostalih i znam da je kliše – sve se promijeni. Promijeniš se, drastično. Ništa više nije važno (našao sam dobar band), osim da njima ništa ne fali. Naši dečki moja su najveća sreća i vjerujem da sam s nekim razlogom baš sad postao tata, kada istinski mogu uživati roditeljstvo. Da mi se to dogodilo kada sam bio mlađi, ne vjerujem da bih to doživljavao na ovaj način, tako duboko. U samo nekoliko mjeseci promijenili su se mnogi moji stavovi za koje sam vjerovao da su jako čvrsti i da ih neću tako lako promijeniti. Nevjerojatno je kako si u blizini svoje djece istovremeno snažan, a ranjiv. Neke strasti koje su me gonile u mlađim danima postale su tako nebitne, shvatio sam da više uopće ne uživam na isti način u sportskom automobilu koji mi je predstavljao sve ono što volim – slobodu, brzinu, na kraju krajeva – i neki dokaz vlastitog uspjeha u danima kada bi mi trebalo zraka. Kad sam shvatio da ga više ne vozim onako kako taj auto traži i da mi svakim sljedećim kilometrom moji klinci sve više nedostaju i da stalno brinem, prodao sam ga. Ne sumnjam da ću na njih prenijeti ljubav prema mnogočemu, pogotovo prema glazbi, hrani, zvuku jurećeg automobila, a ako ikad izdam autobiografiju, znat će da su oni krivci što se knjiga zove »Od kabrioleta do karavana«, hahaha. Djeca, ne samo naša, sva, sva djeca ovoga svijeta su čista ljubav. I kao roditelj postaješ još osjetljiviji na djecu, čija god ona bila. Svaki roditelj će reći: moje dijete je najljepše na svijetu. Naši dečki – stvarno jesu, prekrasni. Na mamu, haha. Oni stvarno jesu najljepši mogući poklon, blagoslov. Rodili su se dva mjeseca ranije od termina, toliko straha smo proživjeli, samo da sve bude u redu. Doslovce su nam stali u šaku kada su se rodili. I kada ih danas vidim, zdrave, nasmijane, bucmaste, što da ja više od života poželim? Što se mene tiče, ne moram više nikada niti jedan poklon dobiti, s ovim poklonom se ništa ne može mjeriti. Ako sam se do sada pitao – koji je smisao života, sada znam koji, svaki put kad mi se nasmiju.


PEREM BOČICE, USPAVLJUJEM…


Kakav ste tata?


– Volio bih da jednoga dana to pitate moje sinove i da vam odgovore: Naš tata je najbolji tata na svijetu! Dat ću sve od sebe da upravo to kažu i da izrastu u poštene i vrijedne ljude koji će živjeti svoju strast. I već sada mi teško pada kada znam da ćemo ih jednoga dana morati pustiti da »odlete« iz našeg gnijezda iako smatram da je to jedino ispravno. Često puta zaboravljam koliko sam (možda ponekad i previše) zaštitnički nastrojen prema ljudima koje volim – ne moram ni napominjati kako je to sada kada imam djecu. Naprimjer, ja ne želim na društvenim mrežama objavljivati lica svojih klinaca jer oni imaju pravo da biraju žele li to ili ne, a na meni je da ih od toga čuvam koliko god je moguće. Moju ženu, naprimjer, ništa ne može zaustaviti u tome. Ona je pravi primjer odlične mame, ali kada su fotke u pitanju, nema šanse da se suzdrži objavljivanja: neka svi vide koliko su njena djeca slatka! Ako bolje bacite oko, i na ovim fotkama vidjet ćete kako ih ja svugdje zakrivam, a na ovima na kojima se nešto i vidi – to je ženino maslo, samo da se zna. Borio sam se rukama i nogama (smijeh).


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



Koje su vam roditeljske aktivnosti najdraže, a koje baš i ne?


