Splićanka Dunja Ercegović koja glazbenu karijeru gradi pod umjetničkim imenom Lovely Quinces, mlada je kantautorica čiji su prvi EP »No Room For Us« domaći kritičari opisali samim hvalospjevima. Talentirana glazbenica koja je u rekordnom roku osvojila domaću publiku i medije nakon samo pola godine na sceni odradila je i prvu inozemnu turneju, a sada je na hrvatskoj mini-turneji u sklopu koje će ove subote održati koncert u riječkom Klubu.

   Za početak, možete li nam otkriti nešto više o svome prvom EP-u?

   – »No Room For Us« smo snimali tri dana u studiju Funhouse Berka Muratovića. Iako se pet pjesama ne čini mnogo, bilo je iscrpljujuće pogotovo zbog toga što ja imam neki strah od studija. Ne mogu dobiti isti osjećaj kao kad sviram ispred publike, nema tog adrenalina. Srećom bila je odlična atmosfera i uživala sam radeći s Berkom. EP je na kraju ispao kao nekakva preslika live nastupa jer smo dosta toga ostavili što je jednostavnije moguće. Berko Muratović je dodao i odsvirao ritmove, dok je Ivan Glasnović odsvirao dodatne gitare, vrlo minimalistički. Dobio je naslov po pjesmi koja se nalazi na EP-u, za koju sam mislila da jako lijepo zaokružuje tih pet pjesama. Artwork na coveru je napravio Mišo Komenda.

Igram se glazbom

Kako biste žanrovski opisali svoj stil?

   – Kad vidite da cura drži gitaru i povremeno puhne u harmoniku, jedino što se može reći je da svira folk ili americanu, tako je i sa mnom slučaj. Ljudima uglavnom objasnim da je to melankolični (melankolični zamijenim nepristojnijim epitetom) folk. Igram se glazbom i nije mi problem krenuti u nekom drugom smjeru, jednog dana bih sigurno voljela (to uvijek kažem) svirati grunge (smijeh).

   Tko su vam uzori?

   – Uglavnom izvođači koji su iskreni na pozornici, koji znaju prenijeti poruku vrlo vjerodostojno i ne srame se ogoliti dušu pred publikom. Uglavnom se divim snažnim ženama zbog kojih vrijeme stane kad su na stageu, takvih je jako malo.

   Prošlog mjeseca nastupili ste u Beču, Cagliariju, Chicagu, New Yorku, Torontu. Kako su prošli ti nastupi? Kako je uopće došlo do njih?

   – Bilo je odlično za prvi put, na neki način bilo je to skupljanje prvog iskustva što se tiče inozemnog nastupanja. Sama činjenica da sam nakon samo 15-ak koncerata ovdje već imala priliku nastupati u New Yorku, Kanadi, velika je stvar i nisam htjela propustiti takvu priliku. Uglavnom je riječ o manjim festivalima i glazbenim konferencijama, svi oni putem interneta su čuli i vidjeli moje materijale i pozvali me.

Izuzetno lijena osoba

Što pripremate za svoj prvi nastup u Rijeci?

   – Ja sam izuzetno lijena osoba, u smislu da sam neorganizirana i općenito nemam plan, no opet sam vrlo ambiciozna (baš čudna kombinacija). Imam neku čudnu filozofiju da se ne smijem previše istrošiti doma prije koncerta, ali kad pitate, u Rijeci ću sigurno promovirati svoj EP, vjerojatno odsvirati i neke nove pjesme za koje se nadam da će ih publika dobro primiti. Jako se veselim jer dosad nisam svirala u Rijeci.

   A kakvi su vam planovi nakon toga? Gdje ćete još nastupiti?

   – Imam koncert 28. studenoga u Malom pogonu zagrebačke Tvornice, a nakon toga 7. prosinca u Quasimodu u Splitu. Onda ćemo vidjeti, za ostale koncerte dogovori su u tijeku. Voljela bih se malo nakon toga prihvatiti fakulteta, otići na pokoje predavanje i podsjetiti se zašto ne volim ići na predavanja itd.

