Redatelj zabranjenih filmova

Lordan Zafranović: Svi me tapšaju, ali moje filmove nitko ne prikazuje

Glas Istre

Nazvao bih to demokratskim bunkerom, u kojem se deru: da, može, nema problema da se to prikaže, ali nitko ne prikazuje. Mali urednik s televizije neće probleme, zbog vlastitog straha i egzistencije neće se time baviti. Ja sam danas zabranjeni autor, svi me tapšaju, sve priznaju, ali nitko ništa ne prikazuje



Nazvao bih to demokratskim bunkerom, u kojem se deru: da, može, nema problema da se to prikaže, ali nitko ne prikazuje. Mali urednik s televizije neće probleme, zbog vlastitog straha i egzistencije neće se time baviti. Ja sam danas zabranjeni autor, svi me tapšaju, sve priznaju, ali nitko ništa ne prikazuje


Redatelj Lordan Zafranović, ima li idealnijeg autora za festival zabranjenih i zaboravljenih filmova? I zabranjenih autora, dodajmo. Jer, ako izuzmemo mlade u metropoli gdje se sporadično, ali ipak održavaju retrospektive (Kinoteka, Tuškanac…), Zafranovića i njegove filmove mlađa generacija u njegovoj domovini nema prilike ni vidjeti ni čuti. A riječ je o autoru koji već pola stoljeća snima filmove svih vrsta, dokumentarne i igrane, kratke i duge; kaže da ih ima 80-ak, i pokupili su brojne nagrade, računajući i Zlatne arene.


Zafranović je čitavu hrpu DVD-a iz vlastite arhive u Pulu donio iz Praga, gdje živi već dva desetljeća, i još se danas prikazuju u austrougarskom bunkeru Zerostrasse, na prošlotjedni 3. bunker film festival posvećen njegovu opusu. Pričamo o društvu i filmu nekad i sad, i kako do obnove.




– Ovo je doba velike pljačke, lažnog morala, bahatosti novopečenih bogataša, ali se ipak osjeća da se polako krećemo prema uspostavi nekog reda. Događaju se pobune, štrajkovi, dolazi do svijesti koja bi mogla promijeniti stvarnost, do saznanja o sebi. Filozofski fakultet u Zagrebu dao je pravi putokaz, ustrajali su, dali neku nadu, otvorili mnogo prostora. Treba doći do toga da svatko radi svoju profesiju maksimalno dobro, u profesiji uspostaviti kriterije vrijednosti, da se zna tko je šegrt, tko majstor, a tko kupac, da se uvede red u sustav što će jamčiti demokratsku kontrolu vlasti, da nekome možemo reći: nisi dobar, smijenit ćemo te. Uspostaviti vladavinu profesije!


Usporedite rad na filmu u ova dva politička sistema, socijalističkom i kapitalističkom?


– Što se financiranja filma tiče, ništa se nije promijenilo; socijalistički je sistem na izmaku pokazivao liberalnije tendencije, a ovaj sad pokazuje vulgarni ispad, ugnjetavački karakter, bahatost, na ivici je podnošljivosti. I u socijalizmu smo bili »na ulici«, od države smo dobivali samo dio sredstava, a za drugi dio, ako je film bio ambiciozniji, trebali smo također ići od firme do firme. Na odjavnoj špici mog filma »Pad Italije« vidjet ćete ogromnu listu firmi donatora. Trebalo je otići i razgovarati s direktorima, ljudima iz reklame, radničkim savjetima, potrošiti strahovito mnogo vremena, a tada je iza toga stajao i producent, moćni Jadran film.