– Perem bočice, uspavljujem, pričam, pjevam, nosam, vozim… Nemoj misliti da ne mijenjam pelene, i to radim. Ali ne tako često kao Martina. Kad malo bolje razmislim, ništa mi nije teško napraviti za njih, zaljubljen sam u njih preko ušiju. Nedavno je Martina nekamo morala otići na nekoliko sati, a ja sam ostao sam sa njima. Sad zamisli koliki je to show kada oboje plaču u isto vrijeme. Jednoga jedva uspavaš, a ovaj drugi ga probudi. Plače li ga plače, ne nalaziš načina da ga umiriš, lud si i iscrpljen. Da ti netko kaže da moraš visiti s lustera da se dijete umiri, popeo bi se na luster. I onda pališ zvučnike, a Bee Gees ti poručuju: »Stayin’ alive«’. Plešeš s njim kao da si potpuno poludio, smiješan samom sebi sa svakim novim, sve bedastijim pokretom. I mali se smiri. Smiješ se samome sebi koliko si blesav, a onda ti se on nasmije. I u tom trenutku je cijeli svijet tvoj. Toliko brzo rastu da to nije normalno. I stvarno nastojim upijati svaki trenutak što je više moguće, doživjeti ga, memorirati. Kad bi barem postojala memorijska kartica na koju ćeš »sejvati« svoje osjećaje pa u danima kada padaš, samo stisneš »load« i vratiš osjećaj nazad. Uf, odmah bih je nabavio.


Uspavljujete li sinove svojim pjesmama?


– To bi već spadalo u mazohizam (smijeh). Vjerujem u to da djeca itekako sada negdje »pohranjuju« sve živo i da im je intuicija sada jača nego što će im ikada poslije biti te da puno bolje »kuže« nego što mi mislimo. Tako da sam siguran da su već dosta poslušali svoga tatu, a i još će ga se naslušati, haha. Još dok su bili u trbuhu, svaku večer bismo pričali s njima, a ja bih im stalno puštao »Hotel California« i »Suspicious minds«, pjesme koje mogu staviti na »repeat« do kraja života. Dok smo bili na bračnom putovanju, stalno smo im puštali Maverickse i Texas Tornadose, pozitivnu mjuzu koja te tjera da se osjećaš bolje. Sada po cijele dane David, Dante i ja izluđujemo mamu jer stalno slušamo Claptona, J.J.Calea, Eaglese, Eltona Johna, Queen… Zabranio sam CMC dok sam doma (smijeh). Nekidan su bili jako veseli kada su čuli Deep Purple što me posebno veseli. Često im pjevamo i mama i ja, pjesme Toše Proeskog, Olivera… Martina krasno pjeva pa u sebi gajim nadu da im je muzički gen već urođen i da ću im, ako ih to bude zanimalo, moći prenijeti mnogo toga… Kada mama zaspi, volim im pjevati i Balaševića, Tomislava Ivčića: to je meni moj tata pjevao pa zašto to ne bismo prenosili s koljena na koljeno?


ZA BADNJAK S OBITELJIMA


Izbjegavate li nastupati na Badnjak, Božić, Silvestrovo, ili na neke od tih blagdana ipak radite?


– Bogu hvala, nasvirali smo se ove godine, baš puno. Uz sve što se događalo ove godine na privatnom planu, i na poslovnom planu je bilo vrlo veselo, dinamično, a raspored svirki gust da gušći ne može. S obzirom na to da sviramo puno cijeli prosinac i finale za Staru godinu na centralnoj bini u Opatiji, odlučili smo da ćemo za Badnjak biti s obiteljima. Iskreno, mnogo mi znači da prvi Božić svoje djece provedem s njima. Nova godina kao blagdan mi aspolutno ništa ne znači, osim još jednoga nastupa gdje se svi dobro zabavimo, i draže mi je da sviram nego da moram misliti gdje ćemo je proslaviti. Sve te Nove godine, Valentinova, Halloweene i blagdane oko kojih se diže prevelika pompa – radimo i sretan sam da je tako.


