– U mainstreamu možda i postoji. Međutim, između nas normalnih ljudi ne postoji. Što se mainstreama tiče, mene to ni ne zanima pa ni ne znam. Oni su uvijek politički korektni, u principu razmišljaju kao i njihov predsjednik, u bilo kojoj zemlji. Mi razmišljamo kao da bismo voljeli svrgnuti tu vlast, tako je svuda. Ljudi su različiti, kulture su različite, ali nažalost, policija je svugdje ista. Mi ih plaćamo da bi štitili bogate od nas, to je totalni nonsens. Ali valjda će konačno jednom početi klasni rat, jedini prirodni, pravdeni rat. Svi su ostali ratovi nastali od strane vladajuće rase da bi se pažnja usmjerila na nevažne stvari. No, valjda će i ovome biti kraj, tome kapitalizmu.
– Željno iščekujem našu riječku publiku, ali moram ti nešto reći – kad se kaže publika, to nema puno veze sa mnom. Povraća mi se od riječi fanovi. Naša su publika ljudi, prijatelji… Kad smo nedavno bili u Bologni, prepoznao sam skoro sve ljude u prvim redovima. Mi postojimo već 16 godina, tako da sad već oko sebe imamo zajednicu ljudi koji misle isto i imaju ista politička razmišljanja kao mi, kaže Yevdjevich, nekad uspješan pop-glazbenik poznat pod nadimkom Gino Banana, koji se u SAD preselio nakon opsade Sarajeva, uz pomoć Joan Baez.
Ovaj i onaj život
U Rijeku dolazite u sklopu turneje na kojoj promovirate zadnji album »Ministry of Kultur«?
– Ministry nije ministarstvo, to je samo kod nas politički izraz. U svijetu je to religijska institucija koja okuplja ljude sa sličnim političkim, socijalnim, religijskim pogledima na svijet. Tako smo i album podijelili na dvije strane, kao što imamo ovaj život i onaj život. Isto je tako i s publikom. Publika smo mi. Kad mi odsviramo dobro, publika je dobra, kad ne sviramo dobro, ni publika nije dobra, to je tako. Osim toga, to su sve ljudi s kojima smo povezani. Budući da ovo radimo već dugo, upoznali smo se s njima i kako oni prate moj rad, tako sam ja počeo pratiti što oni rade, njihove fotografije, slike, bendove… Onda skontaš da svi mi radimo istu stvar, samo je malo drugačiji umjetnički doživljaj. Umjetnost je najviša sfera ljudske djelatnosti zato što možeš napraviti istu stvar na stotine tisuća načina. Zato ovako dugo radimo. Televizija i mediji muzičare su napravili megalomanima i sad svi žele i pokušavaju biti veliki, što veći. Mi nismo velik bend, mi smo alternativan bend, to što se nama ponekad posreći 17.000 ljudi na koncertu, to nije normalno stanje stvari. Velik uspjeh može trajati godinu, dvije. Ako se ne promijeniš, tvoji će ljudi biti uz tebe do kraja života, to je prijateljstvo, a ne ona šira publika koja mijenja ukuse.
Trenutno ste na turneji?
– Da, izašao nam je novi album. Bubnjar Chris postao je tata prije tri mjeseca, zato moramo raditi puno malih turneja, što je financijski malo neisplativije nego ranije, ali pare nam nisu glavni cilj u životu.
Nema prevare i laži
Kritike novog albuma jako su dobre. Koliko ih pratite?
– Meni to jako puno znači. Nemam Facebook. Kad sam bio mlad, htio sam biti lijep i popularan, a sada volim gledati NBA sa sinom i sjediti na balkonu, radije nego visjeti na internetu. Ali, naravno, bend to prati pa mi pošalje da vidim. Znaš što ja mislim? Kažu ljudi da je ovo najbolja ploča koju smo do sada napravili. Ja ne vjerujem da je, a možda i je, to uopće nije važno, ali sama činjenica da netko kaže da je naša sedma ploča najbolja u 16 godina postojanja govori o tome da ozbiljno shvaćamo ono što radimo i da nema prevare i laži. Meni je najvažnije da to ljudi vide, poštuju i cijene, sve ostalo ne ovisi o nama…
Jesu li vam umjetnost i glazba još uvijek glavni cilj?
– Da, umjetnost je cilj sam sebi. Ja sam otvorio oči u 30-im godinama i shvatio da popularnost nema nikakve veze sa životom, da te može napraviti samo nesretnim ako si to postaviš kao cilj. Ja nemam nikakvog cilja, osim da svoj život nastavim u ovom pravcu u kojem idem s Kultur Shockom. Spremni smo napraviti nešto, sumirati nešto što je malo više od albuma. Najljepša je stvar u svemu ovome da mi sutra možemo napraviti akustičan album i dalje biti isti bend. Možemo si dozvoliti da budemo kreativni, a nećemo izgubiti ljude.
Ne sviramo iseljenicima
Što sad svirate na koncertima, kakav je repertoar?
– Imamo sedam albuma, na svakom 14, 15 pjesama.. Svakome je neka druga najdraža. Ljudi plate kartu i očekuju da će je čuti, a nema nikakve šanse da ćemo mi odsvirati sve pjesme, iako imamo dugačke nastupe. Ljudi to shvaćaju zato što i oni isto nemaju ciljeva, zato što i oni imaju otvoreno srce i otvoren mozak kao mi. Repertoar se mijenja od koncerta do koncerta. Sada promoviramo novi album.
Nastupali ste posvuda, no postoji li neko mjesto, grad, država gdje još niste svirali, a voljeli biste?
– Još nismo nastupali u Australiji i Kini. Zapravo, ima još i drugih država. Što se kontinenata tiče, nismo bili samo u Australiji. Imamo u planu otići i tamo, ali to je velika zemlja i treba dogovoriti najmanje sedam, osam koncerata da bi se pokrili troškovi. Jednom smo svirali u Frankfurtu, dobili smo od nekakve folkoteke tri puta veću ponudu da tamo sviramo za naše iseljenike i rekli smo – nema govora. Dobro je da bend ima mene, da ja znam što je i kako je. Sve ovo što sam radio poslije rata, mogao sam zaje… u jednom danu, radi malo više para.
