Recentna ukazanja islandskog filma u riječkom Art-kinu »Croatia« svedena su na raskošnu menažeriju, od Grimura Hakonarsona (‘Ovnovi’) do Benedikta Erlingssona (‘O konjima i ljudima’). Sada su u njegovo dvorište doletjeli »Vrapci« Runara Runarssona, za koje su u Art-kinu pod zvijezdama zbog zgusnutosti programa rezervirane tek tri projekcije (ona posljednja je u srijedu 29. lipnja), iako se nadamo da će autorov film biti repriziran u jesenjoj sezoni jer on to itekako zaslužuje.

No, kad je riječ o islandskoj menažeriji, ovim komadima možemo pridodati i »Plavu lisicu« Sigurjona Birgira Sigurassona, poznatijem kao Sjon. Riječ je doduše o romanu, čiji je autor nedavno gostovao u Rijeci u sklopu »Vriska«. Njegov spoj dirljivog i lirskog ponešto duguje i Runarssonovu prosedeu, iako se Sjon više oslanja na tradiciju islanskih narodnih priča, dok Runarsson čvrsto stoji u islandskoj oporoj svakodnevnici.

Anđeoski glas

No, za razliku od Hakonarsonovih ovnova i Erlingssonovih konja koji su tu pred nama, naziv Runarssonova filma nije tako izravan. Čak i anđeoski glas njegova senzibilnog tinejdžera Arija koji pjeva u crkvenom zboru, više priziva slavuje nego vrapce. Nakon što majka otputuje u Angolu u još jednu humanitranu misiju, on biva prinuđen promijeniti svoje toplo gnijezdo i »odletjeti« iz Reykjavika ocu u zabačeni ribarski gradić na krajnjem zapadu Islanda, mjestu za kojeg kažu da ima više vodopada nego ljudi, u kojem je proveo najranije djetinjstvo.

Poput »Ovnova«, tako i »Vrapci« pokazuju težak život na islandskim pustopoljinama, ali i poput Hakonarsova komada podcrtavaju junakovu potrebu za toplinom, bliskošću i zajedništvom, pa je tuljanova beba koju Ari drži u naručju i nježno je miluje, krajnji antipod njegovu odlasku u lov na tuljane u društvu sirovog oca koji mu pokazuje kako treba pravilno držati pušku da mu ne bi ozlijedila rame. Otac je pak portretiran kao sirovi ideal islandske vulkanske muževnosti, vječno se opijajući u stanu s prijateljima i najčešće se budeći s mamurlukom pored stola kojeg krasi hrpa praznih boca.

Emotivni klimaks

Jedine odrasle osobe koje Ariju nude dašak topline su njegova baka, prijateljica Lana i ostarjeli radnik u tvornici ribe, izbjeglica s postjugoslavenskih ratnih prostora (emotivna uloga Rade Šerbedžije), kojeg će oduševiti njegov falsetto. No, iako autor razvija priču sporo i nigdje mu se ne žuri, završnica donosi neočekivano razorni emotivni klimaks garniran ketaminima. U njemu će njegov junak najprije leći u jedan krevet, a potom na jedan kauč.

U oba slučaja legao je pored uspavane osobe do koje mu je u tom trenu bilo stalo, nudeći toplinu i tragajući za njome. Sirovost ustupa mjesto srcu i nježnostima.