Razgovarali smo s libanonskim sineastom koji je u dokumentarcu suočio obitelj sa svojom homoseksualnošću

To nije film o gejevima i mom ocu. Kad sam razgovarao s producenticom Carole Abboud, pitao sam je o čemu govori film. Rekla je – o ljubavi. Film velikog srca u kojem imamo kompleksnu vezu s ocem, ljubavnikom, gradom i precima

Iako se Egipat često percipira kao zemlja u kojoj snažni utjecaj imaju vojska i još uvijek žilavo Muslimansko bratstvo, mjesta poput Kairskog filmskog festivala postaju oaze nekih drukčijih razmišljanja. Naročito njegov marginalizirani off program Tjedan kritike koji organizira brojne panele, poput onog nazvanog Žensko pismo između impresionizma i feminističke kritike. U tom istom programu prikazan je i intimistički dokumentarni film »This Little Father Obsession« mladog libanonskog sineaste Selima Mourada, koji je imao svjetsku premijeru na prestižnom festivalu Visions du Reel u švicarskom Nyonu.

Film je estetizirani portret autorove obitelji u kojoj on pokušava pronaći svoje mjesto kao njen zadnji izdanak, suočavajući oca i majku s vlastitom homoseksualnošću. Ali krivnju i odgovornost za gašenje loze Mouradovih ne proizvodi samo autorova seksualna orijentacija, već i njegova neplodnost. Film je to u kojem se realno izmjenjuje s baroknim i nadrealnim tabloima, koji puno duguju teatru. Naravno, najbolje dionice filma rezervirane su za autorove susrete s ocem koji je bez obzira na svoje tradicionalne stavove ujedno i najzanimljiviji i najpotentniji lik Mouradova filma.Bilo je emotivno i krajnje ganutljivo promatrati grupu mladih kairskih gejeva koji su po završteku njegove projekcije na izlazu iz dvorane »Malog teatra« opkolili autora i snimali s njime selfieje za uspomenu. Život gejeva u Kairu nije nimalo lak ni ležeran. Nema tamo ni parada gej ponosa, ni oficijelnih gej klubova, kao što ne postoji ni rašireni gej aktivizam. Ali oni se opet nekako snalaze. Zato su se u mraku te iste dvorane u kojoj je održana projekcija Mouradova filma, barem na trenutak osjećali da nisu sami. Kao da su u Mouradovoj sudbini prepoznali vlastite sudbine i sve one sukobe s očevima koji se nisu htjeli pomiriti s njihovim seksualnim sklonostima. Kod Mourada i njegova oca to je išlo nešto lakše. No, Mourad je pripadnik pulsirajuće libanonske umjetničke scene i diplomirao je režiju na bejrutskom Univerzitetu Sv Josipa, te sudjelovao u dokumentarnoj radionici Danske filmske škole. Glumio je i u kratkišu Mazena Khaleda »Very Dangerous Man« prikazanom na Sarajevskom filmskom festivalu. A režirao je i videospot »Stripped« bejrutskog benda »The Incompetents«, čija je producentica izvrsna libanonska glumica Carole Abboud. Nakon što je okončao selfie seansu s kairskim fanovima, zamolili smo ga za razgovor i ugovorili »dejt« na terasi kafića »Bocelli« pored starog kina »Hanager« koji funkcionira kao glavna festivalska baza. Kako Mouradov prosede puno duguje queer intimizmu filmova poput »E agora, lembra me« portugalskog tandema Pinto & Leonel, zanimalo nas je da li je autoru bilo teško nagovoriti oca da sudjeluje u projektu u kojem je odlučio podijeliti najdublju intimu s publikom.

Kontinuirani sukob

– Čitav proces s mojim ocem bio je jako težak jer smo jako bliski i on je moja najdraža osoba na svijetu, pa nisam htio da bude tužan zbog mene. Ali istodobno sam morao učniti što se trebalo učiniti da bih preispitao ono što se nalazilo u zoni tišine i otvorio dijalog koji se trebao otvoriti. Zato sam nakon snimanja pojedine scene često plakao i često sam ga pitao mogu li to učiniti, da li sam otišao predaleko. No moj otac je još prije snimanja znao o čemu se u filmu radi. On je mogao reći ne i napustiti čitav projekt, ali je ipak pristao, možda i zato jer sam ja njegov sin jedinac. Ali u isto vrijeme on je jako fasciniran kamerom i voli biti sniman, te se njegovo raspoloženje stalno kreće između da i ne. Želi pomoći da film snimim, ali ga nije spreman gledati i suočiti se sa sobom na velikom platnu. Čitav film svodi se na jedan kontinuirani sukob.

Čak u filmu vaš otac kaže da ljudi vole kad ih netko snima. Ima u tome nečeg narcisodinog. Ipak, još emotivniji učinio mi se susret s vašim kairskim fanovima.

Ovih dana vidio sam u islamskom dijelu Kaira mladiće kako poput gizdavih pauna teatralno hodaju ulicom držeći se ruku pod ruku, što je u stvari njihovo tradicionalno iskazivanje dubokog prijateljstva. Ili je tu možda u igri nešto drugo?– Tako hodaju i neki sirijski izbjeglice po Bejrutu. Nitko ih ne smatra gejevima. To je možda i najveći paradoks ovdje u Egiptu. Dvojica muškarca mogu ulicom hodati ruku pod ruku samo ako su hetero. Taj motiv koristio sam u videospotu koji sam snimio za libanonski bend The Incompetents.

