Foto Denis LOVROVIĆ
Umro je prerano, u 57. godini života. Vijest je jučer stigla iz Beča, iz bolnice Allgemeines Krankenhaus, gdje se veliki novovalni autor liječio od preležane upale plućne maramice
Umro je Vlada Divljan, »večiti dečak beogradskog rock n’ rolla«. Umro je prerano, u 57. godini života. Vijest je jučer stigla iz Beča, iz bolnice Allgemeines Krankenhaus, gdje se veliki novovalni autor liječio od preležane upale plućne maramice.
Otamo je prije nepuna dva mjesec poručio: »Osećam se vrlo dobro i daleko sam od bilo kakve životne ugroženosti i borbe za život«. Otud i nevjerica koja je jučer pratila vijest o odlasku muzičara koji je svojim akordima i stihovima obilježio posljednju, raspadajuću fazu jednog režima i jedne države. Režim je bio socijalistički, država se zvala Jugoslavija, a Vlada Divljan, Zdenko Kolar, Boža Jovanović, Srđan Šaper i Nebojša Krstić zvali su se VIS Idoli.
Možda ide nizbrdo
Ovih dana na Hrvatskoj televiziji imamo priliku gledati seriju »Crno-bijeli svijet«, koja starije gledatelje ima podsjetiti, a mlađe upoznati s osamdesetima, desetljećem u kojem su, vjerovali ili ne, građani i građanke ove i susjednih država vjerovali da im ide dobro, sve bolje. Pritom je malo tko na umu imao poslovicu koja kaže: kad ti se čini da sve ide kao podmazano, pogledaj bolje – možda ide »nizbrdo«. Kasnije će se ispostaviti da je uistinu išlo »nizbrdo«, ali tko bi to mogao reći u ožujku 1980. godine, kad su se službeno javnosti po prvi put predstavili VIS Idoli. Bilo je to vrijeme novog zvuka, uz koji su osvajani novi prostori slobode, ne samo umjetničke. U razgovoru s Jasminom Antonijević 2003. godine Divljan će o tom vremenu reći: »Sve je delovalo kao da nas je preplavio veliki talas svežine i doneo velike ideje«. Prvi nastup Idoli su odradili u lipnju 1980., na pozornici legendarnog okupljališta beogradske mladosti – SKC-a, čiju sudbinu će bubnjar Električnog orgazma Goran Čavajda Čavke (1995. godine u dokumentarnom filmu »Geto – Tajni život grada«) uzeti kao metaforu ubijanja Beograda u pojam.
Sprovod Vlade Divljana bit će u utorak, 10. ožujka u 15 sati sa Novog groblja u Beogradu. Sprovodu će prethoditi komemoracija u 12 sati u beogradskom Domu omladine.
– Nije im bilo dovoljno što su nas opljačkali i izmaltretirali, već su morali da unište i mesta na kojima smo se okupljali. Najgore je prošao SKC. Kad ga danas vidim ofarbanog kao štajgu, dođe mi da plačem. Ovo mesto je moralo da strada, jer su »crveni« znali da je tu odraslo barem deset generacija gradske ekipe. Znali su i to da rock n’ roll i izložbe mogu da nauče klince da im kažu ne, lamentirao je Čavke nad kultnim okupljalištem.
Mrak koji jede
Međutim, još nismo stigli do mraka, koji će proždrijeti bezbrižnost novovalne generacije. Još smo u ’80-oj. Na pozornici SKC-a su Vlada Divljan i Idoli. Beograđanima i Beograđankama koji su jahali na Novom valu bend nije bio nepoznat. Godinu dana ranije predstavili su se kao Dečaci, a uz časopis Vidici izišao im je pod tim imenom i singl »Retko te viđam sa devojkama«. Repertoar im se na prvom nastupu sastojao od tek četiri, pet pjesama, ali među njima se našla i ta s prvog singla, koja će ostati svježa do današnjeg dana: »Retko te viđam sa devojkama, a viđam te svaki dan / Retko te viđam sa devojkama, ipak nikad nisi sam / Oko tebe su dečaci, fini su al’ ipak znaj / Glasine se brzo šire, a kad puknu tu je kraj…« Uz zagrebačke Prljavce (»Neki dječaci«), Idoli su jedan od rijetkih bendova tog vremena koji se u pjesmi poigrao s tematikom homoseksualosti. »Osjetljiva tema« nikog nije pretjerano uzbudila, ali nastup Idola jeste. Prihvaćeni su kao senzacija. Divljan i društvo sigurnim korakom zagazili su u Novi val, da bi postali bend kojeg će na Wikipediji okarakterizirati »jednima od najoriginalnijih i komercijalno najuspješnijih izvođača u povijesti jugoslavenskog rocka«.
