Iako joj se već dogodila svjetska premijera na ovogodišnjem Sundanceu, najnovija minimalistička balada izvrsne Kelly Reichardt »First Cow« (»Prva krava«), snimljena prema romanu »The Half-Life« koji je napisao njen vjerni suradnik i scenarist Jon Raymond, očito je trebao popuniti žensku kvotu u konkurenciji Berlinalea. Paradoksalno, ovo je nakon »Old Joy« prvi autoričin film u kojem su ženski likovi u drugom planu. Iako ćemo u uvodnoj sceni ugledati jednu oregonsku Wendy čija će Lucy pronaći dva muška kostura koji leže jedan pored drugog držeći se za ruke, nalik paru koji je Ingrid Bergman ugledala u Rossellinijevu remek-djelu »Izlet u Italiju«.

Ideje muškosti

Premda smo se zatekli na samom početku 19. stoljeća, u vremenima prvih američkih pionira kao simbolima granice koja je projicirala američke nacionalne snove, ovo nije još jedna »Planina Brokeback«. No autorica fino oblikuje ideje muškosti u tim divljim vremenima, kad su muški zagrljaji i prijateljstva na koje se referira citat Williama Blakea na početku filma, bili nešto posve normalno i prihvatljivo. Tko su ti muškarci? Kako su tamo dospjeli? Kakva je bila veza tih odmetnika? Autorica nas vraća u njihovu prošlost, kad je oregonski Royal West Pacific Trading Post dobio svoju prvu kravu. Jedan od dvojice muškaraca je Cookie Figowitz, koji bere lisičarke i lovi ribu da traperi ne budu gladni. Drugi je kineski doseljenik, pomorac King-Lu kojeg Cookie pronalazi golog u paprati u bijegu od grupe Rusa. Od tada postaju nerazdvojni. Cookie kuha, a King-Lu prodaje njegove fritule napravljene od mlijeka prve krave koju su pomuzli u okrilju noći. Iako King-Lu sanja o profitu od izvoza ljekovite dabrove masti u Kinu. No oregonske vedute i dalje ostaju autoričina vječna inspiracija (šifra: »Meek’s Cutoff«), iako je melankolija kadra sada još naglašenija, s okusom vesterna u kojem pištolje doslovno zamjenjuju mlijeko i med.

Brazilski film

Berlinale ostavlja i velik prostor brazilskom filmu, čija je recentna produkcija iznjedrila armadu luđaka koji umiru od smijeha kad im diktator Bolsonaro poruči da im više neće financirati sve te perverzije koje snimaju. Jedan od njih je i Marco Dutra, miljenik novog festivalskog direktora Carla Chatriana. Autorov prethodni bizarni komad »As bonas maneiras« (»Fini maniri«), snimljen u tandemu s Julianom Rojas, predstavljen je 2017. u Locarnu. U najnovijem komadu »Todos os mortos« (»Svi mrtvi«) autor je ponešto smanjio količinu ekscesa, možda i zato jer mu nedostaje ekscentrična Rojas, koju sada zamjenjuje Caetano Codardo. Njihova elegantna priča, koja na trenutke priziva Oliveirine naracije, započinje 1899. kad je u Brazilu ukinuto ropstvo i fokusirana je na obitelj bivšeg vlasnika plantaže kave, s novom crnom sluškinjom koja se iz sertaoa doselila s dječakom u njihovu staru vilu u Sao Paolu. Poput »Finih manira«, Dutra nanovo stavlja naglasak na klasne odnose i ženske likove (stara gazdarica, njene kćeri), iako autor igra na slični postmodernistički pristup kao i Jarman u filmu »Caravaggio«, kad njegovi likovi bivaju katapultirani u sadašnjost.

Ljubavni jadi

Krajnji antipod tandemu Gotardo & Dutra je »perverzni« Daniel Nolasco, čiji je »Vento seco« (»Suhi vjetar«) uvršten u paralelnu »Panoramu« podario publici dostatnu dozu festivalskih erekcija. U fokusu je sredovječni »medo« zaposlen u tvornici umjetnih gnojiva, koji se upušta u vruću vezu sa svojim mlađim kolegom. Zatekli smo se, dakle, na terenu stočnih sajmova i sličnih mačoidnih lokacija koji je već istraživao superiorniji Gabriel Mascaro u »Neonskom biku«. Samo što Nolasco u oniričkim segmentima igra na krajnje eksplicitni seks koji baštini estetiku gay porna u svim mogućim varijacijama, iz čijeg su miljea očito regrutirani njegovi sporedni »glumci«. Iako se istinski šok ne krije u tim stiliziranim orgijama, već u tvorničkim prizorima i prašini od gnojiva, kad snove zamjenjuje sirova brazilska realnost.

Jer, kad su ljubavni odnosi u pitanju, ipak dajemo prednost velikom Philippeu Garrelu koji u neodoljivom najnovijem komadu »Le sel des larmes« (»Sol od suza«) promatra tri različite ljubavi jednog mladića koji je iz provincije doputovao u Pariz, kako bi upisao prestižnu Ecole Boulle, sanjajući kako će jednog dana postati stolarski majstor i izrađivati vrhunski namještaj. Riječ je školi koja se doima poput Sorbonne za stolare, ne samo arhitektonski. Zato bi Garrelov komad trebali vidjeti svi naši »kurikularci« koji zanemaruju stare zanate na uštrb sveprisutnog Stema. Jer, za Garella sentimenti su nešto najprirodnije na svijetu. Dovoljan je jedan pogled za iniciranje veze. I pogled na oči junakova oca, genijalnog Andrea Wilmsa, koji promatra sinove ljubavne jade. Takvi filmovi više se ne snimaju, ostajući vječno rastrgani negdje ne pola puta između Flauberta i Truffauta.