Prodam tri tisuće CD-a, a u Hamburgu, reper Peter Fox proda milijun i 400 tisuća albuma. To pokazuje koliko je to drukčiji mentalitet
Nakon petogodišnje diskografske pauze, zagrebački reper Marin Ivanović Stoka vratio se na scenu novim studijskim albumom »Pogodi ‘ko se beko!?!« objavljenim u izdanju Aquarius Recordsa.
– Sve sam pjesme napisao dok sam zadnji put bio u komuni. Napisao sam pedesetak pjesama, od kojih sam za ovaj album izabrao dvanaest, a imam materijal za još dva albuma. Bilo je dosta teško izdvojiti pjesme, tražio sam ih prema instrumentalima. Nađeš dobar instrumental, odabereš najdraže tekstove… Instrumentale je radio Shalla iz Connecta, dobro smo se našli, otkrio nam je Stoka istaknuvši i da je četiri pjesme s albuma miksao Kirk Yano, poznat kao producent Madonne i Marije Carey.
– Nešto je snimao u Zagrebu, došao je u studio Mire Vidovića gdje i ja snimam, htio je čuti što se radi, čuo je te moje stvari, svidjele su mu se pa se ponudio da će ih odmiksati kod sebe u New Yorku. Ispalo je super, fora je čovjek, vrlo jednostavan. U principu su sve te velike njuške vrlo jednostavne, kaže Stoka.
Na albumu je i duet s Ninom Badrić…
Podrška OBN-a
Znamo da imate puno tetovaža. Koliko točno?
– A, ne znam, imam ih tridesetak…
Na svim dijelovima tijela?
– Osim na intimnim. I nekim jako vidljivim dijelovima tijela, kao na glavi. Zanimljivo je s tim tetovažama da, što ih više imaš, to ti ih više fali, smeta ti kad ne dodaješ nove.
Vratimo se malo albumu. Tko je još radio na njemu?
– Shalla, njega smo već spomenuli, Makro Polo, Luka Karamarko, Saša Jurić, moji prijatelj koji je radio omot albuma i spot za pjesme »Sex i grad« i »Ja sam Zagreb« s Krunoslavom Borovcem i antiterorističkom jedinicom.
Puno nastupate?
– Da, svaki vikend. Planiram i koncerte u Švicarskoj, Njemačkoj… Ovaj tjedan snimam za MTV, to je dobra reklama za područje cijele bivše Jugoslavije.
Vama glazbenicima takva je promocija dobrodošla…
– Super je to, da. Moramo se širiti na ex-Yu zemlje jer kod nas nema kruha, puno je veća stvar kad si vani. Ja imam tu prednost da iza sebe imam OBN, telku koju gleda cijela Juga, zato sam i otišao u Sarajevo.
Rekli ste da ste, dok ste bili u komuni, napisali pedeset pjesama. Kako funkcionira vaše stvaralaštvo, imate faze kada pišete ili…?
Mslite li da danas mladima nedostaje to nešto što će ih voditi kroz život?
Da, nemaju ništa. Ne vode se ni novcem jer ga nema. Prisutne su samo laži, fiktivni materijalizam, svi teže za tim. Društvo je katastrofa. Najiskrenije sam ljude i život vidio kad sam bio u komuni, kad sam bio u šumi, s kozama, kokošima, prascima, u prirodi. Samo, ne može si svatko priuštiti da ostavi svoj život i ode živjeti u šumu. Kad si u problemu, kad dođeš do te faze, ideš tamo, onda shvatiš poantu i bit svega. Shvatiš što su istinske vrijednosti, ali, kad se vratiš u normalu, ponese te brzina života i zaboraviš na to. Jako je teško ostati normalan. Bilo bi idealno kad bih pola tjedna mogao živjeti u brdu, pola u gradu, to je idealna varijanta.
To bi mogao biti dobar recept za sreću u životu…
Da, to jest dobar recept za sreću u životu. Nadam se da ću uspjeti to napraviti. Imam jednu lijepu kućicu u Samoboru, na brdu, nema ničeg oko nje. Volio bih si urediti da mogu živjeti tamo, da se spuštam u grad samo kad je nešto nužno. Htio bih usporiti život jer sam sklon problemima, previše se ubrzam pa puknem, a jedva sam sad usporio i koncentrirao se na posao. Ne bih volio da ponovno pođe po zlu. Samo želim raditi ono što volim, repati, uživati u tome, družiti se s ljudima…
Financije
Možete li izdvojiti nekog domaćeg ili stranog autora kojeg volite i cijenite i s kojim biste voljeli raditi?
– Volio bih napraviti nešto sa Snoopom, ili s Dreom, još bolje. Volio bih da mi Dre napravi jedan instrumental, ali njegov instrumental dođe dvjesto tisuća dolara.
Financijska strana dosta ograničava u poslu…?
– Naravno, mi se o svemu sami brinemo, tražimo sponzore od jutra do navečer, tražimo financije za nešto što nama gradi stepenice za korak naprijed. Čim malo staneš, sve staje. Kad prestanem raditi spotove, nitko me više ne zove. Rap je specifičan po tome da se ja moram truditi deset puta više od muzičara neke druge vrste glazbe da bih napravio upola manje. Mi tu pušimo seljačiju, poluproizvod… Svaka čast izuzecima… Reći ću ti primjer – ja prodam tri tisuće CD-a, a u Hamburgu, njihov reper Peter Fox proda milijun i 400 tisuća albuma. To pokazuje koliko je to drukčiji mentalitet. Da sam ja sa svojom vještinom tamo, da znam njemački, bio bih milijunaš.
Dođe li vam onda ponekad da se spakirate i odete?
– Da, ali u Ameriku. Volio bih otići u Ameriku, naučiti još bolje engleski, da počnem razmišljati na njemu, pisati rime… Siguran sam da bih se snašao tamo. Volio bih provesti život radeći ono što volim, a to je glazba. Volio bih da mogu stati pred dvadeset, trideset tisuća ljudi, ljudi koji su na koncert došli radi mene. Tu ti ne dođe ni sto ljudi na koncert jer nema publike. Ima je, ali ne ide na koncerte jer je financijska kriza. Zato se treba prilagoditi, stisnuti zube, malo jeftinije naplatiti gažu… Ljudi rade čitav mjesec za neke pare, a ja dođem, odrepam, odradim ono što volim… Ne mogu biti bahat.
Biste li mogli živjeti bez glazbe?
– Ne, nikako. Duet s Ninom Badrić, »Moja vila«, je i nastao na taj način. Tetovirao sam vilu koja se laktom naslonila na nekog odvratnog goblina. Glazba me uvijek izvlačila iz zla, njoj se uvijek vraćam. Koje god sranje da napravim, uvijek se vratim na isto, a to je glazba. Glazba je moja vila, moja muza, vodilja.
