Probijajući se bijelim prostranstvima vječne ledene zime, od jednog do drugog kraja planete, juri vlak s tisuću i jednim vagonom, koji se nikad ne zaustavlja. Citat je to iz stripa »Le transperceneige« francuskog tandema Jacques Lob & Jean-Marc Rochette, konkretnije, njegova prvog dijela nazvanog »Bijela smrt« iz 1983. koji je poslužio kao inspiracija trenutno najzanimljivijem korejskom filmašu Bong Joon-hou (»Majka«, »Domaćin«) za autorov najnoviji komad »Snowpiercer«.

Inače, strip je osmišljen još u sedamdesetima, kad je Lob surađivao s Dominiqueom Valletom, poznatijim pod umjetničkim imenom Alexis. Nažalost, od njihove suradnje ostalo je samo 16 tabli zbog Valletove prerane smrti, nakon čega ga zamjenjuje Rochette. Godine 1990. umire i Lob, pa je u završna dva dijela trilogije – »Geoistraživač« i »Obećana zemlja« – Rochette kao suradnika angažirao Benjamina Legranda. 

Prizivajući duhove monumentalnog klasika »Eternaut« argentinskog dvojca Hector Oesterhold & Francisco Solano Lopez, distopijsko alegorijski prosede »Le transperceneigea« nudi brojne političke i klasne refleksije, pa je njihov vlak čija struktura podsjeća na horizontalnu verziju »Metropolisa« s natruhama Noine arke, zamišljen tako da su njegovi prednji luksuzni vagoni namijenjeni eliti, dok je siromašna raja smještena u stražnjim vagonima zajedno sa stokom. Putnici su jedini preživjeli kataklizmu novog ledenog doba uzrokovanu ljudskim nemarom, bezuspješno tragajući za nekim kutkom na planeti koji je ostao pošteđen. 

Harvey škaroruki

Riječ je dakle o paraboli koja promatra društvo i politiku kao instrumente laži i prisile.

Bong je pukim slučajem otkrio strip u jednoj seoulskoj knjižari i odmah je došao na ideju o njegovoj filmskoj adaptaciji. Film je snimljen u praškim studijima, dakle, na istoj lokaciji na kojoj je i Guillermo Del Toro snimio »Hellboya« (Bong je uoči snimanja čak poslao mail Del Toru tražeći od njega poneki korisni savjet). Odluka je bila i više nego pametna jer zahvaljujući tehnički ponešto inferiornijim češkim studijima u odnosu na one hollywoodske, autorov prosede ne igra na mehanizme bučne videoigre koja je postala raison d’etre hollywoodskih znan-fan blockbsutera. Zato je Bongova prostorna struktura na granici apstraktnog, dok autorova narativna i estetska horizontalnost postaju izvor nevjerojatnih otkrića i iznenađenja. Naravno, revolucija koju u filmu pokreću potlačeni iz stražnjih vagona, predvođeni Chrisom Evansom, referira se na Bongovu korejsku generaciju, koja je na isti način bila uključena u demonstracije protiv južnokorejske vojne diktature koja se praktički održala na vlasti sve do 1993. 

Iako Lobov i Rochetteov komad ne spada u vrhunce francuske stripovske produkcije i mnogi ga smatraju »osrednjim«, Bongova filmska varijanta za koju potpisuje scenarij, smanjuje broj vagona, te uvodi neke nove likove i paralelne priče, transformirajući parabolu u »sofisticiranu političku satiru«, dok fino preispituje smisao i učinak revolucionarnih ideja i odluka. Nažalost, distribucija »Snowpearcera« nije tekla glatko, pa se tijekom prošle jeseni prikazivao samo u francuskim kinima, dok mu se festivalsko krštenje dogodilo u veljači na Berlinaleu i to u off programu »Forum«. Krivac za to je njegov distributer za englesko govorno područje Harvey Weinstein, koji se trenutno ponaša kao da mu se »Pakleni šund« nikad nije dogodio. Njegova perverzna strategija da najprije kupi film a potom ga na neodređeno vrijeme drži u ladici ili traži njegovo kraćenje, priskrbila mu je nadimak Harvey Škaroruki. Tako je odlučio skratiti originalnu 119-minutnu verziju »Snowpearcera« za 25 minuta, na što Bong nije pristao, i to samo zato da bi, kako i sam navodi, »mogla biti razumljiva i publici u Iowi i Oklahomi« (valjda je prema njemu ta publika intelektualno inferiornija od one newyorške).

Lutkar Wilford

Nije mu pomoglo ni to da je Bong po prvi put okupio međunarodnu glumačku ekipu (uz već spomenutog Evansa, tu su njegov mlađi pomoćnik Jamie Bell, neprepoznatljivo opaka marioneta Tilda Swinton, te Ed Harris kao svojevrsna postapokaliptična varijanta Christofa iz »Trumanova showa«), iako su istinske zvijezde filma njegov glumac fetiš, genijalni Song Kang-ho u ulozi zatočenog dizajnera sigurnostnih sistema, te njegova kćer Ko Asung (već su glumili oca i kćer u »Domaćinu«). I dok eksplozivni Bong juri paklenim vlakom u kojem su smješteni tvornica za proizvodnju proteina, akvarij, sushi restoran, staklenik, učionica, dječji vrtić, ali i bordel koji služi za opuštanje elite, kako bi se dokopao lokomotive kao njene neuralgične točke, koja za putnike iz stražnjih vagona ostaje vječni misterij, on odbija igrati na pompozne metafore »Brazila«, iako ti interijeri na prvi pogled prizivaju Gilliama, već je puno bliži spielbergovskoj dječjoj zaigranosti.

Iako je Harrisov Wilford u Bongovu filmu prikazan kao lutkar koji pokreće niti scenarija u kojem je sloboda čista mistifikacija, a revolucija ne predstavlja ništa drugo nego lažno oslobođenje, možda je došlo vrijeme da i naši distributeri prestanu biti Weinsteinove marionete, te da pronađu neke druge distribucijske kanale, a ne da budu strpani u isti koš s »engleskim govornim područjem« od kojeg prečesto kolonizatorski ovisimo. Jer, umjesto Bongove integralne verzije, moglo bi nam se dogoditi da nam Hollywood uvali onu koju je dramaturški osakatio Škaroruki. I to samo zato jer vjeruje da bi ona duža mogla biti nerazumljiva publici u Iowi, Oklahomi i Hrvatskoj.