Svaka riječ napisana ili izrečena o najnovijoj epizodi kultne Lucasove franšize, o spoilerima da i ne govorimo, našla bi se na skliskom terenu koji bi opasno kompromitirao emocije svih onih nerdova koji je još nisu vidjeli. Svemu su kumovali moćnici iz Disneya koji su uz vratolomnu cifru od 4,05 milijardi dolara, postali suvereni vlasnici Lucasova imperija »Industrial Light and Magic«, ponašajući se prema publici u (američkim) multipleksima kao da živimo u mokrim snovima Daeša. Tako je na ulazima u dvoranu publika morala kuvertirati mobitele, tablete i slične rekvizite da ih tijekom projekcije ne bi koristila kao kamere, dok je svaki sumnjivi pokret detektiralo prijeteće oko (naoružanog?) zaštitara. Na isti način nadziru se i komentari na Fecebooku i Twitteru kako u njima ne bi iscurio neki bitni detalj. Ništa bolje nisu prošli ni kritičari, naročito oni koji pišu na različitim filmskim portalima, kojima se u najboljem slučaju prijetilo globom ako se previše zaigraju sa spoilerima. Jer, svaka relevantnija kritika koja bi se usudila serioznije pozabaviti odnosima među likovima, povukla bi za sobom i neku strogo čuvanu tajnu, uz one famozne napomene u stilu »ako niste gledali film, nemojte čitati daljnji tekst«. O čemu onda pisati u recenziji sedmog nastavka »Ratova zvijezda«? O krajolicima i kostimima? Zato se novinar francuskog dnevnika »Le Monde« ispravno pita zašto Disneyeve glavešine nisu novinarima poslali već napisane recenzije koje bi odgovarale njihovim orwellovskim parametrima.

Teret ostavštine

Ne, doljepotpisani autor ovog teksta neće otkriti nijednu veliku tajnu niti vam reći tko je Hanov sin, tko koga pokušava otrgnuti iz ralja Zla i vratiti ga na stranu Dobrog, te tko ima dio karte koja će locirati isposnika Lukea Skywalkera. Uostalom, pokušaj da se uđe u njegov trag ujedno je i kotač zamašnjak čitave priče, pa je logično da se sedmi nastavak sage oslanja na Marquantov »Povratak Jedija« (1983), ali trideset godina kasnije. No pedanterija kojom su se Disneyevi studiji suočili s teretom Lucasove ostavštine je evidentna, iako je njihov novi mezimac pokušao učiniti sve da bi zadržao autonomiju i autorsku slobodu bez studijskog uplitanja.

Odaziva se na inicijale J.J. koji i daje ostaju neizostavni dio sage. Samo što to više nije J.J. Binks već J.J. Abrams koji je filmu podario dostatnu dozu maliciozne fluidnosti i ohole slobode. Jer, kao što se Sila ne može probuditi a da ne postane svjesna vlastite prošlosti (Lukeov svjetlosni mač kojeg svi svojataju svojevrsna je svemirska varijanta »excalibura«), tako i Abrams treba nekog tko poznaje njenu tajnu da bi se mogao reaktivirati i izvući »mač iz kamena«. Dobra je vijest da su Abrams, ali i autori koji stoje iza nastavaka nove trilogije (Rian Johnson, Colin Trevorrow) vjerni sjedbenici vjerskog kulta Georgea Lucasa. Zato je Abramsov komad u isti mah »reboot« ali i »remake« koji se snažno napaja Lucasovim retro imaginarijem. Zato je najbolje gledati sedmi dio »Ratova zvijezda« u 2-D tehnici, za koje su u multipleksu iza ugla rezervirane najslabije posjećene projekcije u ranim popodnevnim satima, jer svi ti »ekstremni« i klasični 3-D formati mogu proizvesti željeni efekt tek u nekoliko scena (najljepše bi bilo gledati ga u analognom formatu stare dobre 35mm kopije).

Grozni foršpan

Zato je »Sila se budi« tako vintage, pa već sam pogled na onu krntiju od svemirskog broda koji leži u pustinji u isti mah aludira na ostatke zaboravljenog Hollywooda koji je pervertirala digitalna tehnologija (obratiti pažnju ne grozni foršpan Proyasova komada »Bogovi Egipta« koji ide uoči projekcije »Zvjezdanih ratova« i koji je Abramsov krajnji antipod). Zato se droid BB-8 doima kao da je zalutao u Hollywood iz sedamdesetih kao zaboravljeni dio interijera newyorškog disca »Studio 54«. Lucasove korijene prizivaju i »monstruozni« bend u klubu kod Maz koji priziva Burroughsove narko more.

A neki novi likovi poput odvažne Ray (debitantica Daisy Ridley kojoj je nakon par nastupa u TV serijama bila dovoljna prva filmska uloga da je prometne u novu teen megazvijezdu) i olujni jurišnik FN2187 koji postaje Finn nakon što se odmetnuo od vojske klonova i pridružio pokretu otpora (John Boyega), sudaraju se sa »Star Wars« gerijatrijom u rasponu od Harrisona Forda za kojeg je rezerviran najbolji one-liner (na Rayino pitanje »Vi ste pravi Han Solo?«, on joj odgovara, »Da, barem ono što je od njega ostalo«), do princeze/generalice Leie koja je uz »onu stvar« Chewieja podarila filmu najiskrenije emocije (Carrie Fisher koju smo zadnji put vidjeli u Cronenbergovu remek-djelu »Karta do zvijezda«). Zlo inkarniraju Veliki vođa Snoke kao king-size Gollum, te maska i lice impresivnog Kylo Rena (Adam Driver, poznatiji kao hipster iz kultne TV serije »Girls«) koji se priklonio Prvom redu iako bi on mogao biti i Treći rajh. Nažalost, Jayan Ruhian izašao je iz kadra brže no što je u njega ušao, govoreći nekim nerazumljivim spojem indonežanskog i intergalaktičnog, iako je s obzirom na njegove egzibicije kod Evansa (»Raid«) i Siona Sona (»Yakuza Apocalypse«) prava šteta da mu Abrams nije stavio u ruke barem jedan mali svjetlosni mač, jer se njegovi protivnici ne bi dobro proveli. No, kako bi to nanovo rekla naša voljena Leia, »May the Force be with you«. Zato nam je tako zatitralo srce kad se pokrenuo »Millenium Falcon«. U eri kojom vladaju »Transformeri«, to je jako puno.