Iako je hrvatski prijevod drugog nastavka njemačkog pedagoškog teen hita (‘Fak ju, školo!’), poput prijevoda njegova prvog dijela (‘J… se, profesore!’), ustvari savršen odgovor na ono u što se pretvorila naša kurikularna reforma, njegov originalni njemački naziv »Fack ju Göhte« referira se na junakov loš njemački, ali i na to koliko je njemačkim učenicima danas uopće stalo do njemačkog književnog klasika. Zato bi njegov hrvatski remake mogao glasiti »Fak ju Marulić«. Film je režirao njemački Turčin Bora Dagtekin. A njegov ponešto inferiorniji sequel praktički je ponovio uspjeh prvog dijela koji je poharao njemačke kinoblagajne. Iako je naizgled riječ o tipičnom teen filmu koji baštini estetiku sličnih holivudskih pedagoških pandana, od »School of Rock« pa nadalje, autor je svjestan hitoidnog potencijala filma. Zato će lukavo subvertirati njegov prosede kako bi teensima prošvercao i poneku relevantniju društvenu poruku.

Životna škola

Možda njegova teen publika nije bila svjesna ironije imena vodeće razredne plavuše (izvrsna Jella Haase). Ona se, naime, zove Chantal, a prezime joj je Akerman, pa su tu ironiju mogli shvatiti samo filmofilski orijentirani Dagktekinovi fanovi. Ali zato će njegov lažni profesor, njemački Turčin Zeki (ljepuškasti Elyas M’Barek), odvesti svoj razred u posjet budoaru naci skinheada, čiji su zidovi ukrašeni portretom Führera i drugim naci memorabilijama, te održati predavanje o ‘naci djedovima’. Ima li boljeg načina da se u jedan ‘neozbiljni’ film prošvercaju krajnje ozbiljne poruke? Već samim time što je Dagtekin itekako svjestan činjenice da će tu istu poruku čuti više od milijun njemačkih teensa, pa i poneki roditelj. U eri u kojoj nam je već ‘punkurikulum svega’, te poruke u nas imaju još veću težinu. Osim toga, većina njegovih učenika pripadnici su niže srednje klase i djeca imigranata. No, kad im njihov lažni učitelj kaže da su u društvu percipirani kao ‘šljam’, iako im njegova životna škola pokušava dokazati da oni to nisu, on se zapravo referira na ono što se moglo čuti na recentnim antiimigrantskim prosvjedima njemačke ultradesnice.

U prvom dijelu filma on izlazi iz zatvora, a gimnazija u kojoj predaje sagrađena je na mjestu na kojem je jedan od članova njegove bande zakopao ukradeni novac.

Okus gorke ironije

Na sličnoj premisi počiva i njegov nastavak. Zeki je opet u učionici, a plišana igračka u kojoj su skriveni ukradeni dijamanti završit će u kontejneru, kao dio humanitarne pošiljke za male Tajlanđane žrtve tsunamija. Zato on kreće s razredom na egzotični izlet u Tajland u posjet školi s kojom se njegova gimnazija pobratimila. I dok je satirična oštrica njegova prvog dijela bila uperena prema (neo)nacizmu, sada su u igri terorizam i holivudski humanitarizam. Lokalna dječja banda sastavljena o preživjelih žrtava tsunamija, fotka se pored kartonske Angeline Jolie, iako se iza te lažne humanitarne fasade ustvari krije plantaža marihuane. Naravno, nismo posve sigurni da li je onaj groteskni McDive čiji je ogromni logo okružen palmama unakazio rajsku tajlandsku plažu kao ronilačka verzija McDonald’sa, autorova ironija ili ‘product placement’ (vjerojatno je riječ o potonjem). Ali on ostavlja okus gorke ironije, ma koliko autor toga možda nije svjestan.