Baveći se intenzivno filmom posljednjih sedam godina, redateljica Maša Drndić nanizala je u svom curriculumu desetak naslova, od kojih su neki izvrsno prošli na festivalima kratkometražnih i srednjemetražnih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Kao diplomantica Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, magistrirala je pri Baltic Film and Media School u Tallinnu, što joj je otvorilo sasvim novi pogled u svijet filma i na površinu donijelo niz danas zanimljivih tema. Sudjelujući na različitim filmskim radionicama, na kojima je njezin rad uvijek bio zapažen, ove je godine prijavila svoj umjetnički projekt na natječaj prestižne međunarodne organizacije Sound Development City, čiji ju je žiri uvrstio među jedanaest ovogodišnjih polaznika ekspedicije i pozvao na trotjedni boravak u Helsinkiju i Rigi.

  Nakon povratka u Rijeku, bilježimo dojmove umjetnice Maše Drndić.

   – Sound Development City je projekt koji su 2012. godine pokrenule švicarske kulturne organizacije Sound Development i Haller Enterprise s ciljem pružanja kreativne slobode umjetnicima koji rade u različitim disciplinama kako bi istraživali i eksperimentirali u svom polju interesa. Svake godine krajem ljeta šalju jedanaest umjetnika na tri tjedna dugu ekspediciju u različite europske gradove. Prve godine to su bili Berlin i London, zatim 2013. Lisabon i Marseille, a ove godine Riga i Helsinki. Oko 350 prijava razmatralo je pet članova žirija (Gabriel Bachmann, Martin Heller, Mikko Fritzie, Esther Eppstein i Solvita Kres) – predstavnici kulturne scene iz Švicarske, Finske i Latvije – da bi u konačnici odabrali jedanaest projekata koji su bili prilično različiti, kako tematski tako i po odabiru medija izražavanja. Umjetnici su bili performeri, glazbenici, filmaši, likovni umjetnici iz Portugala, Poljske, Amerike, Kine, Estonije, Njemačke, Belgije i Švicarske s iznimno uzbudljivim projektima. Projekt na temelju kojeg sam izabrana zove se »O nostalgiji«.

Prostori sjećanja

Što vas je privuklo natječaju SDC-a i što se događalo tijekom tri tjedna?

   – Tijekom ekspedicije umjetnici rade na svojim projektima, eksperimentiraju, istražuju nove prostore, surađuju međusobno kao i s pripadnicima lokalne umjetničke scene, uspostavljaju nove veze, razvijaju ideje. Kada sam se prijavljivala na njihov natječaj, oduševila me je forma projekta, odnosno umjetnička ekspedicija, jer je rijetkost da umjetnik dobiva podršku u početnoj fazi svog projekta (pogotovo u Hrvatskoj), odnosno u fazi istraživanja i da je potaknut da eksperimentira. Pretpostavljam da je to za većinu fondacija rizično, ali za umjetnika je krucijalno, jer je to najosjetljivija faza u kojoj je i mala podrška presudna za nastavak rada. Tema je bila »umjereno« slobodna: »Mind the Gap«, što aludira na neki prostor između, odnosno na vremenski, povijesni, društveni ili emotivni jaz.

   Zašto nostalgija?

   – Većina mojih dosadašnjih radova bavi se prostorima sjećanja. Recimo, u svom prvom filmu »Moj Beograd« – bavim se gradom koji za mene može postojati jedino kroz sjećanje, a u posljednjem filmu, »Polazište za čekanje«, promatram prostor Žabice koja je posve zamrznuta u prošlosti. Nostalgija, dakle, odjekuje kroz većinu slika i priča koje me okupiraju, međutim nikada je nisam uzimala kao osnovnu temu, već se pojavljivala kao posljedica, odnosno kao ton neke priče.

Kritika sadašnjosti

U ovom projektu sam prvi puta tretirala nostalgiju kao glavnu temu, kao pokretača za narativ. Željela sam otkriti koje sve priče ova tema može otvoriti. Putujući, skupljala sam intervjue, sjećanja, predmete male skrivene melankolije, odlazila u derutne kvartove, u sela, u sovjetske vojne baze, u napuštene industrijske objekte. Neobično je koliko se ljudi boje same riječi nostalgija. Pogotovo u zemljama sa »sovjetskom prošlošću«(Latvija i Estonija), nostalgija odražava neku slabost – nespremnost na borbu sa sadašnjošću, možda upravo zato što je prošlost još uvijek nerazriješena, odnosno još uvijek sveprisutna društveno-politička tema. Ipak, meni se čini da je nostalgija potreban povremeni bijeg, utočište u onome lijepom što nosimo iz prošlosti. Ona ublažava strah od nesigurne budućnosti, ali nam pruža i odmak, odnosno ponekad djeluje kao kritika sadašnjosti.

