Osobito volim pisati o ljudima jer me jako inspiriraju. Sa svojim pjesmama stalno živim, a kad stihove počnem osjećati u sebi, da bih osjetio pripadajuću glazbu, obavezno moram u šetnju od 8 do čak 16 kilometara
Čovjek koji voli život, ljude, nadasve obitelj, njegov rodni Šibenik i Rijeku, te isto tako pjesmu, ples, kao i maškare… samo je dio opisa 70-godišnjeg kantautora Josipa Bašića. Njega nije teško predstaviti i upoznati jer ima dar govora, voli ispričati sve ono najvažnije što je vrijedno zabilježiti o liku i djelu simpatičnog Josota, kako ga nazivaju prijatelji. A takvih je puno, jer Joso odaje dojam čovjeka koji brzo stvara prijateljstvo, pristupajući drugima s velikim osmijehom na licu, te zanimljivim pripovijedanjem, obojenim dalmatinskim naglaskom koji nije izgubio ni nakon 33 godine provedene u Njemačkoj.
Nas je za početak najviše zanimala njegova glazbena karijera, usko povezana sa slavnim danima crikveničkog karnevala, prije četiri desetljeća.
Keksima protiv boli
– Još dok sam bio srednjoškolac, pjevao sam u glazbenom sastavu Kontiki, prvom takvom u Crikvenici, sve do 1964. kada sam počeo raditi u kraljevičkom škveru kao brodostrojarski tehničar. Tih se godina u Crikvenici održavalo natjecanje amatera kompozitora, pa me Marijan Margitić pozvao da otpjevam »Malu neznanku«, koja govori o maškaranoj djevojci, s kojom sam i pobijedio. Orfeji su tada imali jako dobrog pjevača i gitarista Miroslava Baretića koji je uglavnom izvodio hitove na engleskom jeziku. No, kako su na maškaranim zabavama bolje bile prihvaćene domaće balade i brze stvari, 1968. sam počeo s njima nastupati kao frontman, sve do 1972. dok nisam otišao u Njemačku i zbog obitelji zanemario vjerojatni uspjeh u glazbi, kao i dobru zaradu koju sam ostvario u kratkoj karijeri. Nije bilo toga što nismo izvodili, pjesme tada kao i danas popularnog Miše, pa do sarajevskih Pro arte i Indexa. Hit je bila »Maškare ča mogu maškare«, ali uglavnom se u to vrijeme nije komponiralo pjesme s karnevalskom tematikom, kao što je to danas. Specifično je bilo što na našim nastupima, ali i na ostalima, publika nije pjevala s nama, nego su plesali i slušali glazbu. Najprihvaćeniji su bili oni koji su u izvedbama uvijek prezentirali neki novitet, sve kako bi publika bila zadovoljna. Imao sam čir na dvanaestercu, što je užasno boljelo, ali skrivećki, da publika ne vidi, jeo sam kekse da se bol smiri. Ulagao sam cijelog sebe u interpretaciju pjesme, što je bilo ključno da upoznam sadašnju suprugu, mađarsko-njemačkog podrijetla, s kojom sam ubrzo prohodao iako nisam znao ni riječi njemačkog, te nakon deset dana je zaprosio. Točno smo 41 godinu zajedno.
Rijeka je moj drugi grad, ovdje sam proveo prekrasnih dvanaest mladenačkih godina od 1960. do 1972. a vrlo često se vraćam u posjet brojnim riječkim prijateljima koje sam stekao. Čovjek se najviše veže uz kraj u kojem od djeteta postaje odrasla osoba. Prijatelj Nikica mi je dao poriv da napišem pjesmu »Rijeka moga Šibenika«, kao spoj moja dva grada. Nakon 51 godinu održao sam prošle godine povratnički koncert u Šibeniku, a nije isključeno da nastupim i pred riječkom publikom. Možda i na MIK-u, iako nikad nisam nastupao na festivalima. Tko zna što će reći Andrej Baša, haha! Volio bih se okušati kao solo pjevač ili tekstopisac za druge, a i moja rodica Rosanda Turica je na prvom MIK-u osvojila drugu nagradu, žrtvujući kao i ja karijeru za obitelj.
– Inače, maškarana tradicija me posebno veseli. Prva karnevalska sjećanja u životu nosim još iz djetinjstva u Šibeniku, ali Crikvenicu na tom planu nitko nije mogao nadomjestiti, iako je Rijeka imala maškare. Svakodnevno su se održavale plesne maškarane fešte, na kojima smo stvarali štimung. Svi su bili maskirani, obojeno je bilo cijelo lice, pa su se ljudi teško raspoznavali pod maskom. Stoga je bilo zanimljivo upoznati druge, posebno kada je dečko prilazio djevojci i nakon nekoliko trenutaka razgovora mogao otvoriti vrata njezina srca – govori barba Joso.
Arsenov snažan utjecaj
Tehnologija je, kaže, toliko napredovala da danas svatko može snimiti pjesmu, pa i cijeli album, bez puno muke i novaca, a u njegovo vrijeme su to mogli samo rijetki. Ipak, slušateljima Radio Rijeke s početka 70-ih godina možda je još uvijek u uhu Bašićeva »Tuga mornara«, puno puta puštana u eter, osobito u emisiji »Nastupaju riječki sastavi«. Tada je šira javnost već dobro znala tko je Arsen Dedić, Josin sugrađanin, koji je imao i snažan utjecaj na nastanak pjesama u Bašićevoj duši. Točnije, njih 140 koliko ih je do danas napisao na temu mora, ljubavi, ljudi, zavičajnih običaja, od kojih je 95 uglazbio. Prvo su nastajali stihovi, a onda je u njegovoj nutrini počela nastajati glazba, bez da je izučio sviranje ikakvog instrumenta.
– Osobito volim pisati o ljudima, jer me jako inspiriraju. Sa svojim pjesmama stalno živim, a kad počnem osjećati stihove, da bih osjetio pripadajuću glazbu, moram šetati. Obavezno moram proći od 8 do čak 16 kilometara blizu Pirovca gdje zadnjih sedam godina živim u mirovini nakon povratka iz Njemačke. Dio tog mog opusa, za što imam studijske snimke, uskoro bi mogao ugledati svjetlo dana na nosaču zvuka sa stvarnim instrumentima. Planiram snimiti 25 skladbi, uz pomoć riječkog prijatelja Nikice Rebića. Bit će tu svega, od R&R iz 60-ih godina, španjolskog prizvuka pa do balada i veselih stvari. To je već gotova stvar, samo je pitanje hoće li dio pjesama otpjevati moja kći koja živi u Njemačkoj. Zašto CD? Lice 70-godišnjaka malo tko želi vidjeti, pa bolje da sluša njegov glas, ističe naš sugovornik koji je snimio i dva videospota koje se može pogledati na internetu – »Ne mogu više moju ljubav dijeliti« i »Ante kalabante«.