Zlatno doba
U jesen iste, 1980. godine, na Omladinskom festivalu u Subotici Idoli će osvojiti nagradu s pjesmom »Zašto su danas devojke ljute«, a scenu će u potpunosti pomesti već iduće godine, s drugim singlom, odnosno prvim pod imenom Idoli. Na njemu se ponovo našla pjesma »Retko te viđam sa devojkama«, ali i pjesma »Maljčiki«, u kojoj su mnogi čuli rugalicu na račun socijalističkog radnog čovjeka. Taj singl snimili su u zagrebačkom Jugotonu. Zagreb je tih dana volio Beograđane, a Beograd Zagrepčane. Tako smo na prvo slušanje zavoljeli i Idole, njihovog frontmena dječjeg lica i zvuk koji će obilježiti glazbeni ukus novovalne generacije.
Slijedio je legendarni »Paket aranžman« (1981.), koji su Idoli odsvirali sa Šarlo Akrobatom i Električnim orgazmom, zatim mini album »VIS Idoli« (1981.), »Odbrana i poslednji dani« (1982.), »Čokolada« (1983.), »Šest dana juna« (1985.). Razdoblje Idola ostat će zabilježeno kao zlatno doba Divljanovog muziciranja. Među projektima odsviranim nakon razlaza benda u sjećanju će ostati njegova suradnja s Giletom iz Električnog orgazma (»Rokenrol za decu« i »Rokenrol bukvar«), ali uspjeh iz vremena Idola Divljan više nikad neće doseći. Doduše, nije za to bilo puno vremena, jer došlo je vrijeme da zasviraju novi »instrumenti«, haubice i kalašnjikovi. Nije to bila glazba za uši tankoćutnih umjetnika. Naši novi heroji nosili su puške, a ne gitare. Nakon što je s Giletom odradio pjesme za film »Crni bombarder«, Vlada Divljan podijelio je sudbinu brojnih kolega. »Ispalio se« u inozemstvo. Odabrao je Australiju.
– Jedan od razloga što sam ostao je svakako i rat koji je kod nas počinjao, ali svakako ne i jedini, budući sam na put krenuo iz romantičnih razloga. Uglavnom sam radio muziku za kratke i dokumentarne filmove. Poslednjih godinu i po dana sam studirao, točnije specijalizirao dizajn zvuka na Australijskoj filmskoj akademiji (AFTRS) i moram se pohvaliti da sam za rad na jednom kratkom filmu dobio glavnu nagradu tzv. Ampeg audio exelence award, a za drugi sam bio nominiran za AFI award, australsku verziju Oscara. To su mi ujedno i jedine nagrade za profesionalni rad koje sam dobio u životu, reći će u srpnju 2012. godine u razgovoru za Novi list.
Nikad zaboravljen
U Beograd se vratio kad je sve bilo gotovo, 1995. godine, ali nije se dugo zadržao. Preselio je u Beč, a na povremenim nastupima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Sloveniji redovito je dobivao potvrdu da nije zaboravljen. Vlada Divljan ostao je jedan od simbola vremena kad su heroji nosili gitare, a ne puške, kad su ljudi u ovoj i susjednim državama vjerovali da im ide dobro, sve bolje. Svoju publiku nikad nije iznevjerio, niti jednom jedinom rječju. Zato su nakon vijesti o njegovoj smrti društvene mreže još jednom propjevale glasom večitog dečaka beogradskog rock n’ rolla: »htela je da sviramo / ja i moji idoli / da joj tiho pevamo / i čuvamo je dan i noć / nebo nas je gledalo / nebo nas je zvalo / njene oči pametne / poljubio sam zadnji put«.
