Htjeli smo borbene likove, intenzivnu priču koja na kraju sretno završava. Svi ti likovi imaju problema, ali film koji nema problema i nije napeto gledati. Naši likovi suočavaju se s preprekama, a gledatelji ih doživljavaju kao aktivne ljude koji žele nešto promijeniti i koji traže rješenja. Željeli smo napraviti film koji će osnaživati i biti pozitivan
Mlada i talentirana redateljica Ivona Juka, zapažena po hvaljenom i nagrađivanom dokumentarcu »Što sa sobom preko dana«, sada se predstavlja prvim cjelovečernjim igranim filmom »Ti mene nosiš«. Film je imao promociju i u riječkom Cinestaru, a otkad je krenuo u distribuciju prate ga iznimno pohvalne kritike.
Okosnicu ove filmske priče čini nekoliko ženskih i muških likova. Dora je zanemarena djevojčica koja mašta o tome da postane nogometna menadžerica, a uzor joj je Zdravko Mamić. U njezin se život iznenada vraća otac odmetnik s kojim uspostavlja blizak odnos. Ives je redateljica sapunica, koja brine o dementnom ocu, a kako gubi oca, sve više gubi i tlo pod nogama. Nataša, uspješna producentica sapunice, očekuje dijete. Kad joj se uz nagomilane probleme iz prošlosti pojave još teži, želi se suočiti s ocem s kojim je prekinula sve veze. Tri kćeri bore se za prihvaćanje, iskupljenje i nove prilike.
Glumački postav filma čine Lana Barić, Nataša Dorčić, Vojislav Brajović, Nataša Janjić, Sebastian Cavazza, Vedran Mlikota, Filip Križan, Linda Begonja i Kruno Šarić, uz još niz poznatih i uspješnih glumaca iz regije. Po prvi put na filmu se pojavljuju i mlada Helena Beljan, koja je pokazala veliki glumački talent i odigrala jednu od glavnih uloga u filmu. Uz nju svoje prvo glumačko iskustvo imao je i mladi Juraj Dabić.
Film je sniman na više od devedeset lokacija u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, s više od sedamdeset glumaca. Kao jednu od dražih suradnji na filmu Ivona Juka i njezina sestra Anita – producentica, izdvajaju onu s talijanskim skladateljem, glazbenikom i dizajnerom zvuka Tehom Teardom, koji je radio s Blixom Bargeldom (Einsturzende Neubauten), Girls Against Boys, Cop Shoot Cop, Lydiom Lunch, Alexanderom Balanescuom te, skladao za filmove, među ostalim, Paola Sorrentina (»Il Divo«), Andree Molaiolija i Gabrielea Salvatoresa.
Očevi i kćeri
Na filmu je radio i kolorist Norman Nisbet, poznat po filmskim hitovima »Melankolija« i »Muškarci koji mrze žene«. Kameru potpisuje Mario Oljača, a montažu Vladimir Gojun. Film je nastao u produkciji 4Filma i koprodukciji s Vertigom, Emotionfilmom iz Slovenije, Sloan Film Production iz Srbije, te uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Eurimagesa, Slovenskog filmskog centra, FS Viba Filma iz Slovenije, Ministarstva kulture Republike Srbije, Turističke zajednice Grada Zagreba i Grada Splita. Prilikom promocije u Rijeci razgovarali smo s Ivonom Juka.
U središtu vašeg filma je odnos između oca i kćeri, koji baš i nije često tematiziran na domaćem filmu. Kako ste došli na ideju za film i zašto vas je privukla upravo ova tema? – Priča filma smještena je u odnose između očeva i kćeri, ali ovaj je film puno više od toga. On govori o tome da se vrijedi boriti i da čovjek treba ustrajati čak i kad mu se prividno čini da bi trebao odustati od života. Željeli smo napraviti film koji će osnaživati i biti pozitivan. U našem filmu publika prati aktivne likove. Dosta je tužnih likova koje sudbina zadesi pa oni ništa ne mogu napraviti. Mi smo htjeli vrlo borbene likove, intenzivnu i zanimljivu priču koja na kraju sretno završava. Svi ti likovi imaju problema, ali mislim da film koji nema problema i nije napeto gledati. S užitkom i s najvećom napetošću gledamo ono što ima problem, kao što je recimo i praćenje teškog teniskog meča.
