'One night in the theatre'

Bruno Mičetić Quintet nastupa u “Zajcu”: ‘Postoji samo dobra i loša glazba’

Ivana Kocijan

Bruno Mičetić sa svojim će kvintetom publici pokazati sve boje jazza / Foto Tvrtko UJEVIĆ

Bruno Mičetić sa svojim će kvintetom publici pokazati sve boje jazza / Foto Tvrtko UJEVIĆ

Uvijek sam htio nastupati u prostorima poput kazališta jer to ipak ima posebnu težinu i značaj te se nadam da će ovo biti samo početak. Ja sam rođen u Rijeci i Rijeka je uvijek u mojem srcu, tako da taj koncert daje još jedan poseban pečat cijeloj priči, otkrio je poznati riječki gitarist



RIJEKA  Bruno Mičetić, školovani je jazz glazbenik i poznati riječki gitarist, 27. će listopada sa svojim kvintetom prvi put nastupiti u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. »One night in the theatre« naziv je večeri u kojoj će Bruno Mičetić Quintet pokazati sve boje jazza.


Prvi put u ovom obliku nastupate u riječkom kazalištu. Kako ste se odlučili za taj potez?


– Zaista sam sretan i počašćen što mogu najaviti koncert mojeg jazz quinteta u ambijentu kao što je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. To je nešto što svaki glazbenik koji se bavi autorskom glazbom želi, pa sam tako i ja razmišljao o tome, samo nisam vjerovao da će biti ostvarivo. Djelovalo mi je još jako daleko, ali onda shvatiš da treba pokušati i eto – dogodi se. Uvijek sam htio nastupati u prostorima poput kazališta jer to ipak ima posebnu težinu i značaj te se nadam da će ovo biti samo početak. Glazba je zaista nešto što ne poznaje granice. Ja sam rođen u Rijeci i Rijeka je uvijek u mojem srcu, tako da taj koncert daje još jedan poseban pečat cijeloj priči.


Zbog čega publika ne bi smjela propustiti koncert?


– Na koncertu koji ću održati u HNK-u Ivana pl. Zajca uz promociju svoje glazbe i materijala sa svoja dva albuma s ovim sastavom, uz moj će bend biti i gosti s kojima volim dijeliti pozornicu, a koji su utjecali na moj glazbeni razvoj: moj mentor i prijatelj Primož Grašič, velika zvijezda gitare i čovjek od kojeg sam naučio sve što znam te mi je dijeliti pozornicu s njim stvarno velika čast. Bit će tamo i Renata Sabljak, Krunoslav Bagarić, moj prijatelj i suradnik s kojim imam flamenco projekt za dvije gitare i koji za ovu prigodu dolazi iz Beča, te moj dugogodišnji prijatelj Zvjezdan Ružić, cijenjeni hrvatski pijanist, aranžer i kompozitor s kojim sam studirao i s kojim sam krenuo u cijelu jazz priču te s kojim dijelim mnoge lijepe privatne i poslovne trenutke u životu.


Dobra i loša glazba


Koliko se razlikuju vaši koncerti, sam repertoar, atmosfera i ostalo, ovisno o mjestu nastupa?




– Svaki nastup je priča za sebe i na svakom nastupu se dogodi ili se ne dogodi ono što mi volimo reći »glazba«, ali i jedno i drugo daje draž ovome čime se mi bavimo. Ambijent jako utječe na cijelu tu priču i moram priznati da je to stvarno jedinstvena inspiracija za nas koji se nalazimo na pozornici. Imam u planu nastupati kad god mogu u prostorima poput kazališta. Ti koncerti nažalost uvelike ovise o pokroviteljima, tako da je i to jedna zasebna priča, ali kako sam već prije spomenuo – sve je moguće, treba vjerovati u sebe i ono što radiš i dogodit će se i prije nego što očekuješ.


Studirali ste u Austriji na Klagenfurt landeskonservatorium. Kako ste uopće završili tamo, zašto baš Klagenfurt i taj konzervatorij?


– Moja želja za studiranjem glazbe bila je jednostavno prevelika da se ne bi ostvarila. Studirao sam i ekonomiju, ali zaista ne za pohvalu, naime kad su bili ispitni rokovi ili neka važna predavanja, ja sam bio na svirkama pa je taj studij trajao duže no što je trebao. Nažalost u Hrvatskoj još uvijek nemamo Jazz odsjek na Glazbenoj akademiji te su svi ljubitelji jazza primorani otići u Austriju ili negdje drugdje. Tako sam upisao Jazz Konservatorium Klagenfurt u Klagenfurtu i taj sam studij shvatio ozbiljno i to je bilo razdoblje kada smo svi samo učili i bili samo u glazbi. Nakon škole dogodi se život kada treba naučiti preživjeti s glazbom, a to je onaj trenutak na koji te škola ne pripremi. Možda sam mogao otići i dalje na studij, ali bio sam prezauzet i imao obaveze prema bendu i koncertima koje sam već i u to doba stalno imao te se nisam mogao vraćati iz Austrije i svirati. Iako, moram priznati da prijateljstva koja sam ostvario u Austriji traju i danas, tako da mi se taj dio mog života čini jako sretnim.


