CANNES » Iako se nikad nije mogao mjeriti sa svojim britanskim pandanima (Loach & Co.), francuski socijalni val je čvrst i postojan, čak i kad su njegove pojave u Cannesu cikličke prirode. Sve je počelo tamo negdje 1995. kad je u konkurenciju bio uvršten tada još relativno nepoznati Matthieu Kassowitz s filmom »Mržnja«. A festivalska recentna izdanja mogla su se pohvaliti serijom solidnih izdanaka francuskog filmskog naturalizma, poput socioloških teen naracija Celine Sciamme (»Djevojke«), trija Amachoukeli, Burger & Theis (»Party Girl«), žestokog Jean-Charlesa Huea (»Mange tes morts«) i Kechichea (»Adelin život«), ali i poneke akvizicije iz belgijskog susjedstva poput braće Dardenne koji snimaju u francuskoj produkciji.

   Zato je canneski direktor Thierry Fremaux ove godine odlučio ignorirati glamur crvenog tepiha i otvoriti festival punokrvnim komadom francuske socijale, ali i istovremeno reagirati na vapaje lanjske predsjednice žirija Jane Campion koja ga je kritizirala da u konkurenciji ima jako malo žena. Tako je 68. po redu izdanje Cannesa nakon dužeg vremena otvorila jedna redateljica – Emmanuelle Bercot. Zadnji put to se dogodilo 1987. s Diane Kurys i njenim filmom »Un homme amoureux«. A uz Bercot, festivalska konkurencija dovodi još dvije francuske autorice – Maiwenn s filmom »Moj kralj« i Valerie Donzelli s naslovom »Marguerite & Julien« – pa se Campion ove godine valjda neće žaliti na inflaciju žena u službenoj selekciji.

Iznimna autorica

Inače, Bercot je iznimna autorica koja se već dokazala izvrsnom lezbijskom dramom »Clement«, uvštenom davne 2001. u paralelnu selekciju »Izvjestan pogled«, iako se češće bavi glumom nego režijom. U filmu »Polisse« koji je režirala Maiwenn, glumila je policajku. A Maiwenn joj je dodijelila ulogu i u najnovijem filmu »Moj kralj« koji se najavljuje kao još jedan mučni komad francuske socijale, u kojem su joj partneri Vincent Cassel i Louis Garrel.

   No redateljski rad Emmanuelle Bercot više je vezan za TV produkciju, dok je 1997. njen kratki film »Les Vacances« osvojio u Cannesu Nagradu žirija. Već u filmu ceste »Elle s’en va« u kojem njena vlasnica propalog restorana i bivša miss Francuske (Catherine Deneuve) kreće na dugo putovanje sa svojim unukom, dokazala je da se fino snalazi s dječjim likovima. A u najnovijoj drami »La tete haute« (Uzdignuta glava), Bercot uvodi lik neprilagođenog delinkventa koji u filmu prolazi tešku tranziciju iz dječaštva u zrelu dob, pri čemu mu u socijalizaciji pomaže dječja pravobraniteljica (još jedna sjajna uloga Catherine Deneuve).

Emotivna završnica

No dok u »Elle s’en va« njen status »bivše misice« treba autorici da zadrži glumičin glamur, pa makar on bio sveden na potragu za izgubljenim vremenom, ovdje je ona posve neglamurozna.

   Uvodni kadrovi i završnica filma ambijentirani su u njenom uredu, a dramaturški ih povezuju dvije različite bebe. No dok na početku priče dijete biva odbačeno, u njenoj emotivnoj završnici ono biva zadržano u naručju maloljetnog oca. Između ta dva vremenska odmaka pratimo trnoviti put jednog delikventa i spore faze njegove socijalizacije, njegove prve ljubavi s androginom kćeri voditeljice seoske farme na kojoj je bio smješten (glumi ga energični debitant Rod Paradot čije su riječi poput sape iz nozdrva pobješnjela bika).

   Ipak, najzanimljiviji dio filma ostaje njegov odnos sa savjetnikom sutkinje kojem će dječak u ključnom trenutku reći »volim te«, iako se te riječi ne promatraju u kvir diskursu, ma koliko savjetnikov lik bio ambivalentan (portretira ga Benoit Magimel, glumac fetiš braće Dardenne). »Tvoj boravak ovdje košta porezne obveznike 160 eura dnevno« – kaže on dječaku. Ponekad se ta stavka itekako isplati.