Naši likovi suočavaju se s dosta prepreka, a gledatelji s kojima smo razgovarali doživjeli su ih kao aktivne ljude koji žele nešto promijeniti i koji traže rješenja. Nakon zagrebačke premijere svi su spominjali da je film katarzičan. Ljudi su željni katarze, jer ona oslobađa. Premda je odnos oca i kćeri u svakodnevnom životu vrlo čest, na filmu – naročito hrvatskom – nije često obrađivan. Inspiracija mi je bio moj otac, jer s njim imam vrlo blizak odnos. U početku sam krenula od odnosa koji jako dobro poznajem, međutim tijekom pisanja scenarija potpuno sam se udaljila od toga. Na kraju sam napravila tri posve različita odnosa očeva i kćeri.
Jedna je kći zanemarena djevojčica iz raspadnute obitelji. U njen život se iznenada vraća otac odmetnik kojeg nije bilo četiri godine. Kad se policija pojavi na njihovim vratima, kći instinktivno spašava oca i njih dvoje postupno ostvaruju savezništvo. To je priča o odnosu koji se tek gradi. Druga priča je između kći i oca koji imaju predivan odnos, ali ga odjednom gube. Treća je priča o kćeri koja se uslijed nekih problema želi suočiti sa svojim ocem s kojim je davno potrgala sve veze. Priče su vrlo različite kako bi se obuhvatile razne sudbine. U ovom filmu itekako važnu ulogu imaju muškarci. Oni su svi u nekoj interakciji i međusobno su povezani. Nije riječ o omnibusu, nego o jednoj cjelini.
Kako biste opisali te muške likove? – Nijedan od njih nije šabloniziran. Važno je da su likovi višeslojni i multidimenzionalni karakteri. Film je dobio dobre kritike upravo za razradu karaktera.
Etiketa koja vrijeđa
U jednoj kritici pročitala sam da je »Ti mene nosiš« varijanta čvrstog ženskog filma. Slažete li se s tim? – Ne nimalo, premda je taj dio o ženskom filmu istrgnut iz konteksta inače odlične kritike. »Ženski film« je etiketa koja me vrijeđa. Nitko se danas ne bi usudio reći za neki film da je crnački ili gay film. To što glavne uloge igraju žene, ne znači da je to ženski film. Što to uopće znači? Tko poznaje moje filmove zna da ne radim chick-lit. Da se zovem Ivo Juka nitko ne bi rekao da je moj film »ženski«. Film »Fine mrtve djevojke« Dalibora Matanića, u kojemu su glavni ženski likovi, nitko ne zove ženskim filmom.
U vašem filmu ženske likove povezuje snimanje televizijske sapunice »Zatočenici sreće«. Ima li motiv sapunice veze s radnjom filma? – Ima. Mislim da su naši životi puno intenzivniji, burniji i zanimljiviji od svih tih sapunica kojima se ljudi hrane. Jedan kritičar napisao je da sam u film stavila toliko toga što bi se u jednoj sapunici razvuklo na deset sezona. Slažem se s njim. Htjela sam pokazati koliko je naš život bogat, uzbudljiv i interesantan, čak i kad je težak. U distribuciji filma cijelo vrijeme izbjegavamo riječ »težak«, jer su nas uplašili time da Hrvati vole gledati samo nešto plitko i što vrijeđa inteligenciju. Neshvatljivo mi je zašto ljudi bježe od težine jer je važno kako se ona percipira, a ovdje karakteri nadilaze teškoće i nisu fatalisti. Težak nužno ne znači depresivan, bezizlazan i dosadan. Naprotiv, najzanimljiviji su najteži mečevi. I meni su kao gledateljici najinteresantniji filmovi u kojima se junaci bore s najvećim preprekama.
Da li vaši junaci na kraju pobjeđuju?
– Pobjeđuju oni koji to zaslužuju. Sve u filmu ima svoju unutarnju logiku i slijed. Nastojala sam da je u dramaturškom smislu kraj filma moguć i ostvariv.
Pasivni HAVC
Koliko je snimanje filma bilo zahtjevno? – Bilo je jako zahtjevno, pogotovo za naše produkcijske prilike. Sa snimateljem Marijem Oljačom radim još od studentskih dana i uigran smo tandem. Moja sestra Anita je producentica i radimo zajedno već deset godina. Vlado Gojun je napravio vrhunski posao u montaži, ali skupa sa mnom je kreativno sudjelovao i u kompletnoj postprodukciji tona. Kao autorski tim izvrsno smo funkcionirali, unatoč mnogim preprekama i problemima na koje smo nailazili.