Danas nema producenta, stvaraju se neki slučajni filmovi, vrlo jeftini, nastaju u nekakvoj kućnoj radinosti. Nema više filmova koji bi po svojoj opremi, po svom sjaju, dobro ispričanoj priči, trebali pružiti gledateljima određenu satisfakciju. Toga u ovako malim zemljama koje su prošle tranziciju gotovo da više ni nema, film odlazi u neku vrstu muzeja. Stvaraju se ti pusti festivali da bi se ipak nešto prikazalo, jer to ne dopire u kina, na televiziju. Ne znam hoćemo li se i kada vratiti na sistem kinematografije koja podrazumijeva jakog producenta, potporu države, red među autorima po sistemu vrijednosti, nekakav plan. Više uopće nema dramaturga, cijenjenog još od stare Grčke. Pitali su jednog velikog producenta što je najvažnije u filmu, rekao je: važne su tri stvari, scenarij kao prvo, scenarij kao drugo i scenarij kao treće.


Film ne rade samo filmaši, film je rezultat čitavog kulturnog okružja. Ako je literatura u to vrijeme dobra, ako je slikarstvo dobro, ako su svi elementi kulturne situacije izvanredni, onda je film kao rezultat toga dobar; bez toga je to pustinja u kojoj ne možete napraviti apsolutno ništa osim da svaki dan kukate kako se ne može napraviti dobar film. Film se ne može brati kao jabuka, to je vrlo ozbiljan profesionalni proces koji ne podnosi preskakanja, ima neki red.


Pisci i redatelji


Što se scenarista tiče, poznata je vaša uspješna suradnja s piscem Mirkom Kovačem, sada su se tako našli Rajko Grlić i Ante Tomić, dva jaka autora, i osjeća se pomak.


– Naravno da je dobro da pored režisera bude neki pisac, jer tu kreativnost pisca ide direktno u sliku, režiser ga usmjerava prema budućem filmu. Te su suradnje nužne, gotovo da nema filma koji nisam radio s grupom autora. Na »Okupaciji u 26 slika« radili su Kovač, Danilo Kiš, Filip David, bilo je 12 verzija, svaka se popravljala, dovodile su se određene stvari u sumnju. Naravno da režiser na kraju balade stvara završnu sliku, stvara dužine, glumce, odnose koji se ne mogu napisati. Dok snimaš u film ti uđe novi svijet, uđu lica, atmosfera, sunce, to se ne može napisati u scenariju, koji donosi dijaloge i neke odnose, koji mogu ostati na toj razini, a ako je redatelj kreativan, sve se može podići do viših umjetničkih voda. Hoće li se situacija popraviti? Da, ukoliko bi se stvorio jedan veliki film koji bi ponovno uspostavio sistem vrijednosti i autoritet. Dovoljan bi bio jedan veliki film.


Ne vidite nijedan veliki film u novijoj hrvatskoj kinematografiji?


– Teško mi se u te ocjene upuštati, puno toga nisam vidio, ali ono što sam vidio nije na mene ostavilo takav izuzetan dojam, da iz prve kažem: to je to. Možda određene scene kod Brešana, Grlića, Nole, Hribara, sve su to izuzetni autori, i znam s kojom su mukom radili filmove, ali nije se došlo do jednog velikog filma koji će trajati, pogotovo koji će ići u distribuciju u svijetu.


Bolne teme


Zadnji put kad ste bili u Puli 1999. u povodu retrospektive vaših i Grlićevih filmova, u intervjuu ste mi rekli da filmovi nisu za bunkere već za publiku. Desetljeće kasnije filmovi vam se prikazuju u pravom bunkeru. Ima li svjetla u tom tunelu?


– Kao autor bunkeriran sam već 20 godina. U Pulu sam prije 12 godina došao s bodyguardom jer je bilo opasno, jer se prvi put u Hrvatskoj prikazivao moj film »Testament« u kojem sam, u povodu suđenja Andriji Artukoviću, napravio reviziju čitavog svog djela. To je jedan osoban film koji nikad nije prikazan na HTV-u iako su koproducenti. Logično je da ga prikažu, uz diskusiju, uz napade, obrane, nije bitno, samo da ga prikažu toj mladoj generaciji koja nema pojma što su im radili očevi i djedovi, kao da smo živjeli u nekom praznom prostoru. To su laži na kojima je napravljen ogroman ponor među generacijama, i koštat će ih strašno puno, kao da su torzo bez ruku i nogu.