– Upravo takvi susreti daju smisao svim naporima koje sam uložio da bih završio snimanje tog filma. U ponekim trenucima razmišljao sam da li je taj film uopće potreban i da li su posljednje četiri godine koje sam potrošio za njegovo snimanje bile uzaludne. Ali onda su mi prišli neki momci i rekli mi da ih je film jako dirnuo i da im je on bio jako važan. Tada sam shvatio da ga je bilo važno snimiti i zato sam bio jako sretan.

Kako se rodila ideja za film? Da li je bilo teško prikupiti financijska sredstva za njegovo snimanje?

– U Libanonu praktički ne postoji državna potpora filmašima, kao što ne postoje ni institucije poput Audiovizualnog centra ili Filmskih komisija. Država odvaja za filmove gotovo ridikulozni iznos. No ja sam bio u još goroj poziciji s obzirom na temu kojom se bavim. Država mi ne bi dala novac jer je njegova tema protivna zakonu. Zato iza njega stoji organizacija AFAC (The Arab Fund for Arts and Culture, op. a.) koja podupire i pomaže različite arapske umjetnike i njihove projekte, te nezavisni bejrutski Screen Institute. Tako su se moje producentice Jana Wehbe i Carole Abboud počele prijavljivati na njihove natječaje i nekako smo uspjeli prikupiti novac koji je bio dovoljan da se film snimi, ali to je još uvijek bilo daleko od onog što smo zacrtali kao početni budžet.

Možda je i zato produkcija libanonskog dokumentarnog filma tako mala i gotovo nepoznata u svjetskim okvirima.

Slučaji zlostavljanja

Trenutno mi pada na pamet veliki prekrasni film Simona El Habrea »Selo jednog čovjeka« koji je distribuiran u Hrvatskoj. No dok je taj film krajnje realističan, vaš film se puno više oslanja na stilizaciju i estetiku kadra.

– Više volim opisivati svoj film kao »autoportret« što je nešto posve drugo u odnosu na »autobiografiju«. Kad sebe koristite kao objekt pomoću kojeg ćete prikazati krajnje osobnu i intimističku viziju svijeta, koja uključuje dokumentarni film, fantaziju, vašu vlastitu maštu. Volim reći da je moja namjera bila dokumentirati moju ljudsku dušu, koja je u isti mah i vanjska i unutarnja. No mislim da to nije film o gejevima i mom ocu. Kad sam nedavno razgovarao s mojom producenticom Carole Abboud, pitao sam je o čemu govori taj film. Ona mi je rekla da je to film o ljubavi. Film velikog srca u kojem imamo kompleksnu vezu s ocem, ljubavnikom, gradom i precima.

Čini mi se da je punokrvni doks rezerviran za vaše suočavanje s ocem, dok su neke druge scene bliže performansu, naročito ona finalna u kojoj ležite na odru dok oko vas prolazi procesija sa svijećama, ali i one crno bijele scene koje koriste erotizam krupnog plana.

– Pokušao sam dekonstruirati jezik teatra stavivši muškarca na dno slike. To je nešto poput vizualne potpore scenama koje pokazuju ono što se doista dešavalo u mojoj obitelji.

Kakvo je trenutno stanje libanonske gej scene i postoji li ona doista? U doksu ste čak spomenuli da je riječ o slobodoumnoj zemlji, barem u odnosu na zemlje u njenom okruženju. Vjerujem da ste kao dio njena miljea dobro upoznati s njenom situacijom.

– Sve ovisi o mjestima. Izvan Bejruta, situacija je puno teža. Slučaji zlostavljanja su česti. Ako se policajac osjeća frustrirano, on će reagirati i nitko ga u tome neće spriječiti. Zato ima puno onih koji su zavšili u zatvoru zbog »protuprirodnog bluda«. No isto tako, unazad nekoliko godina, u periodu između 2007. i 2010, razvila se snažna gej underground scena s brojnim klubovima. U zadnjih nekoliko godina čini mi se doduše da se osjeća stanovita regresija, što se očito može pripisati i posljedicama Arapskog proljeća, ali i ratu u susjednoj Siriji iz koje u Libanon dolaze brojne izbjeglice. To više ne možemo nazvati »proljećem«, već se radi o vraćanju na staro na svim nivoima. No broj gej klubova se smanjio i zato jer su oni prihvaćeni u nekim drugim strejt pabovima. Iako postoje dvije udruge za zaštitu njihovih prava, Helem i Proud. Ali homofobija je itekako prisutna. Jer, Libanon nije Bejrut, kao što ni Bejrut nije nekoliko privilegiranih ulica u centru koje su naklonjene gej sceni.

Hoće li vaš film biti distribuiran u Libanonu?

– Ne možemo prikazivati film u Libanonu, izuzev privatnih projekcija. Ako ga želimo prikazati u kinima, morao bi proći tzv. »javnu sigurnost« koja bi ga cenzurirala. Još nismo odlučili da li ćemo krenuti s tom borbom ili ne.

U jednoj sceni filma pričate s Kristom.

– Duhovni aspekt filma mi je jako važan. Ali tako je i u mom životu. Čak sam s mamom i tetom posjetio Međugorje. Valjda je to bila moja pokora. Ili pročišćenje.

Mislim da bi vam se Dubrovnik ili Hvar s obzirom na vašu orijentaciju više svjedjeli.

– Njih ostavljam za idući put.