Srpski film o gay aktivistima »Parada« postao je jedan od najgledanijih filmova na području bivše Jugoslavije zadnjih godina, s obzirom da ga je do sada pogledalo oko 600 tisuća gledatelja, od čega oko 160 tisuća samo u Hrvatskoj. Usporedbe radi, film »Larin izbor: Izgubljeni princ« u kinima je pogledalo oko 19 tisuća ljudi, čime je nadmašio i popularnu komediju »Što je muškarac bez brkova?« kojeg je u prvom tjednu pogledalo 16.659 gledatelja, a u konačnici više od 150 tisuća ljudi. 

    Doduše, »Parada« je samo još jedan u nizu odličnih ostvarenja srpskog redatelja Srđana Dragojevića čiji je film »Mi nismo anđeli« odavno ušao u anale kinematografije ovih prostora, a ni njegova kasnija ostvarenja poput filmova »Rane« i »Lepa sela lepo gore« nisu kvalitetom odstupala od onoga čime je Dragojević publiku razmazio. 

    Hrvatska kinematografija već se 20-ak godina neprestano uspoređuje s filmskom industrijom Srbije i BiH, štošta je već rečeno na tu temu, no na nedavno održanom Weekend Media festivalu u Rovinju sastala su se tri stručnjaka da kažu svoje viđenje na temu: »Može li hrvatski film biti gledan i profitabilan?«. O tome su govorili Hrvoje Krstulović, vlasnik Blitz filma i video distribucije, Dean Šoša, novi v. d. ravnatelja HTV-a i već spomenuti Srđan Dragojević. 

   Sistemske prepreke

– Kod nas u regiji, po mom mišljenju, uopće ne postoje kinematografije. To su samo simulacije kinematografija u kojima postoje fondovi koji služe tome da bi redatelji imali od čega živjeti. Mislim da je u svim državama bivše Jugoslavije ista situacija jer, primjerice, u Srbiji filmovi u prosjeku u kinima imaju između dvije i tri tisuće gledatelja. Očigledno da smo po tom pitanju dotakli dno. Vjerujem da se situacija može popraviti, no postoje neke sistemske prepreke koje sprječavaju razvoj jake kinematografije u regiji na koje ne možemo utjecati – rekao je Dragojević. 

    – Primjerice, na našim akademijama predaju ljudi koji nikad nisu režirali film, profesori montaže, dramaturgije i produkcije koji nikad nisu montirali, napisali ili producirali film, a samim time s akademije nam izlaze ljudi kojima je najveća misterija snimiti filmsku scenu u kojoj četvero ljudi sjedi u sobi i priča. Osim toga, oni s akademija izlaze sa stavom da je sramota imati veliku gledanost filma u kinima. Taj dominantan i strašan stav kosi se s onime što je naš zadatak, a to je da kroz emocije priopćimo ljudima neke važne priče i probamo utjecati nekako na njih – kaže Dragojević. 

    Za razliku od Dragojevića, Hrvoje Krstulović kao predstavnik velikog distributera o ovoj problematici progovara kroz ekonomsku računicu. Prema njegovom mišljenju, film bi kao i svaka druga roba, trebao biti dobar, imati dobru distribuciju i dobar marketing koji mu daje određenu prepoznatljivost i karizmu. To su ove godine imali najgledaniji domaći filmovi – »Parada«, »Koko i duhovi« i »Larin izbor: Izgubljeni princ«. 

    – »Larin izbor« je prije svega imao jednu marketinšku priču koja je trajala više od godinu dana. »Koko i duhovi« je film namijenjen djeci i mladima i popunio je prazninu koja je dugo godina vladala na našem tržištu, a »Parada« ima odličnu, duhovitu i aktualnu priču. Znači, svaki taj film je imao neki svoj element kojim je privukao publiku – kazao je Krstulović.   

Politička volja

Dean Šoša je pak konstatirao da se hrvatski film odavno razišao s publikom, još sredinom ’60-tih godina prošlog stoljeća, od kada se vrlo rijetko pojavljuju blockbusteri. Od ’90-tih naovamo jako puno se raspravlja o tome kako hrvatski film može biti kvalitetniji i gledaniji, no zaboravlja se na jednu osnovnu stvar – da ni kod koga zapravo ne postoji nikakav izraziti interes da dotičan film bude gledan. 

    – Živimo u doba demokracije i nekakve liberalne tržišne ekonomije u kojoj se svi subjekti mogu naplatiti drugačije. Međutim, samim producentima filma već je dovoljno što im je neki projekt prošao na natječaju, glumci su plaćeni bez obzira na to kako odglume, režiseri bez obzira na to kako režiraju, a ne postoji niti neko centralno tijelo koje bi vodilo brigu o filmu, osim pokušaja transformacije Hrvatskog audiovizualnog centra u to – rekao je Šoša. 

    Dragojević pak drži da je cijela ta situacija lako rješiva u kompletnoj regiji, samo ako za to bude političke volje, a trebalo bi početi već od trenutka kada se odlučuje koji će se film uopće snimati. On je potvrdio činjenicu da se na natječajima često ne biraju najbolji projekti, jer se pri takvim izborima uvijek upletu kojekakve veze. Komisije koje bi birale filmske projekte trebale bi biti regionalne i sastavljene od stručnjaka koji su se samim svojim radom u filmskoj industriji dokazali – misli Dragojević. 

    Uostalom – kaže Dragojević – nije sramota da se dogodi godina bez i jednog odobrenog projekta, što se dogodilo na natječaju u Crnoj Gori gdje je i on bio član žirija, jer će upravo to potaknuti filmaše da dobro promisle o onome što rade.