Nagrađivani redatelj

Matanić: “Zvizdan” je moj obračun s povijesnim tekovinama

Sandra Sabovljev

Mržnja i netrpeljivost čine ljude nesretnima. Cilj mi je kroz umjetnost boriti se za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima, a uništavaju je



Dalibor Matanić, jedan o najzaposlenijih i najnagrađivanijih hrvatskih redatelja, ovih je dana u Ljubljani obavljao završne radove na filmu »Zvizdan« čija je i nedovršena verzija bila dovoljno dobra da uđe u službenu selekciju programa »Un Certain Regard«/»Poseban pogled« festivala u Cannesu. »Zvizdan« će se u punom sjaju prikazati za dvadesetak dana na ovom festivalu koji u filmskom svijetu ima značaj olimpijskih igara.


   »Poseban pogled«, drugi po važnosti program ovog prestižnog festivala, selektira originalne i drugačije filmove, a izbornicima je cilj otkriti nove talente. »Poseban program« je tako iznjedrio i zvijezde rumunjskog filmskog vala, kao što su Cristi Puiu i Cristian Nemescu.



Kako vidite ulogu redatelja? Pročitala sam da favorizirate glumce, a da redatelja smatrate najvećim oruđem. Spominjem opet Manojlovića koji je u jednom dokumentarcu kazao da je režija jedan od najviših razina manipulacije, iznad nje je samo politika. Kako to komentrate? I kako definirate svoj redateljski stil?   – Neću komentirati Mikija, dobro se znamo. Moja uloga je da svoju autorsku ideju provedem do kraja, istovremeno da svakom članu ekipe, naročito glumcima omogućim najugodnije uvjete za rad ne bi li dizali ljestvicu vlastitih mogućnosti. Na mom setu ne postoji povišena riječ ili tenzije, jednostavno se okupimo i dajemo svoj maksimum.




   Radnja filma »Zvizdan«, koji prekinuo 34-godišnju kansku apstinenciju hrvatske kinematografije, prati jednu zabranjenu ljubav kroz tri desetljeća u dva susjedna sela, hrvatska i srpska. Sva tri ljubavna para koje utjelovljuju Tihana Lazović i Goran Marković – i 1991. i 2001. i 2011. godine – nailaze na brojne prepreke okoline u ostvarenju svoje ljubavi. Film propituje njihovu sposobnost da ljubavni princip izdignu iznad mržnje i netolerancije u koje smo kao društvo zaglavili odavno, a realnost nam pokazuje da izgledi da iz tog gliba isplivamo i nisu baš optimistični. Upravo zato filmovi poput »Zvizdana« imaju dragocjeno i okrepljujuće društveno djelovanje. Matanić ljubav izdiže iznad sveprisutne međunacionalne mržnje na ovim prostorima, nastale što zbog ratnih sukoba, što zbog religije, što zbog politike.


   Posljednji film iz Hrvatske u službenoj konkurenciji Cannesa bio je Grlićev »Samo jednom se ljubi« davne 1981. godine. Kako objašnjavate velik uspjeh Zvizdana? Što je po vašem mišljenju, razlog gotovo 35-godišnje odsutnosti hrvatskih filmaša na ovom prestižnom filmskom festivalu?


   – »Zvizdan« je moj stav prema svijetu, zato ga smatram najosobnijim filmom dosad. Kad vidite film, vidjet ćete mene i sretan sam što ljudi to prepoznaju. Tu nevjerojatno dugu pauzu izostanka hrvatskog filma u Cannesu uopće ne mogu komentirati, jednostavno nemam odgovora zašto je to tako.


   Možemo li se nadati da će »Zvizdan« otvoriti vrata nekom hrvatskom filmskom valu?


   – Ono što mogu sigurno reći, ako se i ne dogodi pomoć sa strane, ja ću se sigurno potruditi otvoriti novi val i ukazati filmskom svijetu na ove krajeve.   

Nježno i poetično


Kako je nastao »Zvizdan«, što vas je inspiriralo da krenete u snimanje priču o zabranjenoj ljubavi? Što poručujete tim filmom?


   – Svjedok sam netrpeljivosti duboko ukopane kroz generacije bilo da je riječ o nacionalnim, religijskim, političkim ili materijalnim podjelama. Imao sam i u vlastitoj obitelji neke slučaje brakova miješane nacionalnosti gdje su takvi razlozi pridonijeli raspadu. Uvijek opažam svakodnevicu, ponekad to i ne namjeravam, ali ona se duboko uvlači pod kožu i nenamjerno možete biti svjedok ljudskim nesrećama i boli zbog konformizma mase, zbog slabosti koja priječi čovjeka da ne digne glavu i krene svojim djelovanjem u visinu. Oko mene su se nataložile nesreće i bol rođene na takvoj podijeljenosti i htio sam ispitati koliko je u takvom okruženju uopće moguće izdignuti ljubavni poriv, koliko je moguće zaroniti u najčišće i esencijalno ljudsko stanje.


