Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 3n
Sutra: 17° 17° 3n
18. listopada 2018.
Redatelj koji je progovorio o ugroženosti manjina na Balkanu

Intervju Srđan Dragojević: Reakcije na "Paradu" su istovjetne u Hrvatskoj i Srbiji, nismo mi toliko različiti

Srđan Dragojević / Foto Petar FABIJAN
Srđan Dragojević / Foto Petar FABIJAN
Autor:
Objavljeno: 26. prosinac 2011. u 8:18 2011-12-26T08:18:31+01:00

Ne kažem da sam Mozart, ali sigurno je da su ova vremena »partokracije« idealna za Salierije. Činjenica je da me moji kolege u komisijama zaobilaze na već četiri uzastopna natječaja, ali zašto bih im kvario zadovoljstvo u tim sitnim podlostima? 

Komunikacija sa Srđanom Dragojevićem započinje »na lijevu nogu«: razgovor moramo napraviti mejlom jer ga promo-turneja filma »Parada« baca posvuda od Vardara do Triglava, pitanja ga zatiču u Bitolji, pa u Skopju, Ljubljani…

A prvo koje mu postavljam ispada, sasvim nenamjerno, prozivalački narogušeno: uzgred spominjem poplavu autora koji površnim tematiziranjem seksualnih manjina pošto-poto žele biti provokativni i aktualni, kao što je provokativno i aktualno takozvano »lipstick lezbijstvo«, pa ga pitam koliko su ustvari duboki i iskreni bili njegovi porivi da snimi film o neslavnom beogradskom gay prideu, obilježenom nasiljem i porazom tolerancije. Dragojević uvrijeđeno diže štit. 

MUŠKI POGLED NA SVIJET

Svi vaši filmovi obilježeni su muškim pogledom na svijet. Je li vam izazov napraviti film koji ima ženu, ili djevojku, za protagonista? Kojoj biste glumici povjerili takvu ulogu?

– Dobro vam je to pitanje. Potpuno sam svjestan te manjkavosti u svom opusu. Žao mi je što »Sveti Georgije« nije ispričan iz vizure glavnog ženskog lika. Isto tako, nakon »Mi nismo anđeli«, trebao sam snimiti, 1993. godine, jedan film koji se zvao »Devedesete«, u kome su tri žene bili glavne junakinje, dok su muškarci igrali samo epizodnu ulogu. To je bio projekt o vjernosti, preljubu i o nekim krucijalnim životnim čimbenicima i kako ih žene i muškarci promatraju različito. Na žalost, počela je ona strašna inflacija i taj projekt je zaustavljen na par tjedana prije početka snimanja, a »Avala film« koji je, kao i »Mi nismo anđeli«, trebao producirati ovaj film, raspao se poput mjehura od sapunice. To je bio veoma »almodovarovski« projekt i često se pitam u kojem bi smjeru, da nije bilo rata i devedesetih, išla moja karijera. Svakako, svakako veoma različito od ove koju sada imam.

»FILMSKA« PROZA ŽMIRIĆA, FERIĆA I GLAMUZINE

Rekli ste da volite hrvatsku prozu, da u romanima nekih ovdašnjih pisaca vidite i filmski potencijal kojim biste se rado sami pozabavili kao redatelj. Sad kad su koprodukcije konačno zaživjele na ovim prostorima, ta se ideja čini vrlo ostvarivom. Koju biste knjigu, recimo, htjeli »prenijeti« na film? 

– Ima tu jako puno zanimljivih stvari, i Žmirić i Ferić i Glamuzina. Ima i u Bosni – Pirke ima dva fantastična romana za film. No, tokom prethodne, za mene veoma neuspješne decenije, napisao sam pet dobrih scenarija. Kada bih njih snimio do kraja karijere, bio bih sasvim zadovoljan.

NA PRIDE U ZNAK PODRŠKE

Jeste li osobno sudjelovali na gay paradi u Beogradu? 

– Na toj jedinoj, djelomice uspješnoj, prošle godine, bio sam iz profesionalnih razloga. Nisam se baš uspio radovati sa svojim gay frendovima u tome da su se uspjeli  prošetati ulicama Beograda, bio sam koncentriran da za nešto više od pola sata, koliko je trajala šetnja, snimim nekoliko uvjerljivih kadrova. Osim ove, druge prilike nije bilo. Nadam se da ću moći na sljedećem »Prideu« prošetati samo kao simpatizer i u znak podrške.

    »Ako me pitate jesam li gay - nisam. Ako me pitate jesam li aktivist koji se kroz neku NGO bori na polju ljudskih prava - nisam niti to. No, pripisujući moje namjere nekakvom »trendu« možete me samo naljutiti, pošto trendove nikada nisam pratio, prije će biti da sam ih pravio ili anticipirao«, odgovara mi i domeće da ga za aktualnost upravo »boli dupe«. No dobro.

