Postoje filmovi koji su lijepi i važni, ružni i važni, lijepi i nevažni, ružni i nevažni, ali i njihove brojne sfumature. Redateljica Sarah Gavron, inače kći londonske laburističke dogradonačelnice Nicky Gavron, koja je tu dužnost obavljala od 2000. do 2008. godine, snimila je važan film koji ima poneku manu. Da će Gavron snimiti važan (aktivistički) film, to se moglo i očekivati s obzirom da jabuka očito ne pada daleko od (mamina) stabla.

Ipak, prva mana je njegov naslov. Iako se naš distributer pokazao pametnijim od autorice, pa je u naša kina film krenuo u množini (»Sufražetkinje«), njegov originalni naslov je u prvom licu jednine (»Suffragette«), čime autorica želi naglasiti da je njena priča u stvari priča jedne žene, a ne jednog pokreta. Žene patnice koja rinta u vešeraju 13 sati dnevno (Carey Mulligan), iako mi postajemo svjedoci njene radikalizacije, kao što u filmu vidimo i kako njene »sestre« uništavaju izloge londonskih prodavaonica, postavljajući eksplozivne naprave u poštanske sandučiće i u dom britanskog ministra financija.

U zoni melodrame

Druga je mana ta da Gavron troši previše dragocjene energije da bi nam prodala ono u što već vjerujemo i što nam je itekako poznato, ili bi nam barem trebalo biti poznato ako držimo do sebe, umjesto da i kompleksnije istraži načine na koje su njene aktivistkinje izvršile pritisak na svijet da im povjeruje. Sličan prosede koristi i Elie Wajeman u filmu »Les Anarchistes«, prikazanom lani u sklopu canneskog »Tjedna kritike«, koji istražuje korijene (francuskog) anarhizma.

Gavron također voli zalutati u zonu jeftine melodrame, kad Maud biva uhićena zbog sudjelovanja u prosvjedima, zbog čega njen frustrirani muž odlučuje dati njihova sina novim adoptivnim roditeljima.

Naravno, film je važan i zato jer pokazuje da je u Ujedinjenom Kraljevstvu borba za ženska prava počela još davne 1912. godine – čak je i britanska vlada prepoznala značaj teme kojom se film bavi, pa je Gavron prva redateljica kojoj je dopušteno da pojedine scene snimi u originalnim interijerima Westminsterske palače. Saudijska Arabija je tek lani dala ženama pravo da izađu na birališta, iako ni sređena Švicarska po tom pitanju nije bila puno bolja.

Snaga slike

Iako je istinska povijesna sufražetkinja koja je promijenila svijet bila legendarna Emilie Pankhurst, autorica joj u filmu ostavlja tek dvije scene (glumi je Meryl Streep). Zato su joj zanimljivije sve one »male velike žene« koje su se pobunile protiv korumpiranog poretka, i to je OK, koristeći slogane poput »Mi nismo protiv zakona! Mi želimo pisati zakon!«, dok su ih karikature prikazivale kako muževe tuku kišobranima i naređuju im da operu kuhinjski pod. Zato je najimpresivniji lik Edith (Helena Bonham Carter), koja uz potporu naprednog i predanog muža izrađuje bombe, svjesna da se jedino njima mogu učinkovito obraniti ugrožene vrijednosti.

Gavron očito ne zanima bit same slike, već njena snaga. Jer, kad jedan od njenih zapjenjenih aktera kaže »The police are bringing these bitches to their knees«, njegova muškošovinistička tirada se nipošto ne razlikuje od onih prijetećih poruka na društvenim mrežama potpisanih nickom.