Iz današnje perspektive izgleda čudno da su vas i u socijalizmu prozivali zbog inzistiranja na ustaškim zločinima, recimo zbog »preduge« scene pokolja u autobusu iz »Okupacije u 26 slika«.


– U filmu» Testament« ima scena iz 1945. kad ustaše napuštaju Zagreb. Nekoliko dana prije toga Trg bana Jelačića je bio pun, Pavelić je držao smotru mladih ljudi od 15-16 godina, koji su mu služili kao živi štit kad je bježao, i trg je bio pun. Kad su sljedećeg jutra u grad ušli partizani, pet-šest sati iza toga opet je trg bio pun, pozdravljeni su ovacijama, i ja sam se pitao jesu li to isti ljudi, jer nema dva grada Zagreba. To znači da svijest uvijek ide paralelno prema ideologiji. Onaj koji je na vlasti u nečije ime uzima tu vlast, u ime promjene svijeta Tito je uzeo vlast u Jugoslaviji u ime jedne izuzetne ideje da se sve socijalizira; Tuđman je uzeo vlast u ime nacije i ta nacija je postala osnovni kriterij za bilo što. Dovoljno je da budeš Hrvat pa da imaš sve, što je izvan pameti. Ljudi se ocjenjuju prema sposobnosti, marljivosti, moralu, tim kvalitetama koje su od pamtivijeka u nama usađene, preko roditelja, škole.


Naravno, da su ti moji filmovi i onda i sada bili predmet jedne jedine rečenice: treba li otvarati te bolne teme? Jer ni veće civilizacije to ne otvaraju, kao što je izdaja u Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, svugdje po Europi u doba Hitlera. Ja sam smatrao da je zlo koje je napravljeno u Jasenovcu i na drugim područjima tzv. NDH toliko snažno da se o tome mora progovoriti, pogotovo mi filmaši, i da postoje relevantni dokumenti da se osvijestimo i kažemo: da, to je napravljeno, ali mi nismo ti, to je napravila grupa ljudi koja je iskoristila hitlerovsku dominaciju i došla na vlast i čuvala je onako krvavo.


I onda i sada fasciniralo me kako ti obični ljudi pređu u to zlo. Kako jedan dobar susjed krene u ostvarivanje ideologija mržnje, pljačke, razaranja, na koji način ta manipulacija ide u masovnost koja je najopasnija. Pojedinci koji to ne prihvaćaju tada se odstranjuju, likvidiraju, izoliraju; ako nisi s masom, ti si protiv njih, izgubljen si, nema te nigdje. Ne dati mi da radim, znači da su me likvidirali. Zemlje u kojima sam živio nakon 1991. tražile su moje filmove za retrospektive, ali nikad ih nisu dobivali, 15 godina sam bio autor bez biografije. Jedno je govoriti o pet-šest mojih historijskih filmova, ali gdje je svih ostalih 70 mojih filmova. Znači, ja sam kao autor zabranjen, ne moji filmovi. Danas imamo toliko televizija, nijedna još ništa nije dala.


Tito diže tiražu


Na HTV-u već neko vrijeme idu i ciklusi partizanskog filma, ima i filmova susjeda, među njima i srpskog filma, ali vaših filmova iz 70-ih i 80-ih godina nema.


– Nazvao bih to demokratskim bunkerom, u kojem se deru: da, može, nema problema da se to prikaže, ali nitko ne prikazuje. Mali urednik s televizije neće probleme, zbog vlastitog straha i egzistencije neće se time baviti. Ja sam danas zabranjeni autor, svi me tapšaju, sve priznaju, ali nitko ništa ne prikazuje.


