Najnoviji komad japanskog radoholičara Takashija Miikea »Blade of the Immortal« (Oštrica besmrtnika), čija se svjetska premijera dogodila na ovogodišnjem Cannesu, najavljen je kao autorov stoti film. No čini mi se da ni njegovi najtvrđi fanovi, kojima su »Žuti titl« i »Katane, lignja, bradavice« jedini relevantni filmski vodiči, nisu posve sigurni je li doista riječ o stotom filmu.
Čak i ako bismo pedantno izbrojali kompletnu njegovu filmografiju navedenu na portalu IMDb, lako se pogubiti u opusu čovjeka koji ponekad snimi tri filma godišnje. Samo ove godine, uz »Oštricu besmrtnika« dogodila mu se i svjetska premijera filma »JoJo’s Bizarre Adventure: Diamond Is Unbreakable – Chapter I«, u sklopu Festivala fantastičnog filma u švicarskom Neuchatelu. A najnoviji »Rapurasu no majo« (Laplaceova vještica), snimljen prema istoimenom policieru Keiga Higashina, koji započinje trovanjima sumporovodikom u dvjema različitim regijama, trebao bi krenuti u distribuciju iduće godine. No s obzirom na Miikeov sumanuti tempo, ne bi nas začudilo da se to dogodi i ranije.
Estetika boli
Bilo kako bilo marketinški efekt je postignut. Nakon »Oštrice besmrtnika«, koja je njegov prvi samurajski komad nakon »13 ubojica« (2010.) i »Hara kiri: Smrt samuraja« (2011.), možda je došlo vrijeme da Miike malo otpusti pritisak na papučici za gas. Autorov furiozni tempo neminovno je ostavio traga na njegov prosede, što ne znači da je riječ o lošem filmu. Jer nijedan Miikeov film ne može se promatrati kao zatvorena cjelina, već se on svodi na vječne autorske bifurkacije, koje ponekad izlaze iz prostora filmskog platna (sjetimo se njegova obraćanja canneskoj publici putem Skypea uoči projekcije filma »Yakuza Apocalypse«, kad nam se na platnu ukazao odjeven u gejšu te nam poručio: »Žao mi je da večeras ne mogu biti s vama, jer sam se zaposlio kao gejša«). Zato je način na koji se kultisti odnose prema Miikeovu opusu blizak religijskoj sekti, koja prihvaća devijacije, različite kolosijeke i pogrešne tragove.
U tom izazovu ne sudjeluju samo njegovi nezasitni konzumenti, već i sam autor. Tada ulogu vampira ne preuzima samo autor čiji očnjaci uranjaju u tkivo filma, već i Miikeovi fanovi koji se žele napiti njegove krvi. Na sreću, riječ je o inteligentnom autoru koji nikad nije htio da ga shvatimo previše ozbiljno. Autoru koji nam je podario hrpu čistih filmova, destiliranih u priče, žanrove, narativne i vizualne eksperimente, transformirajući svaki komad u autonomni i krajnje neosjetljivi imaginarij, koji se kao takav teško može sažeti, bilo da snima iz zahodske školjke, ušnog kanala (probodenog) ili junakinjine vagine (ne brinite, ona je ipak umjetna). Poput JoJoa i njegove bizarne avanture koja kao predložak koristi mangu Arakija Hirohika, tako je i »Oštrica besmrtnika« ambijentirana u periodu šogunata Tokugawa, snimljena prema istoimenoj megapopularnoj mangi Hiroakija Samure, koja je u 20 godina doživjela čak 30 svezaka. No dok Koichijeva frizura u »JoJou«, osmišljena kao sumanuti spoj Liberacea i Madame Pompadour na steroidima, priziva tipične manga ekscentričnosti, estetika boli sublimirana u liku mladog samuraja Manjija bliža je Kurosawinom ešalonu. Iako su u filmu proliveni hektolitri krvi i suza, dok udovi lete na sve strane, Miike ispisuje posvetu klasicima chanbare nevjerojatnom lakoćom i ležernošću.
Besmrtni ratnik
Film je prilično podbacio na japanskom »box officeu«, navodno zato što lik Manjija portretira megapopularni Takuya Kimura, poznatiji kao frontmen sada već bivšeg J-pop boy benda SMAP, čiji je raspad naljutio njegove brojne fanove pa su ga kaznili bojkotom njegova filma. Priča je klasični chanbara s primjesama fantasyja. Nakon okršaja u kojem je posmicao stotinu članova suparničke obitelji, misteriozna stara redovnica podarit će mu besmrtnost uz pomoć svetih glista, koja će paradoksalno postati njegovo prokletstvo. Tada u njegov život ulazi kći majstora kenda, koja ga neodoljivo podsjeća na njegovu ubijenu sestru. On postaje njen yojimbo (tjelesna straža), pomažući joj da osveti smrt oca i njegovih učenika u krvavom pohodu na njegov dojo.
Miike ostaje Miike, koliko god se u njegovim recentnim radovima osjeća stanoviti zamor. Autor koji je u stanju oslikati besmrtnost samo filmom. Zato veličina »Oštrice besmrtnika« leži u autorovu odbacivanju tradicionalnih kodeksa (»sjećanje je prokletstvo«) igrajući na čiste sentimente, koji na trenutke prizivaju nekakvu samurajsku verziju Mangoldova »Logana«, minus Rinina dob, garniranu apsurdnim situacijama i neodoljivom ironijom. Možda priča previše igra na repetitivnost, što je tipična boljka autorskog radoholičara koji nema puno vremena zadržati se duže na montažnom stolu. No gledatelj je taj kojem je prepušteno da autonomno i subjektivno jezdi Miikeovim svijetom te pronađe u njemu ono što želi i do čega mu je najviše stalo, od rafiniranijih refleksija na »Izo« do vizualne desakralizacije kadrova filma »Dead or Alive«. A to je privilegij malobrojnih.Veličanstveno prokletstvo redatelja koji ne može biti ništa drugo nego suvremen.
Naravno, prošla su ona lijepa vremena kad je Miike s »Audicijom«, »Visitor Q« i sličnim brutalnim subverzijama provocirao japanski identitet i njegove tradicionalne vrijednosti sublimirane u časti, redu i emotivnoj suzdržanosti. Ima u takvom pristupu i osobnih dimenzija, jer je dio Miikeove obitelji emigrirao u Kinu, dok mu je baka kao ratno siroče ostala napuštena u Koreji tijekom Drugog svjetskog rata. Možda se i Miike već osjeća poput besmrtnog ratnika kojeg nijedna sila ne može uništiti kad stane iza kamere.
