Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
31. ožujka 2020.
Dragan Rubeša

Bogu i Mojsiju hvala: Svećenici moraju voljeti djecu, ali ne previše

Bogu i Mojsiju hvala: Svećenici moraju voljeti djecu, ali ne previše
Bogu i Mojsiju hvala: Svećenici moraju voljeti djecu, ali ne previše
Autor:
Objavljeno: 23. veljača 2020. u 9:50 2020-02-23T09:50:12+01:00

U mreži hrvatskih nezavisnih kina, ovih dana napokon kreće najnoviji komad Francoisa Ozona »Bogu hvala« (»Grace a Dieu«). Iako je osvojio prestižni Grand Prix na lanjskom Berlinaleu, distribucija mu je kasnila jer je proces protiv autorova pedofilskog predatora inkarniranog u monstruouznom lyonskom popu Bernardu Preynatu još bio u tijeku.
Paralelno s Preynatom, optužen je i lyonski kardinal Barbarin jer je godinama zataškavao njegova zlodjela.

No, Ozonu su zanimljivije žrtve i njihova borba za pravdu, ali i minuciozni i emotivni opisi njihovih odnosa s roditeljima i užasa koje su proživljavali u ljetnom katoličkom kampu. Doduše, Ozonov komad balansira negdje na pola puta između akademizma i sociološke kronike, fokusirane na njihova tri različita profila koje inkarniraju jedan katolički buržuj koji ne odbacuje vjeru i nakon svih užasa koje je proživio (Melvil Popuaud), jedan ateist iz naroda i simbol političke urgentnosti, spreman na rat protiv pervertiranog vjerskog sistema (Denis Menochet) te duhom i tijelom razoreni Emmanuel (Swann Arlaud), ujedno i najveća žrtva među njima, koji u udruzi Parole liberee (Oslobođena riječ) pronalazi novi smisao i motivacije.

Jezik drugih

»Svećenici moraju voljeti djecu, ali ne previše«, kazat će ironično jedan od Ozonovih junaka. Jer, Ozonov komad satkan je od riječi. Totalna dikcija na uštrb akcije. U toj dominaciji riječi i verbalnih konfrontacija, film odabire srednju struju, mehanički balansirajući između medijskog i procesualnog diskursa, u objektivnoj i krajnje linearnoj čistoći rekonstrukcije.
Njegov je krajnji antipod genijalni »M« izraelske autorice Yolande Zauberman, poznate po izvrsnom doksu »Da li biste se seksali s Arapom?« koji sondira ljubavne interakcije Izraelki i Arapa. Autoričin »M« još je subverzivniji u svom gerilskom prosedeu, pokazujući da seksualne represije u vjerskim zajednicama i perverzije koje one generiraju, imaju globalni karakter, bilo da je riječ o pedofilskim popovima iz Lyona (Ozon) ili pedofilskim rabinima iz notorne ultraortodoksne četvrti Bnei Brak blizu Tel Aviva (Zauberman). Bogu i Mojsiju hvala.

U autoričinu fokusu je 35-godišnji izraelski glumac Menahem Lang, poznat po ulogama u filmovima velikog Amosa Gitaija (»Kedma«, »Obećana zemlja«) koji je odbacio ultraortodoksni religijski milje u kojem je odrastao. Iako taj isti milje nije odbacio njega, proganjajući ga vječno. U uvodnoj sceni ugledat ćemo ga na plaži Tel Aviva dok na jidišu pjeva pjesmu o mladom rabinu koji je u svojoj maloj sobi podučavao abecedu svojim malim učenicima. Ali on im nije samo podučavao abecedu, već ih je i sustavno silovao. Jedna od njegovih žrtava bio je i tada četverogodišnji Menahem. Otud onaj »M« iz naziva autoričina filma koji priziva akterov inicijal, ali i klasik velikog Fritza Langa koji se bavi lovom na diseldorfskog ubojicu djece Petera Lorrea.

Poput Ozona, tako i Zauberman dolazi u kontakt s osobama koje su bile žrtve pedofilskih rabina, pripadnika ultraortodoksne i izolacionističke sekte Haredi, koji su ih seksualno zlostavljali tijekom njihove vjerske edukacije. Poput Ozona, tako i Zauberman stavlja akcent na riječima i jeziku. Jer, jidiš nije samo jezik »drugih«. Jezik židovske dijaspore, jezik odbačenih i onih koji su preživjeli Šoah. To je jezik koji je odbačen i u samom Izraelu, na uštrb službenog hebrejskog jezika. Taj isti jidiš ima u autoričinu komadu krajnje subverzivni i simbolični potencijal. Dovoljno je promatrati uvodni dijalog Menahema i transrodne Arapkinje Talin Abu Hane, poznatije i kao Miss Trans Israel 2016, da bi kasnije i sam priznao kako ga transrodne osobe napaljuju. A kad mu jedan teen prizna da mu se u seksualnim fantazijama ukazuju muškarci, on će ga »utješiti« da je to zato jer se nikad nije seksao sa ženama.

Anđeoski glas

Rabina je privukao anđeoski Menahemov glas kojim je u sinagogi slavio Boga. »Ni moja duša ni moje tijelo ne pripadaju Bogu«, kazat će Menahem puno godina kasnije. Deset godina kasnije, suočit će se s jednim od svojih zlostavljača, koji je na videozapisu priznao vlastita zlodjela. Iako je Menahem dugo odgađao taj susret. Kao što je trebalo proći punih 15 godina da nanovo stupi u kontakt s roditeljima. Njihov bliski susret ispunjen je suzama. Jer, Menahem nikad nije imao hrabrosti priznati ocu kako mu je nedostajalo roditeljske ljubavi, zbog čega je morao potražiti osjećaje na drugim mjestima. Zato Zauberman u završnici doksa parafrazira Kafku, kazavši da je »ovaj film moj nož«. Nož kojim autorica pokušava izrezati kancerogeno tkivo iz ljudi do kojih joj je stalo.

Jer, seksualno zlostavljanje u komuni ultraortodoksnih Židova predugo se zataškavalo i poput onog u katoličkim, ali i muslimanskim krugovima, predstavlja globalni i socijalni fenomen. Isto tako, autoričin odvažni komad igra na kompleksnu istinu, ali i na krhkost izgubljenog djetinjstva, izbjegavajući prvoloptaški dogmatizam. To je film o muškarcima u noći ponosa i sjećanja. Zato njegovi finalni prizori pokazuju Menahema kako noću korača prema sinagogi iz djetinjstva s čijim je religijskim svijetom raskrstio, pjevajući ultraortodoksne napjeve, kao da biva zauvijek omamljen njihovim riječima i melodijom. Možda je to bio tek njegov trenutačni zanos. A možda je sve to samo dokaz da možeš pobjeći od svijeta, ali taj isti svijet nikad neće pobjeći od tebe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.