Vjekovni grad Kastav, grad je u kojem je Festival Melodije Istre i Kvarnera prvi put zapjevao 1968. godine, lani s njim proslavio 50. rođendan, a ovog lipnja slavit će i 51. Bit će to njihov četrnaesti susret. Puno je dodirnih točaka između ovog kamenom optočenog grada i jedinog hrvatskog raspjevanog festivala nomada. Ljubav prema zavičaju, prema autohtonom jezičnom i glazbenom izričaju, prema tradiciji i njezinom očuvanju, temelj su njihovog prijateljstva. U Kastvu se karavana MIK-a osjeća svoja na svome.

  

Za barilcun

Lani je mikovskoj prethodnici, ekipi koja iz svakog grada ili općine domaćina Festivala šalje svim mikovcima ovog svijeta kartulinicu, vodič kroz Kastav bio Frane Merikan. Lik što ga je davnašnjih mikovskih godina oživio, a lani i odglumio kastavski pjesnik i mikovski tekstopisac Zvonko Turak. Ovaj put je to bilo nešto što određuje kastavski genetski kod, nešto što ovaj grad bogate povijesti, grad prepun posebnosti prati vjekovima. Ča su kastavski težaki i kmeti vavek sobun imeli? Bez česa ni moglo pasat ni jedno veselje, ma ni tuga? Ča i dandanas ima saka kastavska konoba ka imalo drži do sebe i do svojga ja? Po Kastvu i Kastafšćine smo pohajali za barilcun. A kamo bi barilca ako ne drito va bazu, va Udrugu prijatela ruž, grozja i vina »Belica«, va koj nan je Radenko Srdoč, prvi čovik od Udrugi dal na znanje čuda toga.

   – Sama Udruga osnovana je prije 11 godina, mada smo mi neslužbeno počeli s radom puno prije. Krenuli smo u projekt revitalizacije vinogradarstva i vinarstva Kastavštine, a vezano uz to i potpisivanje ugovora s Centrom za brdsko-planinsku poljoprivredu i Primorsko-goranskom županijom za financiranje tog projekta. Počeli smo sistematski pobirat tri autohtone sorte – mejsko, divjaku i verdić, dali ih nacijepiti, pa krenuli u masovnu sadnju nacijepa u vinograde da bi danas došli do više od pet tisuć nasajeneh trsi, ukratko je povijest Udruge »Belica« koja broji preko 100 članova ispričao je Srdoč. Spomenuo je i tradicionalne Ocjenjivačke susrete vinara Kastavštine što ih Udruga već 10 godina organizira na Mali vazam, a temeljem njegove priče barilca nas dalje pelje po cestah i cesticah do Jardasi. Poč, zač? I baš kad smo pomislili da se barilca »prepila«, vinogradi, vinogradi, vinogradi i … konoba. Čigova? Od gospodina Arsena Jardasa.

   A Arsen Jardas van je na onemi spominjanemi Susretimi vinara Kastavštine već drugu godinu zaredom apsolutni šampion.

Vino z anfori

Kastafski koren je žilav koren. Onaj koji kad jednom uđe u sebi dragu zemlju nikad i nitko ne može iščupati. Onaj koji može preživjeti i bure, i nevere, ispratiti i ovog i onog osvajača vičući mu pri odlasku – ala boh i se. A pod onim »se«, skriva se mnoštvo toga. Kastavci su baš nalik verdiću, mejskom i divjaki, trima autohtonim sortama na kojima počiva njihova vinska identifikacija – belica. Od spomenutih autohtonih sorti, više od 80 posto nalazi se u vinogradima Dejana Rubeše ili mlađeg brata Plovanića. Dejan je povedal kako j’ prvo šest let šal va nabavku sadnoga materijala, kako j’ na deset kvadratneh metri bilo 10 loz divjaki i kako su od teh deset uspjeli doć do nekoliko stotin sadnic. Još jednom nam je naglasio da su autohtone sorte divjaka, verdić, mejsko, brajkovac i malvazija, te napomenuo kako je on odvojio sadnice spomenutih sorti s ciljem da za dvije do tri godine načini čistu bačvu od svake pa će onda uz pomoć struke napraviti kupažu i doći do najboljeg omjera.

   Ivica, stariji brat Plovanić pak govori o Gruziji i vinu iz anfora. Ma ča?

Vikotova bačvarija

A onda sakramenska barilca pelje nazgoru. Prohajamo kroz gradska vrata i dohajamo tamo kamo bi rad mnogi došli, do butique hotela Kukuriku, nadaleko i naširoko poznatog i prepoznatog hotela, hotela ucrtanog u svaku iole relevantnu turističku kartu svijeta. A tamo barilca pokažuje na vlasnika, na Nenada Kukurina i šapje – on van je sommelier ki j’ predsjedaval ocjenjivačkun komisijun na pasanomu susretu Kastafskeh vinari. Pitajte ga malo kako mu se to videlo.

   – Već deset godina ocjenjujemo kastavska vina i zadovoljstvo mi je konstatirati da su iz godine u godinu sve bolja. Jedva čekam da ostvare dovoljne količine kako bi ih mogli ponuditi svakom gostu koji dođe u Kastav. Dan kad će belica postati etablirano vino.

   Vjekovni Kastav sjedište je i viteškog stola Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova za područje Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije. Velika čast ali i prepoznavanje tradicije vinogradarstva i vinarstva na ovom području, kao i još jedan, među brojnim razlozima zašto doći u Kastav.

   – Ako gledamo povijest bačvarstva i vinogradarstva u Kastvu mislim da imamo pravo biti sjedište vinskog reda za ovo područje, kazao je gradonačelnik Lukanović i dodao kako je vinska priča Kastva samo jedna u mnoštvu priča ovog grada. Kaže da je današnji Kastav puno više od povijesti, da vrvi životom, bilježi prirodni prirast i jednostavno tjera na trku s potrebama koje takvo stanje nameće. Konstatira da je u posljednjih 20 godina učinjen veliki korak naprijed, da će se uskoro dogoditi velika ulaganja u prometnu infrastrukturu, izgraditi jaslice, investirati u školu, urediti Crekvina i kako je Kastav na pravom putu da u narednih 20 godina doživi renesansu.

   I barilca, i mi finili smo, a kade drugde ako ne va Vikotovoj bačvarije, jednom od četiri Mića zavičajna muzeja koji pričaju priču o Kastvu i Kastavcima kroz stoljeća. Vikotova bačvarija uskoro bi trebala postati Vinska kuća u kojoj će biti zaokružena kastavska vinska priča u kojoj su glavni protagonisti bačve, bačvice, barilca i sav alat potreban za izradu istih, ali i mjesto na kojem će se slaviti i kušati vino, družiti i razmjenjivati iskustva vinogradari i vinari, a nad kojim će lebdjeti sjećanje na Lina Juga, najpoznatijeg kastavskog bačvara kao i na sve one koji su svojim batima, i batićima, matikama i matičicama, zgrbljenim hrbatima i kapima pota dali si gušti belice, kastavskomu vinskomu brendu, ma i okvir ovoj štorije od kastafskeh trs i kastafskoga vina. Zadnje slovo na Kartuline ku van MIK šalje z Kastva glasi – 24. šestega si va Kastav. Na MIK, na belicu!