Jeste li u zadnje vrijeme smanjili broj nastupa kako biste što više bili uz obitelj?


– Dapače, povećali smo ih (smijeh)! Sada ćeš reći da je to zato da malo »uteknem«’ od doma, ali stvarno nije tako. »Lampadine« su bile singl koji je doživio veliki uspjeh, prihvatili su ga i publika i struka, otvorio je mnoga nova vrata i stvarno smo nastupali na mnogim mjestima o kojima smo prije nekoliko godina samo mogli sanjati. Vjerujem da je s očinstvom došla i nova energija pa još više uživam u glazbi, vjerojatno više nego ikada. Ne razbijam više glavu nekim stvarima oko kojih sam se prije grizao. Sve češće na nastupima sviram stvari koje obožavam slušati u svoje slobodno vrijeme, a publika osjeti iskrenost i da guštamo u tome. Možda zato jer uz sebe imam bend koji stvarno jest moja druga familija i nekako zajedničku vibru prenosimo publici, a to u glazbi i jest najbitnije. Zadovoljstvo je biti okružen ljudima za koje znaš da čine tako bitnu cjelinu – da su vrhunski glazbenici, a dobri ljudi. U svakom poslu, a pogotovo u glazbi, bitno je da se s ljudima s kojima radiš osjećaš sigurno, ugodno i da ne ideš nekamo s grčem u želucu. La Banda je veliki vjetar u leđa mojim pjesmama, ali i mome životu i hvala im na tome.



Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija


Foto Viviana Lokmer Šulina, LaVie studio Opatija



Kad je glazba u pitanju, što pripremate u sljedećoj godini?


– Prvih 15 dana u novoj godini mislim ugasiti telefon i vrijeme provesti s obitelji jer odmah nakon toga raspored je ponovno jako gust. Vjerujem da ću tada, kada se malo prebacim u drugi »mode«, imati vremena kopati po svim melodijama i idejama koje sam vrijedno sakupljao zadnjih mjeseci. Usput sam, ne znam ni sam kako, počeo pisati i novu knjigu pa vjerujem da novosti neće nedostajati.


Kad bismo mogli očekivati vaš novi album?


– Vremena albuma su prošla. Izdavat ćemo singl po singl pa dok se ne skupi materijala za novi album. Kad snimiš album, snimiš 13, 14 pjesama, izgubiš nekoliko mjeseci života u studiju, a većinu si »bacio« jer jako malo njih danas uopće sluša albume. Danas svi klinci glazbu slušaju preko mobitela, prebacuju s uvoda na refren koji im odmah mora ući u uho ili nemaš nikakve šanse. Dakle, album ti je samo neka vlastita, umjetnička satisfakcija. U bendu poput našeg, gdje ljudi žive od glazbe, i to ne samo oni koji sviraju već i čitave njihove obitelji, pa računajte koliko je to ljudi, moraš itekako napraviti balans između posla i umjetnosti, to je tako. I nije to ništa novo, odavno je tako, samo je sada još surovije nego nekada. Sedamdesete su odavno prošle, nekadašnje milijunske tiraže Miše Kovača svi mi možemo samo sanjati. Ustvari, ja svakim našim albumom budem iznenađen koliko ga ljudi kupi s obzirom na malo tržište i činjenicu da smo do sada pjevali isključivo na čakavskom dijalektu. Singl po singl, imaš puno više šanse da si stalno prisutan medijski, a da se ne ubiješ od posla u studiju mjesecima i kasnije budeš ljut na sebe koliko si mogućih singlova »bacio u vjetar«. Danas je nažalost bitnije svaki dan »visiti« na Instagramu i objavljivati što jedeš, a ne ono što i o čemu pjevaš. Poprilično sam »old-school« i inatljiv pa ću nastojati od svega toga uzeti najbolje: izdavati kvalitetne singlove, dati zabavu i pozitivu ljudima kao i do sada, koje ćemo na moderan, današnji način, prezentirati našoj publici.