Što ste naučili o glazbi studirajući? Kakav ste dojam glazbe imali prije studija, a kakav poslije?


– Ono što definitivno nakon škole shvatiš i meni je to jasno, a to je da svi žanrovi u glazbi jednako vrijede. Postoji samo dobra i loša glazba. Sve je pitanje trenutka i osobnosti koje nas svakog čine posebnima te vremena koje ulažemo u razvoj te koje posvetimo sebi i svojoj glazbi. Mogu reći da sam prije studija dosta gledao zasebno na žanrove i glazbene pravce, ali nakon studija taj pogled ti se u potpunosti promijeni. Barem je moje iskustvo takvo.


Rab Jazz Festival


Kako ste se uopće odlučili za jazz? Što je utjecalo na vas u odabiru vaše profesije?


– Iskreno, ja sam doista rano došao u doticaj s jazz glazbom. U vrijeme kad sam ja počinjao, u Rijeci i okolici je već bila jaka scena i dobro se sjećam da sam otišao na koncert Elvisa Stanića i da nisam mogao vjerovati što čujem, ništa mi nije bilo jasno. Mislim da je tada bila 1996. godina, a ja sam već dosta suvereno vladao rock gitarom i imao sam dobre podloge iz klasične glazbe, tako da me jednostavno područje koje mi je bilo nepoznato polako uvuklo i počeo sam odlaziti na privatne sate i proučavati sve ovo čime se danas bavim.


Jazz je specifičan pravac koji u Hrvatskoj doživljava svojevrsni procvat, sudeći i po količini jazz festivala, koncerata. Kakvo je prema vama zanimanje publike prema toj vrsti glazbe?


– Ta je strana priče zaista u cijelom ovom poslu jedna od najpozitivnijih. Svake godine se dogodi to da sviramo na nekim novim festivalima i to baš po sredinama za koje nikad ne bih očekivao, a onda se iznenadiš reakcijom publike koju čine i teenageri i starija populacija. Sada se rijetko kada dogodi da dođeš nekamo i da te ljudi gledaju »neobično«, dok je ranije bio dosta takvih situacija. Mislim da mladi ljudi vide neku različitost od ostalih, nešto što ih čini drugačijima od većine, a da starija publika jednostavno uživa u nekoj smirenosti duha koja naša glazba daje.


Umjetnički ste direktor Rab Jazz Festivala koji je ove godine održan četvrti put. Otkud ideja za festivalom, i zašto baš na Rabu?


– Ideja je bila spontana, kao i sve lijepo. Najbolje je kad se nešto spontano dogodi. Naime, ja sam dugi niz godina svirao na otoku i predlagao tu ideju i onda se jednog ljeta dogodiloo da me tadašnji poznanik, a danas moj prijatelj Goran Ćuk nazvao i rekao: Imam ugostiteljski objekt koji će krenuti u smjeru jazza, što misliš da organiziramo festival? I tako je krenulo, zajedno s Marinom Javoranom kod kojeg sam svirao jazz godinama. Prvi festival bio je organiziran u mjesec i pol dana. To čini snaga dobre volje i pozitivne energije.


Zbog čega bi, po vašem mišljenju, ljudi trebali slušati jazz?


– Jazz je zaista poseban smjer glazbe koji nam daje mogućnost improvizacije pa stoga naša glazba često i ode u nekim smjerovima za koje se ni sami ne bi nadali. Ljude to privlači jazz glazbi, spontanost i trenuci koje savladavamo u momentu. Mislim da je to ono što bi se i u životu trebalo raditi. Ići korak po korak i premostiti probleme jedan po jedan s lakoćom i živjeti za trenutak. Upravo to je ono što ljudi vole u jazzu. Taj trenutak u kojem se pronađu s nama.


Posebna Renata Sabljak


Osim što svirate, i predajete mladim glazbenicima. Što je najbitnije što im pokušavate usaditi?


– U današnje vrijeme učenici već dobro znaju što bi htjeli tako da ih ne treba previše usmjeravati. Uvijek pokušam biti samo motivator i podrška. Naravno, prolazimo glazbeni rječnik (note, ljestvice, harmoniju, improvizaciju i slično), ali poslije oni sami moraju biti sposobni odrediti svoj put. Uvijek im kažem da se glazba dijeli na dobru i lošu i to je sve što im uz glazbeno znanje pokušavam prenijeti.


Nastupali ste s mnogim eminentnim imenima hrvatske i međunaradne glazbene scene. Možete li izdvojiti najdraže iskustvo i suradnju?


– Mogu, imam puno jako lijepih iskustava iz svijeta pop glazbe, međutim biti na bini s Renatom Sabljak je nešto posebno. Ona je uistinu pjevačica koji sve čuje, koja traži potpunu predanost glazbi i nikad ne odvaja sebe od benda. Sve mora biti na vrhunskom nivou i koncert s njom mi je nešto što mogu izdvojiti kao posebno. Imao sam priliku odsvirati i jam sessione i koncerte s mnogima iz svijeta jazza, ali kad sam svirao s Mikeom Sternom, osjećao sam se kao da je cijeli svijet moj.