Zbog svog posljednjeg filma, dokumentarca o Josipu Brozu »Tito -Posljednji svjedoci testamenta«, sporite se s Mirom Šuvar oko autorstva. Među ostalim vam spočitava da se u filmu ne bavite dovoljno povijesnim značajem Titove ličnosti nego intimnim, privatnim stvarima.


– Ma ne, to je razvikala tzv. žuta štampa. Saznao sam da kad se piše o Titu, tiraža se poveća za 30 posto. Svaka vijest o Titu, bila istinita ili lažna, donosi profit pa se izmišljaju razne priče. Mi smo imali sreću što smo imali svjedoke koji su mu bili jako bliski, autoriteti, suradnici, članovi obitelji; imali smo izjave 70-80 ljudi, od čega smo iskoristili 65 svjedoka. To su dosta stari ljudi koji nisu imali što izgubiti, pa su pričali zaista iskreno, ja nisam ništa izmišljao ni dodavao, nema popratnog teksta, i dobili smo jedan vrlo iskreni film o Titu i toj epohi, bez ideoloških upada. Svjedoci su pričali svoje drame, a preko njih se ocrtavao Titov lik i epoha. Pored tog informativnog dijela koji ide kroz vrijeme, prostor, događaje, dobio sam i taj volumen osjećaja. Ljudi to gledaju sa srcem, više ne gledaju dokumentarni film s podacima. Tako je u seriji bez ijednog igranog kadra uspostavljen princip igranog filma.


Mira Šuvar je vjerojatno htjela nešto potpuno drugo, neku heroiku koja je trebala biti pandan filmovima koji govore o Titu kao zločincu. Mene je interesiralo što materijal pruža, a pružio je sliku o jednom običnom neobičnom čovjeku, koji može sjediti za našim stolom, u našoj porodici, a vidi se da je kroz to prošla ogromna, dramatična epoha. Svjedočenjima su obuhvaćeni svi veliki povijesni momenti o kojima se priča: predratni sukob na ljevici, ustanak, AVNOJ, Bleiburg, Goli otok, sukob s Đilasom, pad Rankovića, ’71. i mas-pokret, rastanak s Jovankom i njegova smrt.


Mira Šuvar nije ni vidjela film


Hoće li sudski spor oko autorstva odgoditi prikazivanje filma na HTV-u?


– Sve smo predali HTV-u, oni su producenti serije, svih 13 epizoda iz ugovora, i na njima je kad će to prikazati. Oko autorstva nema dilema. Ja sam pisao prvi scenarij, poslije smo ga zajedno dopunjavali prema snimljenom materijalu. Scenarij za dokumentarac može se napisati na kutiji šibica; kad uđeš u snimanje, ne znaš što te čeka, što će pričati svjedoci, hoće li biti sunce ili kiša. Zajedno smo autori scenarija, a sve ostalo je pod mojom ingerencijom. Mira Šuran nije htjela autorizirati skripte, htjela je biti u montaži, što nije moguće, jer ideja ide samo iz jednog centra, inače bi bio kaos. Redatelj realizira film do kraja. Nota bene, ona nije vidjela nijedan kadar filma, a buni se protiv njega.


Obilježavate 50. godišnjicu rada na filmu. U Pulu ste prvo došli na Kaštel, ne u Arenu, prvi film ste prikazali na MAFAF-u, festivalu amaterskog autorskog filma.


– Da, ’61. sam počeo snimati prvi film, imao sam nepunih 17 godina. U kino-klubu Split završili smo prvi kino-tečaj koji mi se danas čini kao akademija. Imali smo natječaj, dobili filmske trake i prva klapa koja se tamo formirala išla je snimati film »Nedjelja«. Film je odmah sljedeće godine dobio visoke nagrade na festivalima i to nam je bio strahovit stimulans, to je mene dovelo konačno na film.