Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
9. prosinca 2019.
Art-kino premijera

Čin dobrote u grdim vremenima: Pogledali smo 'Dnevnik Diane Budisavljević'

Ilustracija: Dnevnik Diane Budisavljević
Ilustracija: Dnevnik Diane Budisavljević
Autor:
Objavljeno: 16. rujan 2019. u 21:45 2019-09-16T21:45:52+02:00

Nakon pulske premijere »Dnevnika Diane Budisavljević«, ovaj igrano-dokumentarni hibrid često je opisivan kao hrvatska verzija »Schindlerove liste«, no u autoričinu prosedeu nema ni trunke »Schindlera«

Gavin Smith: »Što vam u tom kontekstu znači Schindlerova lista?«

Jean-Luc Godard: »Ne znači mi ništa. Ništa u njoj nije pokazano. Čak ni priča o tom zanimljivom Nijemcu Schindleru. Ta priča nije ispričana. To je čisti izmiksani koktel«.

Tako je slavni francuski sineast u razgovoru s novinarom respektabilnog Film Commenta opisao Spielbergov komad. »Spielberg vjeruje da je crno-bijela fotografija serioznija od kolora. Ali to je čisti Max Factor«, kazat će Godard. Jer postoje filmovi o Holokaustu koji pokazuju previše. Takva je »Schindlerova lista«. Ali postoje i filmovi o Holokaustu koji ne pokazuju »ništa«, ali govore sve. Takav je, recimo, Resanaisov poetski horor »Noć i magla«.

Nakon pulske premijere »Dnevnika Diane Budisavljević« u režiji Dane Budisavljević (autorica nije ni u kakvom srodstvu s junakinjom kojom se bavi), autoričin igrano-dokumentarni hibrid često je opisivan kao nekakva hrvatska verzija »Schindlerove liste«. Te poveznice prizivaju tek lik i djelo njene humanitarke koja je iz ustaških konclogora Lobor-Grad i Gradiška spasila preko deset tisuća srpske djece. No u autoričinom prosedeu nema ni trunke »Schindlera«.

Iako i Budisavljević rabi u igranofilmskim segmentima crno-bijelu fotografiju, koja ovdje nije nikakav make-up već logični odabir, kao nijemi i smireni odgovor na plač i urlike djece koju je njena heroina spašavala. Mi te krike ne čujemo, jer arhivi ne koriste zvuk. Ali autorici trebaju ti isti ustaški žurnali, često korišteni u razornom »slow motionu«, koji još snažnije podcrtava njihovu monstruoznost, da se ne zaboravi. A smireni igranofilmski pasaži joj trebaju da bi rekonstruirala povijest, striktno se držeći dnevnika koje je Budisavljević vodila od 1941. do 1945., a koji su pronađeni tek nakon njene smrti i objavljeni 2005. U tim segmentima, junakinju portretira elegantna, dostojanstvena i smirena Alma Prica.

3870159

«Slikopisi« strave

Jer hibrid je jako riskantna filmska forma. No Budisavljević je u njegovoj uporabi bliska velikom Pietru Marcellu (šifra: »La bocca del lupo«), jednom od rijetkih filmaša koji je tu formu doveo do savršenstva. I u Marcella, i u Budisavljević suze u kinodvorani naviru spontano i iskreno, pomiješane mirisom grožđa kojeg se prisjeća njen akter. No Budisavljević tretira hibrid na obrnuti način od uobičajenog. Ona koristi arhivski »footage«, slike iz fotografskog albuma i ispovijesti preživjelih da bi izazvala emotivni potres i pogodila nas ravno u dušu, dok su joj igrani dijelovi krajnje smireni, estetizirani i gotovo faktografski hladni.

3870156

I dok veliki Thomas Heise (šifra: »Domovina je prostor u vremenu«) koristi dugi popis odvedenih bečkih Židova koji priziva onaj iz »Sonnenscheina« Daše Drndić, kartoteka koju je vodila Budisavljević s popisom otete srpske djece oduzeta je nakon oslobođenja Zagreba i nikad nije pronađena. Zato popise zamjenjuju »slikopisi« strave. Dovoljno je promatrati potresne prizore polugole i mršave djece koja čekaju smrt. Djece čijim tijelima plaze muhe. Djece koja stoje u redu da ih se popiše i da im se oko vrata stavi ceduljica s brojem. Na arhivskoj snimci njihove evakuacije vidjet ćemo i samu Dianu Budisavljević. U tu masu malih logoraša ugurana su zdrava djeca odjevena u ustaške uniforme, koja bi navodno trebala sudjelovati u snimanju propagandnog filma.

Svedeni na broj

Ono što Marcellu znači izgovaranje poezije, to Budisavljević znače prisjećanja i podsjećanja onih koje je Dianina humana akcija spasila od sigurne smrti. O tim mučnim i jezivim vremenima danas svjedoče sada već vremešni Nada Vlaisavljević, Zorka Janjanin, Živko Zelenbrz i Milorad Jandrić, dok ih autorica postavlja u riječnu lađu, šumu ili autentični prostor bivših logora obavijenih maglom, u koje su bili deportirani. Oni su bili svedeni na broj. Dianin muž bio je »Srbin 498«. Živko je bio »1128«. »Grdo je bilo«, kazat će on.

3870161

Neke od njih udomit će one hrvatske obitelji koje nisu dizale ruku u zrak pozdravljajući Poglavnika na glavnom gradskom trgu. »Moj savjet bi bio da probate kod svojih«, kazat će prilično rezervirano Stepinac (Livio Badurina) nakon što Budisavljević uđe u njegove dvore tražeći pomoć od crkve. »Ustaše su bili kriminalci«, kazat će kratko i jasno Mirjana Karanović kao jedan od autoričinih camea. Da, bila su to »grda vremena«, kojima se Budisavljević odupirala neizmjernim činom dobrote.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.