Najzahtjevnije bilo je to što ljudi ovdje nisu navikli na takav način snimanja filmova. Za neke stvari koje su vani najnormalnije, nama su govorili da se tako ne može i da se tako ne radi. Naišli smo na silnu indolenciju i a priori stav da su neke stvari neizvedive, a izvedive su, samo treba dobre volje. Ljudi u ekipi razveselili su se što od njih netko traži kreativnije i bolje. Žao mi je što pun potencijal tih ljudi kod nas nije iskorišten. Imamo ljude s kojima bismo mogli napraviti mnogo više od onog uobičajenog što se radi u hrvatskoj kinematografiji.
U čemu je po vašem mišljenju glavni problem? – Mislim da je osnovni problem u tome što još uvijek, nažalost, postoje ostaci iz 1990-ih godina kad su neki navikli uzeti novce, pobjeći s njima i ne napraviti ništa. Drugi je problem u tome što postoji strah nekih produkcija da se usude napraviti više od uobičajenog, a treći je problem što se HAVC ne bavi bitnim stvarima – ni što se tiče Zakona o filmu, ni da nam olakša snimanje izvan zagrebačkih lokacija. Za snimanje izvan Zagreba cijeloj ekipi treba platiti dnevnice i još se na njih plaća porez. HAVC nema nikakvu politiku da nam produkciju olakša. Stvari se rješavaju tek kad dođe do poplave.
U filmu ste okupili impresivnu glumačku ekipu. Kako vam je to pošlo za rukom? – Glumcima se svidio scenarij. Nisam imala problema okupiti željenu glumačku ekipu. Voja Brajović bio je oduševljen čim je pročitao scenarij. Odmah je rekao da će doći na audiciju u Zagreb i zbilja je došao. Imali smo glumačke probe i vremena da glumci naprave uloge. Dobro su se pripremili za snimanje filma.
Kako ste odabrali djevojčicu koja igra Doru? – Djevojčica Helena Beljan odabrana je na audiciji između 250 kandidatkinja. Inače djeca u hrvatskim filmovima loše glume, naročito u dječjim koji bi im trebali biti najbliži. Nakon našeg filma svi su bili iznenađeni glumom djece.
Djeca s karakterom
Na audiciju su nam došla i djeca koja su imala ranijeg iskustva u glumi, ali nisu bila dobra jer su ih naučili krivo glumiti. Helena je izabrana nakon radionice na kojoj se radilo s još tridesetero djece koja su bila izabrana u uži krug. Napravili smo filmsku radionicu i učili razne stvari vezane uz film, a radili smo i glumačke vježbe. Na kraju su ostale tri djevojčice.
Meni se od prvog dana dopala Helena. Ona je suprotna liku koji glumi i doživjeli su je da nema dodirnih točaka s tim karakterom. Međutim, shvatila sam da vrlo brzo uči, da je inteligentna i da voli izazove. Bila sam iznenađena i njenom profesionalnošću. Dosta je radila za tu ulogu.
Za film smo dobili fenomenalnu djecu. Išli su u SUVAG, na satove pjevanja, imali probe i u dane kad nismo snimali. Djeca u našem filmu imaju uloge, nisu samo ukras. Ona nisu samo djeca odraslih likova, već imaju svoje karaktere.
Kako je nastao naslov za film? – Naslov uvijek dajem kad je film već gotov. Postoji radni naslov dok ne završim film, a zašto je naslov ovog filma »Ti mene nosiš«, shvatit ćete kad ga pogledate.
Kakvi su vam daljni planovi vezani uz film? – Anitu i mene zanima televizijska produkcija. Mislim da bi se to moglo realizirati jer televizija trenutačno ima ekipu koja razmišlja napredno. Voljele bismo raditi neku kvalitetnu TV seriju, u rangu onih stranih – i po produkciji, i po izgledu i po uvjerljivosti. Sada je trend u svijetu da su se veliki redatelji, poput Finchera, Spielberga i Soderbergha okrenuli televiziji i napravili zanimljive stvari. U ovom trenutku razvijamo i jedan filmski scenarij.