   U Finskoj je drugačija priča: nostalgije Finaca su apstraktnije – vezane su za prirodu ili usmjerene na kolekcionarstvo. Recimo, postoje brojni vintage dućani s namještajem iz američke pop-kulture 1960-ih i 1970-ih, s enormnom kolekcijom Elvis i Rockabilly suvenira. Bila sam i u vili jednog neobičnog psihologa, aktivista koji je sada u devedesetim godinama života. Aulis mu je ime, divan, potpuno lucidan i živahan starčić. On je 1970-ih za male novce kupio tu vilu predviđenu za rušenje, te ju je renovirao i počeo polako puniti namještajem i umjetninama koje je nalazio bačene, a pojedine predmete ponekad je i otkupljivao. Nemoguće je opisati kako ta kuća izgleda; tri kata, a na svakom katu po pet do šest soba potpuno ispunjenih neobičnim predmetima iz raznih epoha, sve do zadnjeg komadića zida. Mada nikada nisam vidjela toliku količinu stvari na jednome mjestu, sve izgleda kao da upravo tamo pripada, ništa nije višak, predmeti su u nekom gotovo magičnom suodnosu. Aulis se od sedamdesetih godina bori s gradom. U počeku su vlasti željele srušiti kuću, a sada je žele pretvoriti u muzej.

   Iako bi većina ljudi s kojima sam razgovarala (raznih generacija i zanimanja, jedini je uvjet bio je da govore engleski) isprva tvrdili kako oni zapravo nisu baš nostalgični, kada bih im dala malo vremena da razmisle, poklonili bi mi prekrasne priče, gotovo poeziju. Bio je to jako lijep proces, čini mi se na obostrano zadovoljstvo.

Fokus na istraživanju

Jeste li na SDC došli s do kraja osmišljenim idejama?

   – Kad sam se prijavljivala na projekt, mislila sam da ću tijekom ekspedicije samo skupljati materijale. Od nas se nije tražilo da tijekom putovanja dovršimo rad, nego da ga na kraju putovanja prezentiramo u fazi do koje smo dospjeli. Fokus je bio na istraživanju, ne na realizaciji. Iako sam od početka znala kako otprilike želim ostvariti svoj rad (napraviti dokumentarni film projiciran s više izvora u prostoru), nisam mislila da će to biti moguće u tako kratkom roku. Međutim, čitava ova umjetnička ekspedicija bila je tako dobro organizirana, da je završni rad ipak nastao u nekom gotovo transu. Pet fantastičnih članova SDC produkcijskog tima danonoćno su se trudili ispuniti naše ponekad neobične zahtjeve; na raspolaganju smo imali nekoliko asistenata i prevodilaca, kako u Rigi tako i u Helsinkiju, te određeni budžet za tehniku i realizaciju rada. Asistenti su nam pomagali da stupimo u kontakt s ljudima koji su nam bili bitni za projekt, odnosno u mom slučaju pomogli su mi pronaći ljude za intervjue što je iznimno ubrzalo proces rada.

   Osim toga, mada su svi umjetnici intenzivno radili na svojim projektima, bili smo bitna podrška jedni drugima, a samim tim razvila sam neka lijepa prijateljstva i stvorila uvjete za moguću buduću suradnju. Meni je jako bitno u procesu rada ne osjećati se potpuno samom – to me gura da radim i preko svojih snaga.

   Gdje je održana i kako je izgledala prezentacija Vašeg rada?

   – Završna prezentacija sudionika održana je na nekoliko lokacija u Helsinkiju. Zapravo čitava završnica bila je maštovito organizirana i trajala je oko pet sati. Poseban autobus vozio je publiku (šezdesetak ljudi – kustose iz Švedske, Finske i Latvije, umjetnike i prijatelje) po brojnim lokacijama u Helsinkiju i okolici. Umjetnici su održavali male koncerte, performanse, zvučne instalacije u parkovima, na trgovima, u galerijama, u tunelima i crkvama. Ja sam odabrala staro lučko skladište u kojem sam kreirala video instalaciju na 3 kanala. Video je transformirao prazan industrijski prostor u niz ambijenata i scenografija, stvarao iluziju bezvremenskog prostora koji je satkan on niza detalja – fotografija i snimaka koje sam napravila na ovom putovanju. Ambijenti su se izmjenjivali ovisno o pričama koje su gledatelji slušali s razglasa. Audio prezentacija bila je dramaturški komponirana od intervjua i vodila nas je kroz nostalgične priče Latvijaca, Estonaca i Finaca; bile su to zvučne slike malih melankolija, nabrajanja događaja, prostora, ljudi, predmeta, boja i mirisa i ljubavi kojih više nema. Reakcija publike na rad bila je fantastična, zapravo prilično emotivna, što mi je jako puno značilo, jer bih voljela nastaviti s ovim radom, proširiti ga na neke druge lokacije. Voljela bih i dalje graditi ambijente, sobe za sjećanje, prostore koji nas podsjećaju na prolaznost ali i na naš odnos prema prošlosti, na život skriven u detaljima.