Posljednjih 100 dana Palacha: to nije kraj, to je novi početak

Namjera filma bila je opisati stanja, istražiti strah i brigu te taj isti strah u konačnici preoblikovati u oslobođenje – kako kaže odjavna pjesma filma: »to nije kraj, to je novi početak«, poručuje Morana Komljenović 

RIJEKA Ponekad i najveći strah vodi u oslobođenje. Kraj jednog razdoblja kultnog kluba Palach za neke znači krah, a za neke tek novi početak – riječi su koje najavljuju dokumentarni film »Posljednjih 100« što će premijeru imati sutra u prostoru kluba u Kružnoj, u sklopu festivala Impulse.

Film Riječanke sa zagrebačkom adresom, Morane Komljenović iz studija Fade In, prati događanja tijekom posljednjih stotinu dana aktivnosti kultnog riječkog kluba Palach. Svojevrsni memento jednom razdoblju riječke klupske scene, dokumentarac bilježi razdoblje uoči zatvaranja kluba u svibnju 2013. godine, nakon 45 godina djelovanja, prateći pritom emotivne procese kroz koje prolaze zaposlenici i voditelji kluba, odbrojavajući sate do kraja, ili možda novog početka.  

Prostor slobode

Što je bila prvotna ideja filma i je li ona u prisutna i u konačnoj verziji dokumentarca? 

  – Prvotna ideja bila je samo zabilježiti što se u Palachu događa u vremenu pred zatvaranje. Namjera nam je bila napraviti svojevrsni memento jednom razdoblju kluba, imajući na umu da se u tom trenutku uopće nije znalo hoće li klub ikad otvoriti svoja vrata u dosadašnjem obliku. Kolegica Neda Frank i ja nismo (tada) zamišljale da će ovo biti film u pravom smislu riječi. Zamišljale smo to tek kao zabilješku vremena. Tijekom snimanja otvorilo nam se još tema i odlučile smo pratiti emotivne i psihološke procese kroz koje su ljudi prolazili očekujući svoj izlazak iz Palacha – posebice vodećih ljudi kluba. U toj fazi, kao koproducent, uključio se i Vinko Brešan te Zagreb film.  

 Koliko ste vremena proveli snimajući u Palachu? 

  – Snimali smo od kraja veljače do kraja svibnja 2013. godine. Iako je film prvotno bio zamišljen kao odbrojavanje do zatvaranja kluba, nismo snimali svaki tjedan. Ipak, imali smo sigurno dvadesetak snimajućih dana (točnije, noći). 

 U prošlom ste intervjuu izjavili da bilježenje sudbine Palacha vidite i kao osobnu potrebu. Kako sad gledate na situaciju s Palachom, odnosno činjenicu da je već gotovo godinu dana zatvoren?  

 – Mislim da je nedopustivo da Palach godinu dana ne nudi gotovo nikakav sadržaj. Njegova primarna funkcija jest da osigura prostor slobode za mlade ljude, prostor gdje će se oni moći okupljati, prepoznati, gdje će moći rasti i učiti. Palach nije tek običan klub. Mnogi će sumnjičavo gledati na proteklih pet godina kluba i pitati se je li zaista klub ispunjavao svoju zadaću… Ja držim da jest. Palach nije samo prostor, Palach je ideja i »utočište« za mlade ljude koji su drugačiji, koji u suvremenom društvu sve teže nalaze prostor za vlastiti izričaj. Dok smo snimali ovaj film, mnogi su me pitali zašto gubim vrijeme na tako nevažnu temu, zamjerali su vodećoj ekipi kluba na jednoličnosti programa i relativnoj zatvorenosti za programe izvan njihovog uskog kruga interesa… Mislim da je legitimno da nam se vizije razlikuju, ali mislim da se izostanak Palacha u ovih godinu dana strašno osjeti u Rijeci. Pri kraju snimanja rekli su nam da smo uzalud snimali jer će se klub otvoriti već za mjesec ili dva… To se još nije dogodilo. 

Početak promocije filma »Posljednjih 100« najavljen je za 20.30, a ulaz je besplatan. Nakon projekcije, ekipa Kluba Palach 2008.-2013. organizira after party na Arci Fiumani na kojem će nastupiti Czaar i Uma Thurman, te Noisefight. Tijekom koncerta u Makini posjetitelje očekuju poznata lica iz Palacha: DJ-i Grga, JesteRi, Pero Z. & Griffis te Mance i Zmaj. Pozivnice za after party mogu se podignuti u Dallas Music Shopu, dok će za one bez pozivnica cijena ulaznice bit će 10 kuna. 

VHS s maturalne zabave

Bez da previše ulazimo u detalje, što sve možemo vidjeti i doznati iz filma »Posljednjih 100«? 

  – S obzirom na to da film traje 37 minuta, nećete vidjeti ni petinu stvari koje smo snimili! Šalim se… Kako sam rekla, namjera filma nije kronološki zabilježiti posljednjih stotinu dana kluba već opisati njihova stanja, istražiti strah i brigu te taj isti strah u konačnici preoblikovati u oslobođenje – kako kaže odjavna pjesma filma: »to nije kraj, to je novi početak«. Uglavnom, postoji i duža verzija filma koju od milja zovemo svojevrsnim »VHS-om s maturalne zabave« koji smo napravili samo za ljude koje smo snimali. U toj je verziji veći pregled događanja nego u kraćoj verziji. Tu dužu verziju koja traje 77 minuta pokazat ćemo samo ljudima koji su radili u klubu.   Možete li nam otkriti neki detalj, zanimljivost sa snimanja koja će vam najviše ostati u sjećanju?     – Ne izdvajajući detalje, mislim da ću najviše pamtiti solidarnost i ganutljivu povezanost koju sam osjetila između ljudi koji su radili u klubu – konobari, sakupljači čaša, voditelji smjene, izbacivači… Taj strašan napor kojemu su izloženi ljudi koji rade u noćnim klubovima, za mene je fascinantan.   Hoćete li film nakon premijere u Palachu predstaviti i negdje drugdje? Hoće li se možda prikazati i na tv-u?  

 – Planiramo premijere u nekoliko drugih gradova i na javnoj televiziji.