   Producentica filma Ankica Jurić Tilić je izjavila da ste vrlo brzo, nakon samo nekoliko dana snimanja postali svjesni da snimate nešto veliko. Kako se ta kemija dogodila?


   – Kemija se dogodila zbog iskrenosti autorske linije kojom je film navigiran, vrlo brzo su to uvidjeli svi autori i počela je magija. Cijelo snimanje govorio sam ljudima samo jednu rečenicu: »Uživajte, u prirodi smo, okruženi životinjama i kamera je s nama«. Smatram to blagoslovom na kojem čovjek treba biti zahvalan. Postavljajući pitanja o mogućnosti izdizanja ljubavi otišli smo duboko u čistoću prirode, pronašli s kamerom svoj unutarnji ritam i zaronili u karaktere i vizualnost. Iskrenost i čistoća ideje jako oslobođa, tako smo i mi radili film, apsolutno oslobođeni ikakvog grča i stresa. Jednostavno smo uživali.



   »Blagajnica hoće ići na more« (2000.)   »Fine mrtve djevojke« (2002.)   »100 minuta slave« (2004.)   »Volim te« (2005.)   »Kino Lika« (2008.)   »Majka asfalta« (2010.)   »Ćaća« (2011.)   »Majstori «(2013.)   »Zvizdan« (2015.)


   Iako ste film počeli s idejom »nula politika, čista poezija«, čini se da od politike ne možemo pobjeći. Je li ovaj film zapravo angažirana poezija?


   – Ovaj je film jako nježan i poetičan, toliko da će razbjesniti sve koji mrze. To je filmsko ogledalo koje sam htio postaviti pred takve koji trate živote na negativne osjećaje tako da se može reći da je film vrlo vrlo angažiran. Politika? Nacije? O tome je upravo film, koliko su kad se dotaknu najviši ljudski principi takvi pojmovi nebitni. Zbilja na kraju života neće se mjeriti tko je bio veći Hrvat ili Srbin, već će se svi pitati jesu li nekoga mogli više usrećiti i bit će im sigurno nepovratno žao ako su ikome svojim prezirom i netrpeljivošću nanijeli zlo.


Puno razloga za netrpeljivost


Tretirate univerzalnu, šekspirijansku temu, civilizirana su se društva izdigla iznad tih biblijskih diskursa, mi baš i nismo. I Miki Manojlović režira »Romea i Juliju« u srpsko-albanskom miljeu. Koliko film i kazalište mogu senzibilizirati javnost i pomoći u premošćivanju jaza međunarodnih netrpeljivosti ovih prostora?


   – Umjetnost ne služi dodvoravanju, ona ne smije biti dvorska luda koja zabavlja, ona jednostavno mora stalno postavljati vrlo britka pitanja i biti ogledalo besmisla materijalnog svijeta. Balkanska regija je postala trula močvara ljudskog nezadovoljstva, frustracije, mržnje pa i zla. Jako se teško izdići iznad tog mulja ali iskreno to nije samo odlika ovih krajeva. Bilo da je riječ o zapadnoj ili istočnoj civilizaciji svugdje ćete naći modele netrpeljivosti. Ako nije druga nacija, onda je druga religija, pa drugačija politika, pa drugačije seksualno opredjeljenje, pa susjedov automobil… Toliko je razloga za netrpeljivost, jer puno je lakše izraziti negativni osjećaj nego nešto plemenito poput ljubavi ili suosjećajnosti. Povijest nam je donijela toliko negativnog smeća i ovo je na neki način moj filmski obračun s tekovinama povijesti na ovim prostorima.


   Promičete ljubav, no konstatno smo kao društvo izloženi porukama o važnosti nacije, prošlosti, etničkog identiteta. Prosvjedi branitelja pokazuju da ni nakon 20 godina nismo zatvorili poglavlje Domovinskoga rata i krenuli u pomirbu? Jeste li u takvom kontekstu u poziciji Davida koji se bori protov Golijata?