Razgovor ipak teče dalje; Dragojević brzo uvlači bodlje i počinje otvoreno govoriti o najvažnijim točkama u koordinatnom sustavu balkanskog društva čiji smo taoci i žrtve: o nasilju i predrasudama, o mladima koji dižu ruke od umjetnosti i kulture, o »kolegijalnoj« zavisti i podmetanjima, o disfunkcionalnom obrazovnom sustavu i o vitalnosti humora koji (ipak) nadjačava apatiju: ipak smo mi, na Ovim Prostorima, žilava sorta! Veći dio ovih tema utkano je u slojevitu pozadinu »Parade«. 

    – Dugo već hoću napraviti ovu priču, još od tog sramnog prebijanja gay aktivista na Trgu Republike u Beogradu 2001. godine, ali sam radio neke druge stvari a u međuvremenu, s vremena na vrijeme, pokušavao naći ton priče koja me zanima. E, tek nakon što je nastao scenarij i ja počeo tražiti novac, počelo se u Beogradu uopće pričati o »Prideu« i ta tema je postala aktualna. To mi je, čak, i zasmetalo, kao što mi smeta sada, zbog očite eksploatacije teme na dnevno-političkom nivou.    
   

 Priča o Balkanu

Kroz temu gay parade »provukli« ste mnoge probleme suvremenog društva u kojemu živimo.

    – Kao što mi je u »Svetom Georgiju« 1914. godina bila samo »dimna zavjesa« za pričanje priče o, zapravo, Srbiji devedesetih i danas, tako je u »Paradi« pride samo »Mc Guffin« za širu i dublju priču o društvima Balkana. Uostalom, ako ste primijetili gdje je u filmu titl »Parada«, shvatit ćete o čemu pričam. Na žalost, tu jednostavnu direkciju nitko nije primijetio...prosto nevjerojatno... 

    Jedna od, nažalost, aktualnih tema u Hrvatskoj je maloljetničko nasilje, bešćutno iskaljivanje tinejdžera nad vršnjacima, koje je vrlo često povezano s homofobijom. Kako prići tim mladim ljudima, kako potaknuti u njima suosjećanje, toleranciju?
   

– Mislim da je ovaj film pokazao jedan od mogućih načina. Suhoparne emisije kojih, ionako nema, kao i podrška nekih javnih ličnosti svakako nije ozbiljan način da se na polju poštovanja slabijih i drugačijih napravi nekakav pomak. Dosad sam dobio par veoma ohrabrujućih povratnih informacija od mojih prijatelja koji imaju djecu u adolescentnim godinama – oni mi se zahvaljuju na tome što su njihovi »omladinci« revidirali stav prema gay populaciji i Prideu.

Zasad su to samo pojedinačni slučajevi, ali cifra od 300.000 ljudi koji su za dva mjeseca gledali film nagoviješta da bi se broj »preobraćenih« ipak mogao brojiti i tisućama... 

    Može li se do takvog »preobraćenja« doći kroz umjetnost? Kroz film ili literaturu - a da se ne radi o patetičnom moraliziranju? 

    – Mislim da je, na žalost, literatura izgubila moć da mijenja ljude kao što je to mogla par desetljeća ranije, kad sam ja bio mlad. Mene zaista zabrinjavaju izjave moje desetogodišnje kćerke da su »filmovi i izmišljeni da djeca više ne moraju čitati dosadne knjige«, ali čini se da je to u ovim generacijama prevladavajuće mišljenje. Film se još uvijek »drži«, no sve je manje kina i sve manje publike. Moguće da je danas pravi »kanal« prenošenja poruke TV serija – no vidite i sami kakvo se smeće snima u čitavoj regiji...   

Istovjetne reakcije

U hrvatskim školama postoji predmet vjeronauk, ali seksualni odgoj ne postoji. Je li tako i u Srbiji? Kako vi gledate na tu disproporciju? 

    – Znate, mi pored vjeronauka koji je izborni predmet, imamo i drugi – Građanski odgoj. No, iako postoji već deset godina, mislim da su programi ovog predmeta još uvijek manjkavi, znam da obično djecu tijekom tog sata puste u dvorište da se igraju s loptom.

Pokušavam u suradnji s Ministarstvom prosvjete organizirati besplatne projekcije »Parade« za nastavnike ovog predmeta kako bi ih ponukao da o ovoj temi s učenicima razgovaraju na satima. Možda to i bude imalo nekog uspjeha, ali ja sam ipak filmski autor, ne reformator školstva. 

    Možete li usporediti reakcije u Srbiji i u Hrvatskoj na »Paradu«? I kako ih tumačite?

    – Istovjetne su! Veoma emotivne. Film sve ljude s ovih prostora pogađa u isti živac, nismo mi toliko različiti koliko bi neki od nas voljeli da jesmo. 

    Hrvati vole srpske filmove. No, zaslužuje li novi srpski film tu ljubav? Kako vi ocjenjujete kvalitetu filmova koji se u Srbiji rade posljednjih godina? 

    – Ako govorite o filmovima iz osamdesetih i, djelomice, iz devedesetih, moguće da ste u pravu. Nisam siguran da taj stereotip opstaje u praksi, sada, i u prethodnom desetljeću. Neki od mojih filmova jesu bili iznimno popularni u Hrvatskoj, vjerujem da će to biti i »Parada«. Što se tiče naših filmova posljednjih godina, izvan svoje zemlje ne kritiziram ništa, od umjetnosti do politike. To je, jednostavno, stvar odgoja.

Čini mi se da je hrvatski film u usponu posljednjih sedam-osam godina i nema razloga da bilo tko kome iz regije bude nekakav uzor. Mnogo bi bolje bilo da međusobno surađujemo kako bi pravili što bolje filmove, i za čitavu regiju i za vani.   

Mozart i Salieri

Koje kriterije mora zadovoljiti redatelj u Srbiji da bi prošao na natječajima za razvoj filmova? Iz vlastitog iskustva, ocjenjujete li da je kvaliteta projekta presudna? 

    – Mi, na žalost, još uvijek nemamo natječaje za razvoj projekata. Ja pokušavam već godinama nagovoriti nadležne da je to vitalni dio kreiranja projekata jer je, zapravo, mnogo jeftinije »baciti« par desetina tisuća eura nego nekoliko stotina. I autor i producent mogu se, tokom godinu ili dvije, koliko traje »pakiranje« projekta suočiti s realnošću i shvatiti je li njihov projekt dovoljno zanimljiv za regionalne i međunarodne koprodukcije, krenuti naprijed ili – odustati.

Umjesto toga, mi imamo zadnjih pet-šest godina situaciju da je najmanje milijun, milijun i po eura zarobljen na natječajima izabranim scenarijima koji se godinama nisu pomakli sa »mrtve točke«. O vlastitom iskustvu ne bih.

Činjenica je da me moji kolege u komisijama zaobilaze na već četiri uzastopna natječaja, ali zašto bih im kvario zadovoljstvo u tim sitnim podlostima? Ja samo moram uložiti mnogo više napora i energije te ipak, naposljetku, snimiti svoj film. 

    Jeste li zbog svoje jasno izražene političke orijentacije ikad bili diskriminirani u poslu kojim se bavite? 

    – Pa ne baš. Više sam diskriminiran zbog talenta koji posjedujem. Ne velim da sam Mozart, ali sigurno je da su ova vremena »partokracija« idealna za Salierije. 

    Komediju smatrate najtežim žanrom. Zašto?

    – Za dobru komediju morate biti obrazovani, imati ukusa i smisla za humor. Komedija često traži i određene više zanatske standarde no za ono što jedna »klika« filmaša i kritičara zove »autorskim filmom«. Da me ne shvatite pogrešno, ja sam veliki poštovatelj autorstva u filmu, ali čini mi se, logičnije je autorskim filmom nazvati onaj u kojemu autor napiše svoj scenarij i režira ga.

A kod nas se »autorskim« uratkom najčešće naziva nešto što posjeduje nemuštost režije, odsustvo zanata, prenaglašenu glumu i posvemašnju, sasvim snobovsku, nezainteresiranost za komunikaciju sa gledateljem. 

    Svetislav Basara kaže da su države u kojima cvjeta korupcija i kriminal plodno tlo za satiru, za duhovitost. Zašto je onda kod nas na Balkanu u posljednje vrijeme tako malo dobrih komedija? Jesu li ljudi na Ovim Prostorima izgubili smisao za humor i zapali u kolektivnu tupu apatiju?

    – Naravno da nisu. Mi smo, s ovih prostora, veoma »žilava sorta«. To pokazuju i rezultati koje komedije naprave u kinima. Pa vi ste imali »Kako je počeo rat«, »Maršala«, »Što je muškarac bez brkova«, veoma dobre, »pismene« i uspješne komedije.

Mislim da nam je zajednički nazivnik nedostatak strategije pri izboru projekata za snimanje. Smatram sasvim suvislom idejom da od deset projekata koji se izaberu za snimanje tokom jedne godine, bar tri budu filmovi koji mogu imati kinematografski potencijal u regiji. Tako se održava kako kino mreža, tako i zanimanje gledatelja za domaći film.

Na taj način bi i manje komunikativni filmovi imali veću pozornost publike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Spremno dočekajte novu turističku sezonu