Žene u domaćem filmu: Prije su kuhale paštašutu i šutjele, danas su fajterice

Premoćnom većinom novca za film već godinama raspolažu muškarci. Osim toga, povjerenstva koja odlučuju o raspodjeli sredstava za film, obično su isključivo muška, a tako je bilo i ove godine 

Baš se nezgodno potrefilo da je Hrvatski audiovizualni centar objavio rezultate natječaja za financiranje novih filmskih projekata dan uoči 8. marta, Dana žena, pa se nekako uočljivijim doimao podatak da je premoćna većina novca što ga država izdvaja za film – opet zaobišla žene.

Sedam dugometražnih igranih filmova kojima je HAVC dodijelio 25,6 milijuna proračunskih kuna, projekti su sedmorice »velikih dečki« – Zrinka Ogreste, Rajka Grlića, Zvonimira Jurića, Kristijana Milića, Antonia Nuića, Dražena Žarkovića i debitanta Tomislava Mršića. Žene redateljice, ništa novo, opet su dobile – šipak.   Valjda i sam svjestan goleme rodne neproporcionalnosti, na konferenciji za novinare na kojoj je predstavio te rezultate, Hrvoje Hribar iz HAVC-a požurio je reći da su, ako ništa, dobro prošle producentice i kao dokaze te tvrdnje nabrojio nekoliko ženskih imena u sekciji kratkometražnih i eksperimentalnih filmova. Nije tim skretanjem pažnje uspio baciti prašinu u oči zainteresiranoj javnosti. Brojke govore, crno na bijelome, da su to financijski neusporedivo »mršavije« kategorije.  

Gdje je lova – nema žena

Asimetrične omjere snaga u domaćoj kinematografiji redateljica Dana Budisavljević jasno je odredila činjenicom da »gdje god je velika lova – nema žena«. 

  – O tom se problemu počelo javno govoriti prije pet-šest godina, i nakon jedne rasprave koja je organizirana na festivalu u Puli, HAVC je zbilja počeo paziti na to da ne previđa autorice. Nažalost, s vremenom se opet sve vratilo na staro, kaže Budisavljević, priznata redateljica dokumentarnih filmova, od kojih je posljednji onaj »Nije ti život pjesma Havaja« kojim je osvojila Grand Prix na prošlom Zagrebdoxu. 

  Inicijativa u Puli koju Budisavljević spominje bila je ona što ju je 2009. godine pokrenuo Vladin Ured za ravnopravnost spolova, otvorivši javnu raspravu o podzastupljenosti i minoriziranosti žena u hrvatskoj kinematografiji. I tada se govorilo kako natječajne komisije, kojima brojčano dominiraju muški članovi, ženama u hrvatskom filmu prepuštaju financijski skromne dokumentarne, kratke, eksperimentalne i animirane filmovi. Iz perspektive igranog cjelovečernjeg filma, koji je na ljestvici prestiža bio i ostat će kraljica majka, ovo je područje kreativnog rada čista margina. 

  Rasprava se nije svela na opće lamentiranje – priključio joj se tada i Ognjen Sviličić koji je rekao da je svjestan postojanja »nečega što sprječava komisije da dodjeljuju sredstva ženama, nečega što je vjerojatno duboko ukorijenjeno u hrvatskom mentalitetu«.  

Ne žele biti »žrtve«

Nekoliko godina kasnije, međutim, Sviličić je dio HAVC-ova natječajnog žirija koji raspodjelom financiranja kreira stanje domaćeg filma – i koji čine isključivo muškarci. Ovaj upadljivi detalj ne promiče redateljicama koje, poput Irene Škorić ili Vlatke Vorkapić, bez ustručavanja govore kako »veliki dečki« dijele velike novce među sobom, ne pripuštajući druge ni blizu. Irena Škorić govorila je kako je u Hrvatskoj izglednije da žena postane predsjednica vlade nego da redateljica dobije novac za dugometražni igrani film. 

  Neke autorice odbijaju ulogu žrtve.   – Ne mogu oni toliko odbiti koliko ja mogu napisati scenarija, prsila se Ivona Juka. Svojim je fajterskim pristupom izborila veće projekte. Ove godine dovršila je dugometražni film »Drugi«. 

  Vorkapić je na realizaciju dugometražnog igranog filma »Sonja i bik«, romantične komedije koja je kod publike odlično prošla na ovogodišnjem Pula Film Festivalu, čekala skoro cijelo desetljeće. 