Kako komentirate svoju kansku konkurenciju? Što očekujete od Cannesa?   – Predivno je vidjeti pokraj sebe autore čije filmove obožavam, tu je Apichatpong Weerasethakul (»Uncle Boonmee koji se sjeća svojih života«, »Tropical Malady«) Brillante Mendoza (»Kinatay«), Corneliu Porumboiu (»Policijski pridjev«). To mi je najveći kompliment naći se u takvom društvu. Namjera nam je predstaviti film na najjači mogući način, dobivamo stalno sjajne reakcije iz svijeta tako da mogu reći da se za film već sad itekako čuje.   Hoćete li sudjelovanje na Cannesu promijeniti vašu radnu devizu »snimam skupe reklame i jeftine filmove«?   – Moja jedina radna deviza je rad. Namjera mi je nastaviti dizati ljestvicu u visine.


   – Aktualnost je nešto što prati ovaj film. Prije jedno pet-šest godina kad je krenuo intenzivniji rad na projektu, okruženje je bilo mirnije. Nažalost po današnjicu, na sreću po aktualnost filma, mržnja se sve više uvlači kao kod ponašanja i ono što je najzabrinjavajuće, uvlači se i među mlađe generacije. Ja sam Hrvat. Sva moja obitelj je hrvatske nacionalnosti, ali iskreno, draži mi je dobar Srbin, nego loš Hrvat. Ali još iskrenije, ne zanima me uopće nacija, već kvaliteta neke osobe, koliko je ona sposobna širiti pozitivnu energiju u svojoj okolini. Svi oni koji mašu hrvatskim zastavama zbog političkih malverzacija, nisu pravi Hrvati. Svi oni koji mašu hrvatskim zastavama zbog ekonomskih malverzacija, također nisu pravi Hrvati. Svi oni koji mašu hrvatskim zastavama, a pozivaju na mržnju prema drugim nacijama, ne zaslužuju se zvati Hrvatima. Ja možda jesam David u toj priči, ali kroz umjetnost ja progovaram o jedinoj Hrvatskoj koja se može izdići iznad mulja i to tako da to postane zemlja koja je tolerantna prema svima, jedno malo mjesto za lijep život. Znam puno gardista koji su bez ikakvih kalkulacija i pomisli na malverzaciju išli braniti zemlju, i to jesu pravi Hrvati. I vjerujte mi da takvi ne mrze bez obzira na to kakvih su se strahota nagledali. Tu se umjetnost i religija jako dotiču, a i riječ je o duhovnoj strani života koja će kad tad dotući materijalno. Svi ljudi duboko u sebi znaju da ih mržnja, netrpeljivost, frustracija i zavist čine još nesretnijima. To mi je cilj, kroz umjetnost se boriti za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima a uništavaju je.


Djeca nisu glupa


Koliko je (ovakav) film moćan medij u odgoju mladih generacija i protuteža sadržajima kojima smo izloženi svi?


   – Prije svega treba aktivirati mlađe generacije da upijaju umjetnost, da postoji još nešto osim YouTubea, ali vjerujem da će se sve više klinaca oduprijeti da budu odgajani kao glupe ovce i da će izdignuti glave iznad tupog stada. Naravno da sad jedva čekaju da pobjegnu van, bolje im je i ekonomski i mentalno, ali baš zato film jest moćan medij, njima nakon videoigrica možda i najprihvatljiviji te mislim da je pravi put da im pokaže jednu drugu sliku ovih krajeva. Djeca nisu nimalo glupa i nezainteresirana, treba ih samo ohrabrivati i omogućiti im da budu posebna.


   Hrvatsko društvo koje se iz dana u dan sve više polarizira, zaoštravaju se svjetonazorske razlike i sve je manje tolerancije za drugačije? Ima li izlaza iz te mračne ulice?


   – Hrvatska će postati velikom kad prestane lajati, mrziti, prozivati i napadati drugačije. To je moment kad će se ljudi ovdje okrenuti sreći, bližnjima i napretku. U momentu kad ljudi prestanu gledati unazad, korak naprijed je moguć. Kad će to biti? Ne znam, ali srećom sam optimist i osjećam da dosta ljudi razmišlja kao ja. Hrvatska kao predivna zemlja u kojoj se svi osjećaju ugodno, mislim da nam je to zajednički cilj.


   Hoće li »Zvizdan« dovesti publiku u kina? Možemo li očekivati uspjeh »Blagajnice«?


   – Što se tiče kina, nikad ne znate na čemu ste. Mislim da će ovaj nježni film zaintrigirati i one koji nisu previše nježni. I to mi je bila namjera, suočiti takve s filmom. Ja sam ga radio iz najiskrenijih pobuda i tu sam čist. Što se tiče ljudi koji znaju voljeti, mislim da će voljeti i naš film.