   Pripremate li možda i prvi dugosvirajući materijal? Ako da, kad bi on mogao biti objavljen?

   – Ni sama još ne znam što je ispravno, objavljivati materijale u manjem opsegu, EP za EP-jem, ili čekati da se skupi dovoljno za dugosvirajući album. Puno toga ovisit će i o tome kako će mi izgledati koncertne obaveze i kad ćemo imati sljedeću vremensku rupu da se posvetimo novom snimanju. A i treba tek ispromovirati »No room for us«…

Uništena magija

Koncertno ste aktivni tek pola godine, a već ste postigli uspjehe o kojima mnogi mogu samo sanjati. U čemu je, prema vašem mišljenju, tajna vašeg uspjeha?

   – Kao što ste rekli, aktivna sam tek pola godine i moram trčati do hvalevrijednog uspjeha. Ja samo sviram gitaru i pjevam, a oko mene je tim ljudi kojima vjerujem i koji se više brinu za taj poslovni dio glazbe. Sigurno ne bi bio ovakav »hype« i bez ljudi koji me podržavaju, slušaju i prate. Jednako tako ništa od ovoga ne bi se dogodilo da se ja jednog dana nisam malo htjela inatiti i da nisam pozvala prijatelja Ivicu Plazonića da me snimi u svom kućnom studiju. Puno je tu faktora o kojima ovisi moj budući uspjeh (ako ga bude bilo) tako da si ne mogu pripisati sve zasluge.

   Budući da ste nastupali i u Hrvatskoj i u inozemstvu, možete li usporediti domaću i stranu publiku?

   – Mislim da je publika uglavnom svugdje jednaka, više ovisi o mjestu i tipu koncerta koji svirate. Ima publike koja nema kulturu slušanja glazbe, nego im ona služi za neku atmosferu i dobar provod, dok nekima ipak nije teško sjediti 45 minuta i slušati u tišini (koncerti tipa »Začarana Močvara« u Zagrebu). Svirati kantautorsku glazbu nekad je dosta nezahvalno jer te ljudi u bilo kojem momentu mogu nadjačati i možda uništiti tu magiju koju pokušavaš stvoriti dok sviraš.

Naivni curetak

Gdje su vas najbolje primili?

   – Teško je reći jer sam svugdje imala lijepa iskustva. Najljepša mi je atmosfera bila u Italiji. Posjetiti Ameriku i tamo svirati bila je neka vrsta blagog šoka, publici je bilo smiješno kada bi čuli odakle sam. Sigurno su mislili »kako slatko, naivni curetak iz ex-Jugoslavije ide ganjati karijeru u Americi uz još njih milijun« (smijeh). Išla sam tamo da dobijem nekog iskustva, upoznala sam divne ljude i stvorila prijateljstva, bila žrtva žestokog konzumerizma, imala egzistencijalnu krizu itd.

   Ako sam dobro upućena, na koncertima nastupate sami. Razmišljate li o okupljanju pratećeg benda?

   – Nastupam solo, teško mi je dogovoriti se sa samom sobom a kamoli s drugima, tako da mi za sada ova kombinacija odgovara. Inače sam osoba koja mrzi ovisiti o drugima i možda je za početak dobro znati da ne trebam nikog. Voljela bih jednog dana imati gostujuće glazbenike, sigurno će biti zabavnije piti s nekim (smijeh). Sada je još prerano za razmišljanje o tome.

   Planirate li i dalje pjevati isključivo na engleskom?

   – Da. Ne znam zašto se taj engleski uvijek dovodi u pitanje, sumnja li se u moj patriotizam? Mislim da više ne znam pjevati na hrvatskom… Zezam se, moje poruke i priče koje prenesem kroz glazbu su univerzalne i želim da ih što veći broj ljudi razumije. Simple as that.