Od večernjih sati ponedjeljka svijet rock glazbe siromašniji je, a rock and roll nebesa bogatija za jedan veličanstveni glas, glas Joea Cockera. Život prepun viskija, soula, bluesa i rocka svom je kraju priveden u sedamdesetoj godini života u američkom gradiću Crawfordu gdje je Cocker živio na svom Mad Dog ranču. Cocker je umro od raka pluća, bolesti s kojom se borio bez pompe radeći dok je god to bilo moguće pa je tako krajem 2012. godine objavio 22. studijski album »Fire It Up«, a prošle godine live album i DVD »Fire It Up Live« vezan uz, pokazalo se, njegovu posljednju svjetsku turneju u okviru koje je u kolovozu prošle godine održao nezaboravan koncert u pulskoj Areni.

Svjetsku slavu stekao je prije punih 46 godina i zadržao je svih tih desetljeća iz istog razloga zbog kojeg ju je i stekao – fenomenalnog hrapavog, neartikuliranog, sirovog i pomalo životinjskog glasa kojim je na način kako to nitko drugi nikada nije radio izvodio pjesme unoseći u njih sve svoje emocije pri čemu je vrlo sugestivnim ponašanjem na sceni, pokretima cijelog tijela, pogotovo ruku, djelovao krajem šezdesetih toliko provokativno da su ga pristojne radijske i posebno TV postaje odbijale emitirati pa je čak zaradio i ružan nadimak Mad Dog (Bijesni pas). U skladu s tipičnim ciničnim britanskim humorom Cocker ne samo da nije bježao od tog nadimka već ga je iskoristio kako bi njime nazvao svoju ogromnu od tridesetak ljudi sastavljenu prateću grupu glazbenika s kojima je pod nazivom Mad Dogs & Englishman od 1969. do 1971. godine po SAD-u svirao fantastične koncerte i 1970. godine objavio istoimeni briljantni live album.

Cocker je spadao u skupinu onih generacija mladih Engleza (rođen je 20. svibnja 1944. godine u Sheffieldu, gradu čeličana) koje su se u drugoj polovici pedesetih i početkom šezdesetih oduševile tradicionalnim američkim soulom i bluesom, glazbom koju su uglavnom izvodili američki crnci i koja je svojom sirovom iskrenošću i okrenutošću osnovnim ljudskim emocijama bila svjetlosnim godinama daleko od tada vladajućih sterilnih šlagera. I dok su ostali mladi britanski zaljubljenici u prekooceanski zvuk bili okrenuti ponajprije glazbi, prvenstveno gitarama (Stonesi, Beatlesi, The Kinks, The Who…), Cocker je njegovao ono za što je od početka znao da je jedinstveno – svoj glas. Da će glazba biti njegov život odlučuje još u srednjoj školi koju napušta u šesnaestoj godini i uz povremene poslove sa strane (radnik na benzinskoj postaji) svira u brojnim tadašnjim rock i blues grupama. No, uspjeti kao pjevač u doba kad su svjetla reflektora bila uperena ponajviše na rock sastave nije bilo nimalo lako pa Cocker sve do 1968. godine ostaje relativno nepoznat van okvira Engleske. A onda mu se u 24. godini života, revolucionarne 1968. godine, događa ono o čemu je maštao – ima broj jedan na britanskoj ljestvici najboljih singlova.

Dogodilo se to zahvaljujući pjesmi »With a Little Help from My Friends« koja se prvi put pojavila na albumu Beatlesa »Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band« 1967. godine. Iako je taj album oduševio kritičare, spomenuta pjesma nije bila baš pretjerano uočena sve do trenutka dok je nije fantastično obradio Joe Cocker čija je izvedba definitivno bila bolja od originalne verzije, a itekako mu je pomoglo što je u njegovoj verziji gitaru svirao kasnije čuveni Led Zeppelin gitarist Jimmy Page. Promukli Cockerov glas pjesmu napisanu samo stoga da na albumu Beatlesa nešto otpjeva i Ringo Starr, pretvorio je u moćnu soul, rock te rhytam and blues baladu koja je na najbolji mogući način svijetu pokazala na kako dojmljiv način taj mladi Englez može glasom uz pratnju glazbe (a ne obrnuto!) iskazivati različite emocije.

Sve što se zbivalo dalje je legenda. Već 1969. godine objavljuje dva odlično primljena albuma (»With a Little Help From My Friend« i »Joe Cocker!«), a status neprikosnovene svjetske zvijezde potvrđuje te godine veličanstvenim nastupom na legendarnom Woodstock festivalu gdje potvrđuje kako je jedan od najboljih, »najluđih« i najdojmljivijih pjevača rock glazbe. Dokazivat će to potom iz godine u godinu kad ga ni povremena prevelike sklonost alkoholu i drogama neće sprečavati da radi odlične, dobre, ili bar albume na kojima se jednostavno moralo pronaći tri-četriri divne pjesme koje je oplemenio svoijim glasom. Poznat kao izvođač koji nema dojmljive vlastite pjesme, ali briljatno – najčešćše bolje od originala – izvodi tuđe pjesme, Cocker je, kao i Elvis Presley, bio jedan od rijetkih bijelaca čije su glasovne mogućnosti u sebi nosile onu iskonsku snagu crnih blues i soul pjevača pa jednostavno nije mogao ne uspjeti, pogotovo kad je riječ o koncertnim turnejama jer se na njegove koncerte uvijek odlazilo ne da se čuje ŠTO pjeva, već KAKO pjeva.

Bilo je tako i u kolovozu 2013. godine u prekrasnoj pulskoj Areni kad je devedesetak minuta dug koncert završio maestralnom gotovo devet minuta dugom izvedbom pjesme »With a Little Help From My Friends« podsjetivši u svakom trenutku te nadahnute izvedbe zašto je postao i ostao legenda. U toj pulskoj zvjezdanoj noći izgledalo je da je tada 69-pgodišnji šefildski rocker itekako živahan. Nažalost, šesnaest mjeseci kasnije stigla je vijest da se pridružio zvijezdama koje su te večeri sjale nad Pulom. Šteta. Ali anđeli će biti sretni. Čak i oni koji ne slušaju rock ili soul, jer imat će što slušati – »Cry Me A River«, »Feelin’ Alright«, »The Letter«, »You Are So Beautiful«, »Up Where We Belong«, »You Can Leave Your Hat On«, »Unchain My Heart«, »One Night of Sin«, »When the Noght Comes«, »N’oubliez Jamais«, »Summer in the City«, »Don’t You Love Me Anymore«, »Something«, »Many Rivers To Cross«, »I Shall Be Released« …