Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 2
Sutra: 28° 28° 2
16. srpnja 2019.
(Ne)očekivane nagrade

Post festum Mostre: Zlatni lav opravdano velikom Lavu

Lav Diaz sa svojim Zlatnim lavom / Foto Reuters
Lav Diaz sa svojim Zlatnim lavom / Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 12. rujan 2016. u 9:51 2016-09-12T09:51:00+02:00

Kako mu je krenulo, Lav Diaz bi već mogao nakon svih tih festivalskih leoparda, medvjeda i lavova otvoriti ZOO

VENECIJA - Zlatni leopard u Locarnu 2014. (»Iz vremena koje prethodi«), Srebrni medvjed u Berlinu 2016. (»Uspavanka za tužni misterij«), Zlatni lav u Veneciji 2016. (»Žena koja je otišla«). Kako mu je krenulo, Lav Diaz bi već mogao nakon svih tih leoparda, medvjeda i lavova otvoriti ZOO. Šalu na stranu, Diaz je možda najveće ime svjetskog autorskog filma danas. Sada je otišao korak dalje, stavivši u prvi plan priču, dok precizno slijedi koordinate žanrovskog filma, konkretnije, revenge-movie retoriku, što je u njegovu dosadašnjem opusu bilo gotovo nezamislivo, iako ne odustaje od političke lucidnosti.

S druge strane, njegov prevažni lik epileptičnog transvestita Hollande (John Lloyd Cruz), koji tetura mračnim ulicama Puerta Galere na otoku Mindoro (riječ je o omiljenoj lokaciji filipinske gay komune) jedan je od najzanimljivijih u recentnoj genezi filmskog queera, iako Diazov komad nije osvojio Queer Lion nagradu. Ona je pripala solidnom islandskom filmu »Kameno srce« Gudmundura Arnara Gudmundssona, koji priča o odrastanju jednog gay klinca u onom istom miljeu koji smo već upoznali u »Ovnovima« i »Vrapcima«, iako su njegovi junaci zapravo »prepisani« iz puno boljeg komada »North Sea Texas« Belgijca Bava Defurnea.

Kolektivni ritual

Paradoksalno, iako Diazov komad traje tri i pol sata, čini nam se da traje puno više od autorove standardne maratonske minutaže, jer sada više igra na repetitivnost kadra (»Uspavanka za tužni misterij« traje preko šest sati, pa su u Berlinu publici dijelili narukvice kao da su na nekom rave derneku, i jedino su se s njima mogli vratiti u dvoranu nakon jednosatne pauze da odgledaju drugu polovicu filma). No tijekom venecijanske novinarske projekcije Diazova filma nitko od akreditiranih novinara nije napustio krcatu dvoranu. Jer u eri u kojoj je ekran postao tako mali da ga možemo staviti na dlan, dok publika preuzima kompletnu kontrolu nad filmom (streaming, legalno ili ilegalno, download itd.) pa je gledati film praktički postalo isto što i čitati knjigu, jer ga možemo prekinuti u bilo kojem trenu i nastaviti čitati (pardon, gledati) kasnije, maratonska neprekidna projekcija »Žene koja je otišla« na velikom platnu neprocjenjivo je festivalsko iskustvo, svedeno na nešto poput kolektivnog rituala.

Dokumentarci

Najboljim filmom off selekcije Venice Days aka Giornate degli Autori čijim je žirijem predsjedao Bruce LaBruce, proglašen je još jedan doks o Siriji (»The War Show«), iako smo od LaBrucea očekivali ponešto radikalniju odluku.

A u paralelnom programu »Horizonti« trijumfirao je fini doks »Liberami« (Oslobodi me) u režiji Federice di Giacomo, koji priča o egzorcizmu na Siciliji, otoku zadojenom srednjovjekovnim praznovjerjem i plemenskim ritualima, gdje se egzorcizam čak prakticira putem mobitela, čime je njegova autorica dala nemali obol trenutačnoj eksploziji talijanskog dokumentarnog filma. »Loose your soul«, pjevaju Dead Man's Bones u njenom doksu. Vrag (neznanja) nije tako daleko od nas. Spakirati i pod hitno poslati na adresu ZagrebDoxa.

Dobra je vijest da je Tom Ford (»Nocturnal Animals«) osvojio Veliku nagradu žirija, što je samo još snažnije učvrstilo njegov status ozbiljnog autora. To je već dokazao u prethodnoj adaptaciji Isherwoodova »Samca«, iako su mnogi vjerovali da će njegov prvi filmski izlet biti tek hipsterski hir jednog razvikanog stilista. Zato iznenađuje odluka žirija predvođena režiserom Samom Mendesom da Srebrnog lava za režiju osvoji Andrej Končalovski za plošni i gotovo anestetizirani film o duhovima povijesti (»Raj«), koji je ustvari tek loša kopija ionako precijenjenog Nemesova »Saulova sina« (Končalovski kao da ne vjeruje u slike već u diskurs slika), i to ex aequo s daleko boljim sumanutim spojem hentai horora i hiperrealizma »Divlja regija« Amata Escalantea. Kad je o holokaustu riječ, ostaje pitanje zašto u konkurenciju nije ušlo dokumentarno remek-djelo Sergeja Loznice »Austerlitz«, koje pokazuje da Auschwitz i turizam nikako ne idu ruku pod ruku.

Mogla je i Mia

U oštroj ženskoj konkurenciji (ovo je doista bila Mostra velikih ženskih uloga), Premio Mastroianni pomalo je neočekivano osvojila Emma Stone za ulogu wannabe glumice u mjuziklu »La La Land«, iako je tu nagradu trebala osvojiti genijalna Judith Chemla za ulogu francuske plemkinje u adaptaciji De Maupassantova romana »Une vie« ili barem Natalie Portman za portret Jackie Kennedy, prve dame Amerike (»Jackie«). Zato je na radost svih akreditiranih novinara najboljom glumačkom debitanticom proglašena Paula Beer za ulogu njemačke ratne udovice u Ozonovu »Frantzu«, iako je to mogla recimo biti i naša Mia Petričević da je »Ne gledaj mi u pijat« bio uvršten u službeni program gdje je i pripadao. No film Hane Jušić osvojio je relativno minornu nagradu FEDEORA koju dodjeljuju odmetnici od još uvijek etabliranijeg FIPRESCI-ja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka