Moj je otac ovdje u Rijeci, pa u Trstu i Splitu vodio štrajkove, bio je snažan sindikalist i član Partije još od prije rata, i ja sam to od njega naslijedio. Uopće nije bilo dileme hoću li ili neću ući u Partiju. Već 1962. ušao sam u Partiju i slijedio očevu ideju. Bile su, jasno, određene prednosti, ali svaki moj film bio je otvaranje, stepenicu po stepenicu, malog prostora slobode
Više od 20 godina čekao je Lordan Zafranović pravu premijeru svog filma iz 1993. godine »Zalazak stoljeća: Testament L. Z.«. I dočekao ju je u Rijeci prošlog tjedna, kada je upravo tim filmom započeo program obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom i oslobođenja Rijeke »Kino Pobjeda« u HNK-u Ivana pl. Zajca.
Mučan trosatni film u kojem se kombiniraju arhivski snimci iz razdoblja NDH, snimke suđenja ustaškom ministru Andriji Artukoviću, Zafranovićev filmski opus, prizori iz montažne sobe filma 1991. godine i kasnije snimke ratnog stradanja u bivšoj Jugoslaviji, opravdano nosi naziv Testament. U njemu, naime, Zafranović preispituje svoju simboličnu i stvarnu odgovornost za zločine počinjene i u njegovo ime, te se autopoetički osvrće i na vlastiti rad. Iako je film mogao biti kraći a da ne izgubi na snazi, ostaje kao važan dokumentarno-eksperimentalni projekt redatelja koji je svoju karijeru burno živio, bilo da je bio režimski omiljen ili režimski omražen.
Rađen za polemiku
Projekcija filma, ali i kasniji okrugli stol, privukli su pretežno stariju publiku. Jeste li očekivali tenzije na diskusiji? – Pa svakako je to film namijenjen za polemiku. On je i rađen da se prisjetimo jednog dijela historije koja se vuče do naših dana. NDH i svi ti zločini u tom strašnom ratu prenose se s generacije na generaciju. Mnogi od mladića koji na stadionima dižu ruke na pozdrav »Za dom spremni« nemaju pojma zašto dižu ruke i u čije ime to rade. Zato sam pomislio da bi taj film mogao biti i edukativan pa sam razgovarao i s Josipovićem i s Milanovićem da se nešto napravi po pitanju projekcija pa da se razvije diskusija, i za i protiv. Nemam iluzija da nema drugačijih mišljenja.
Bilo ih je i na okruglom stolu. Gospodin koji je tvrdio da je jedan od osnivača HDZ-a rekao je da ima 1.046 sati snimljenog materijala koji bi bacio drugačije svjetlo na razdoblje od 1941. do 1945. od onog koje zastupa vaš film. Hoćemo li se ikad usuglasiti oko tih događaja i njihova značenja? – Nije to samo u Hrvatskoj tema koja se ne otvara često jer je zapravo mrlja na savjesti koju nitko ne želi iznositi kao prljavo rublje. Ni Češka, Slovačka, Francuska, Bugarska, Norveška… je ne otvaraju, no oni i nisu imali toliko zla i logora kao Hrvatska, koja je tako slijepo slijedila rasne zakone. To otvaranje uvijek je polemično jer imate dvije-tri strane, koje sad u demokraciji mogu reći što misle. Imaju i razna iskustva; netko je bio u ratu, netko nije, nekome je u ratu pobijena cijela familija, netko je prošao mimo. Prema tome, tu su uvijek pojedinci koji na diskusiju dođu s nekim iskustvom, s nekom ideologijom, promjenom ideologije i sl. Sasvim je to u redu, ali je i jedna od obećavajućih stvari to što je antifašizam ušao u Ustav. No on je tanka linija na kojoj se ovaj narod može naći. Antifašizam je nekima komunizam, koji je za njih napravio strahovita zla. O tome možemo diskutirati i polemizirati.
