Iza zidova Neverlanda

Perverzni kralj popa: Gledali smo kontroverzni dokumentarac o Michaelu Jacksonu

Dragan Rubeša

Foto arhiva

Foto arhiva

Robson i Safechuck u filmu opisuju orgije grupnog masturbiranja, oralnog seksa, gledanja pornića i ostale »opačine« koje su se prema njima događale u Neverlandu



Crkva treba voljeti djecu, ali ne previše – kazat će svećenik u najnovijem komadu Francoisa Ozona »Grace a Dieu« u kojem jedan praktični katolik odbacuje teret tišine i stupa u kontakt s onima što su poput njega bili žrtve svećenika koji ih je u dječjoj dobi seksualno zlostavljao u ljetnom skautskom kampu. Među žrtvama su i oni koji se nikad nisu oporavili od traume, poput Gillesa koji je epileptičar i ima seksualnu disfunkciju, ali i zlostavlja vlastitu obitelj.


No iako se ne može poreći urgentnost Ozonova filma prikazanog u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea samo mjesec dana nakon što je lyonski biskup Barbarin optužen za »prikrivanje seksualne agresije«, ali ni autorove plemenite namjere (naziv komada odnosi se na biskupovu nepromišljenu reakciju kad je saznao da su optužbe otišle u zastaru), film je slab i nedostaje mu dinamike.


Glamurozna tema


U denuncijaciji svećeničkih pedofilskih gadosti puno bolje se snašao argentinski ikonoklast Jose Celestino Campusano u filmu »Hombres de piel dura« čiji prosede fino spaja humor i izopačenost (svećenik ucjenjuje maloljetnu žrtvu da joj neće obaviti prvu pričest ako otkrije njihove tajne erotske igrice). Iako na odnos dječaka i naočitog svećenika otpada tek dio autorove senzualne priče. No južnoamerički film je toj temi oduvijek pristupao daleko potentnije, što je dokazao i Larrainov »El Club«, ovih dana prikazan na HTV-u u gluho doba noći, zbog čega se nadamo da je popovima barem poremetio miran san. Iako bez obzira na »kontroverznu« temu zaslužuje dostojniji termin prikazivanja.




No pedofilija u crkvenim redovima koja se ovih dana puno spominjala i na velikim platnima i izvan njih, nekako je pala u drugi plan. Za to je prvenstveno zaslužan tabloidni doks »Leaving Neverland« Dana Reeda, prikazan ovih dana na HBO-u u formi dvodjelne mini serije u trajanju od četiri sata, nakon što mu se dogodila svjetska premijera u sklopu Sundancea, iako mu je više mjesto na Foxu.


Kao da se ovakvim lukavim tajmingom pokušao prebaciti interes vjernika s perverznih popova na „perverznog“ kralja popa i barem na trenutak smanjiti sveprisutnost crkve u diskursu pedofilskih skandala. Jer, Michael Jackson i njegovi nikad dokazani seksualni nestašluci kojima se bavi Reedov doks, puno su potentnija i glamuroznija tema za mase od olinjalih pedofilskih predatora koji vrebaju s crkvenih oltara.


Ostaje pitanje zašto Reedov komad nije snimljen ranije, jer se s pedofilskim aktivnostima slavne pop zvijezde koje je Jackson (navodno) prakticirao iza zidova Neverlanda, dubinski pozabavio Vanity Fair još 1994. u pravoj investigativnoj maniri. No sada su Jacksonove žrtve posve izmijenile svoju priču. Dok je Robson na drugom suđenju 2005. branio Jacksona i negirao bilo kakav seksualni kontakt, sada on opisuje autoru filma sve pikanterije koje su se događale u budoarima Neverlanda do najminucioznijih detalja u pravoj maniri tabloidnog porna (prisjetimo se tirade Larrainove žrtve u »El Clubu« ispod svećenikova prozora).


Srce i dušu otvorila je i druga pjevačeva žrtva James Safechuck koji je upoznao Jacksona kao 10-godišnji dječak, dok su zajedno snimali spot za Pepsi (»Bio je jedna od najljubaznijih, najnježnijih i najplemenitijih osoba koju sam ikad upoznao. Pomogao mi je u karijeri. Seksualno me je zlostavljao sedam godina«).


Pravi »Thriller«


Iako najveća krivnja leži na majkama dječaka koje su sve to ravnodušno promatrale kao redovite gošće Neverlanda, kao da su bile hipnotizirane Jacksonovim statusom celebrityja. Uostalom, roditelji su bili ti koji su tada sedmogodišnjeg Wadea natjerali da imitira Jacksona uz taktove »Smooth Criminala« i bodrili ga u nastupima, poput svih onih napadno našminkanih dječjih zvjezdica koje skakuću imitirajući svoje estradne i pop idole. Wadeova opsesija interplanetarno popularnim popstarom otišla je tako daleko da ga je počela nagrizati ljubomora kad je u Neverland zakoračio njegov novi miljenik Macaulay Culkin, tada proslavljen serijalom »Sam u kući«.


Paradoks je tim veći da Michael Jackson nije bio ništa manje traumatizirana »dječja« žrtva od onih koje je on »zlostavljao« i mamio u svoj budoar. Jer, pored tog eteričnog vječnog djeteta, Petar Pan se doima poput odraslog mužjaka. Naravno, moralisti su već počeli propovijedati kako nakon doksa »Leaving Neverland«, ples uz »Thriller« više nikad neće biti isti, te kako nas slušanje tog albuma pretvara u taoce, a razdvajanjem umjetnikova lika od njegova djela prešutno odobravamo njegove devijacije. No hoćemo li prestati čitati »Alisu u zemlji čudesa« jer je njen autor Lewis Carroll, poslužimo se Reedovom retorikom, zavlačio ruku u gaćice male Alice Liddell.


Ostaje pitanje koliko je Wadeova »tajna« koju je u sebi predugo skrivao, bila produkt poricanja. No, poput čestog pokazivanja tragova krvi u krupnom planu na prizorištu jezivog zločina na Pagu, tako i tabloidna histerija traga u slučaju Jackson za najsočnijim detaljima.


Zato Robson i Safechuck tako pedantno i u filmu opisuju orgije grupnog masturbiranja, oralnog seksa, gledanja pornića i ostale »opačine« koje su se prema njima događale u Neverlandu. Iako je njihov odnos opisan u diskursu »hipnotičke topline i povjerenja«. Koliko god autor pokušavao učiniti sve da izbjegne zamku senzacionalizma, ostavaljajući akterima dovoljno vremena i prostora da minuciozno opišu vlastita iskustva. Time nam autor daje šansu da gledamo direktno u njihove oči i sami odlučimo hoćemo li im povjerovati ili ne. Hoćemo li i dalje uživati u »Thrilleru« ili ga izbrisati iz pamćenja kao da nikad nije postojao.