BEOGRAD/RIJEKA » U 97. godini u Beogradu je preminula Marija Crnobori, jedna od najznačajnijih kazališnih glumica s prostora bivše Jugoslavije, najveća tragetkinja svoga vremena.

   Rođena u Banjolama kod Pule, 1. listopada 1918. godine, Marija Crnobori je napustila Istru već s tri godine, jer su roditelji emigrirali u Jugoslaviju. Sa 16 postala je pitomicom Istarskog internata u Zagrebu, gdje je najprije završila Žensku stručnu učiteljsku školu, a potom (na nagovor svojih profesora koji su zapazili njen dar za recitiranje) i Zemaljsku glumačku školu. Još kao učenica počela je igrati na sceni zagrebačkog HNK-a, gdje je nakon diplome dobila stalni angažman i tijekom šest godina (1940-46) odigrala 27 uloga!

   Dvije sezone bila je članica Narodnog kazališta Ivana Zajca u Rijeci, odigravši desetak velikih uloga, među ostalima i Krležinu Lauru Lenbach, s kojom je – na poziv Bojana Stupice – 1947. godine ušla u repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. U tom je ansamblu bila prvakinjom 35 godina, do umirovljenja 1983. godine.

   Na sceni JDP-a odigrala je Sofoklovu Antigonu, Racineovu Fedru, Shakespearovu Lady Macbeth, Reganu u »Kralju Learu«, igrala je Franku u prvoj postavi Cankarjeva »Kralja Betajnove«, bila je Ljubov Jarovaja, pa Sofija u Čehovljevom »Ujaku Vanji«, Katarina Ivanovna u »Braći Karamazovima«. U Krležinim je dramama bila Leda, Jadviga Jasenska i Laura…

  

Ustrajna veza s teatrom

No, to je bio tek dio njene glumačke misije. Desetljećima je igrala u dramskom repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta – u režiji supruga, redatelja Marka Foteza ili Branka Gavelle, u Dubrovniku je odigrala najveće kreacije svoje karijere – u prvom »Hamletu« na Lovrijencu igra Ofeliju (1952) te Gertrudu (1956), zatim Ifigeniju, Titaniju, Jokastu, pa Idu u »Dubrovačkoj trilogiji«, a u Splitu Antigonu, Fedru…

   Pritom nikada nije zaboravila odakle je! Čitavog svog aktivnog glumačkog života ona je održavala vezu s Čakavskim saborom, govorila čakavsku poeziju – Balotu, Nazora, Gervaisa, Črnju, ali i narodne pjesme svoga kraja… i u tome postigla jednako vrhunske domete kao i u grčkim tragedijama.

   Ono što je, međutim, izdvajalo Mariju Crnobori od mnogih velikih glumaca, jest njena trajna i ustrajna veza s teatrom. Ta je veza bila poput oslonca u životu koji ju nije štedio. Najveća tragetkinja naših prostora doživjela je dvije osobne tragedije – nadživjela je i supruga, i jedinog sina.

Život kao »životić«

I išla je Marija Crnobori. Nikada nije otkazala predstavu ma koliko joj teško bilo, a nije propuštala ni predstave kolega. Dok je god izlazila iz kuće, svaka je premijera u Beogradu bila njena radost, bila je na svakoj predstavi BITEF-a, posjećivala sva gostovanja…

   A kada bi dolazila na recitale u Istru, nikada ne bi propustila svratiti u riječko kazalište, obići glumce, poviriti na probu… Tako je redovito obilazila i svoju matičnu kuću, Jugoslovensko dramsko pozorište, koje je devedesetih godina izgorjelo, a Marija Crnobori je u dnevničkim zapisima pratila njegovu ponovnu izgradnju, svaki dan odlazila na gradilište, raspitivala se kako napreduje i kada će biti otvoren teatar koji je smatrala svojim…

   U poznim godinama njena života, pod uredničkom paskom Jelene Lužine, a u izdanju Istarskog narodnog kazališta (2011), objavljena je knjiga autobiografskih zapisa Marije Crnobori pod naslovom »Životić«. Tako je ona zvala ovaj život, nekako iz milja, jer je u njemu nalazila smisao, ne tražeći i ne videći sebe u njegovu središtu.

   Njen je život zapravo bio velik kao u malo koga u glumačkoj branši, nikako »životić«, ali ona je ovaj svijet smatrala tek djelićem svemira u kojem sve ima svoje zakonitosti, u kojem je sve – već bilo… Zato je čitala grčke tragedije. Do kraja života. U njima je bila zapisana i njena sudbina.