  – Moj problem u realizaciji filma tijekom tih godina čekanja ujedno je i problem mnogih mojih kolega i kolegica, a to je kako uopće dobiti šansu. I sad, kad se tijekom niza godina ne pojavljuje niti jedno novo žensko ime u dugometražnom igranom filmu, onda se ipak treba zapitati u čemu je problem. Je li to ipak problem takozvanog »staklenog stropa« ili niti jedna žena nije napisala dobar scenarij? – pita se Vorkapić, jedna od onih koje su proteklih godina glasno istupale protiv rodne diskriminacije na filmu. 

  – Ne kažem da dečki to čine namjerno, da je to plansko provođenje diskriminacije. Ali treba imati na umu da je raznolikost tema, pristupa i senzibiliteta dobrodošla – a to se neće dogoditi ako je ženama onemogućen pristup. Jako se veselim novoj generaciji redateljica koju u ovom trenutku dostojno predstavljaju Hana Jušić i Sonja Tarokić. Polažem velike nade u pomlađivanje scene, kaže Dana Budisavljević. U redateljice koje je izdvojila, velike nade polažu mnogi koji prate noviju produkciju s Akademije dramske umjetnosti i Dane hrvatskog filma.  

Ulaz na mala vrata

Ipak, dok »veliki dečki« drže karte u svojim rukama, redateljice uspijevaju doći »na mala vrata«. Irena Škorić je, na primjer, rijetko viđenom upornošću i zahtijevanjem da joj se omogući prilika, uspjela napraviti filmove zbog kojih su je na međunarodnim festivalima doslovce zatrpali nagradama. Kod nas dugo nije uspjela napraviti ništa doli popeti se svima navrh glave svojom kuknjavom o nepravdi. Neke je samouvjerenošću uspjela iziritirati do boli, ali pokazalo se da drugačije ne ide. Dok je šutjela, nisu je propuštali ni na selekcijski prilično »labave« Dane hrvatskog filma. Danas je kritičar Anđelo Jurkas navodi kao rijetki primjer domaćih filmaša koji znaju »što je marketing i kako se kvalitetno plasira film i pobuđuje interes za njega«. 

  – Jedan, sad već pokojni profesor, inače fini gospodin, pitao me je vidno zainteresiran, čak i pomalo zabrinut, otprilike ovako: »Pa dobro Vlatka, što ćeš ti kad završiš Akademiju?«, a onda je i odgovorio: »Ma, možeš se udati.« Sumnjam da je ijednog mog kolegu netko pitao što će raditi nakon Akademije. A sigurno mu ne bi rekao da se može oženiti, pripovijeda Vlatka Vorkapić.  

Majke, žrtve, svetice i kurve

Stvari su se ipak u međuvremenu promijenile, a neki događaji u proteklih dvanaest mjeseci svjedoče o tome. Vorkapić je dočekala svojih pet minuta i »Sonjom i bikom« osvojila publiku u Puli, Dana Budisavljević je sa »Nije ti ovo pjesma Havaja« učvrstila poziciju kraljice dokumentarnog filma, Škorićkin gotovo gerilski snimljen erotski omnibus »7sex7« možda nije bio remek djelo, ali je itekako osvježio godišnju produkciju i barem dao naslutiti da ona može i bolje, samo uz bolje uvjete. 

  »Žene u hrvatskoj kinematografiji ili su žrtve, ili kuhaju paštašutu – ali uvijek šute«, legendarna je izjava pokojne sociologinje i književnice Jasenke Kodrnje. Zaista, do prije nekoliko godina, ženske su uloge u domaćem filmu od 1991. godine naovamo gotovo isključivo »pokrivale« majke, žrtve, svetice i kurve. U zadnje vrijeme to se polako mijenja pa žene na filmu preuzimaju inicijativu, bilo u vezama, bilo na profesionalnom planu. 

  Biljana Čakić Veselič vjeruje da bi postotak ženskih likova koji na filmu vjernije predočuju pravo stanje muško-ženskih odnosa bio veći kad bi se postotak žena redateljica u igranom filmu povećao s anemičnih pet posto. A da bi porastao broj žena redateljica, valjalo bi propustiti žene u selekcijske komisije koje odlučuju o financiranju filmskih projekata. Logično: budući da u takvim tijelima prevladavaju muškarci, ona nisu senzibilizirana za zahtjeve (brojnijeg) ženskog dijela gledateljske publike i teme koje zanimaju žene redateljice.