Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 29° 29° 1
16. srpnja 2019.
Lav Diaz, Wasilewski, Haghighi, Delepine & Kervern

66. Berlinale: Živimo u grotesknim vremenima

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 20. veljača 2016. u 10:47 2016-02-20T10:47:15+01:00

Festival je završen – Filipinac Lav Diaz predstavio se filmom koji traje osam sati; poljski sineast Tomasz Wasilewski razočarao je, a Iranac Mani Haghighi, zadnji u konkurenciji, stigao je sa stiliziranim i razigranim filmom o fensi detektivu

BERLIN Najnoviji komad filipinskog sineasta Lava Diaza poetskog naziva »Uspavanka za tužni misterij« traje diazovski pristojnih 8 (slovima: osam) sati. Zato je nakon prva četiri sata filma napravljena jednostatna pauza, kad su novinari na izlazu dobili crvene narukvice, kao da su na nekom rave partyju, jer se bez njih nije mogla pogledati druga polovica filma. Čini mi se da su nam umjesto nje trebali staviti elektronsku narukvicu, da se ne izgubimo lutajući u magnovenju oniričnom prašumom u društvu Daizove tužne heroine, koja besciljno tumara u potrazi za nestalim mrtvim tijelom svog muža Andresa Bonifacia y de Castra, jedne od najutjecajnijih figura u filipinskoj borbi protiv španjolskih kolonijalnih vlasti kasnog 19. stoljeća, kad je njegova zemlja na atlasu bila označena kao Las Islas Filipinas.

No uz Bonifacia koji teško ranjen završava u španjolskom zarobljeništvu, u filmu se spominju još dvije ključne figure u filipinskoj revolucionarnoj borbi za neovisnost – oftalmolog dr. Jose Protasio Rizal Mercado y Alfonso Realonda, među borcima poznatiji kao dr. Rizal, kojeg su Španjolci ubili, te mitski heroj Bernardo Carpio, ali i Jocelynang Baliwag, inače autor balade iz naziva Diazova filma, koja je postala himna te revolucije (u filmu je jedan od likova izvodi na gitari).

Veliki tužni film

»Živimo u grotesknim vremenima« – kaže španjolski kolonijalist. Sila protiv sile. No, Diaz ostaje Diaz, dok preispituje Bionifacijev mit, krenuvši u povijesnu ekspediciju u kojoj se apstraktno sudara s realnim, a mitologija s poviješću. A neprohodnost guste džungle kojom luta Diazova heroina, često se vrteći u krug, postaje metafora njene krivnje i odgovornosti, ali i utopijskih vizija revolucije koje su otišle k vragu.

Španjolci su im donijeli kinematograf s filmovima braće Lumiere, opijum i francuski teatar s izvedbom Cyrana, u kojima su mogli uživati samo odabrani. Ima tu puno diazovski bizarnih kreatura, poput pijanih she-male Kineskinja koje servisiraju španjolskog generala. No Bonifacijeva žena Caesaria odustaje od daljnjeg traganja i vraća se odakle je krenula, svjesna da nikad neće pronaći ono što traži. Ovo je dosad možda najpesimističniji komad u Diazovu opusu. »To nije spori film, već film« – rekao je Diaz na press konferenciji nakon projekcije filma. Mislim da je bio u pravu. Ali moramo ga nadopuniti. Ne, to nije samo film. To je veliki tužni film.
Zato je razočarao film poljskog sineasta Tomasza Wasilewskog »Ujedinjene države ljubavi«, ambijentiran u Poljskoj u vremenima u kojima su se škole počele nazivati »Solidarnosc«, s prvim wellnessima za njemačke turiste treće dobi i videotekama u kojima su se ispod tezge nudili prvi pornići. To je povijesni okvir u kojem se isprepliću priče triju žena koje žive u istoj sivoj stambenoj zgradi. Jedna je školska direktorica koja proživljava teške trenutke nakon što ju je ostavio ljubavnik. Druga je starija lezbijka okružena svojim pticama, koja sanja o curi iz susjedstva, koja pak sanja o karijeri u svijetu mode. A treća je videotekarka koja se opsesivno zaljubljuje u svećenika, na čije je mise redovito odlazila s mužem i kćeri (poster filma »Ptice umiru pjevajući« koji krasi zid junakinjine videoteke nije tu bez vraga).

Iranski pop

No, tek kad bi se jedna priča zahuktala, autor je prekida i prelazi na drugu, kao da ni sam ne zna što bi s njome učinio. A svo to beznađe njihove tmurne svakodnevnice još snažnije naglašava siva fotografija Olega Mutua.

Festivalsku konkurenciju zatvorio je Iranac Mani Haghighi stiliziranim i krajnje razigranim komadom »Dolazi zmaj!« Iako je autor u press knjižici naveo da je inspiraciju za naslov otkrio u Bruce Leejevu »U zmajevu gnijezdu«, njegova priča o fensi detektivu koji istražuje smrt političkog zatvorenika čije je obješeno tijelo pronađeno u barki nasukanoj na pustinjskom pijesku, dan nakon što je pred zgradom parlamenta ubijen iranski premijer, puno više duguje retorici Guya Ritchieja, ali i estetiziranoj školi Muhameda Rasoulofa (»Bijela polja«). Haghighijev komad čisti je iranski pop, s junakovom narančastom »chevrolet impalom« koja jezdi iranskom pustinjom, zamišljajući valjda da juri dalekim prostranstvima Arizone.

Bezimeni konj

Pored začudno senzualnog Ducastelova i Martineauova komada »Theo et Hugo dans le meme bateau« i »Života nakon života«, u režiji Kineza Zganga Hanyija koje možemo smatrati najvećim vrhuncima paralelnih programa ovogodišnjeg Berlinalea, njima se može pridodati i genijalni »Deadweight« u režiji njemačkog debitanta Axela Könzena, koji promatra svakodnevnicu kapetana ogromnog kontejnerskog broda.
Dok je brod bio usidren u Savanni, on će se oglušiti na pravila, natjeravši posadu da pomogne lokalnim dokerima u iskrcavanju tereta. No kad tijekom tog iskrcavanja jedan od njegovih radnika umre, on mora preuzeti odgovornost. Vijesti o tome brzo će se proširiti i u sljedećoj luci on će se morati suočiti s radničkim sindikalistima koji pozivaju na bojkot.
Könzen portretira svog protagonista kao ambivalentnog i usamljenog heroja, čiji će osjećaji krivnje eruptirati u krajnje neočekivanim trenucima, kad se u pubu roterdamske luke fizički sukobi s grupom radnika koji nisu pristali na bojkot jer ih uopće nije bilo briga za njihova mrtvog kolegu. Zato je scena u kojoj on izvodi karaoke verziju songa »A Horse With No Name«, definitivno najljepši trenutak koji smo doživjeli u Berlinu, naravno, uz romantičnu parišku šetnju Thea i Huga. Ovaj snažni komad definitivno je zaslužio službenu konkurenciju, za razliku od nekih naslova kojima tamo nije bilo mjesto.

Stari pankeri

Ni ovogodišnji Berlinale nije mogao proteći bez neizostavnog tandema starih anarhoidnih pankera Delepine & Kervern. Njihov najnoviji film ceste »Saint Amour« (Sveta ljubav) prati zgode i nezgode starog farmera (Gerard Depardieu) i njegova sina (Benoit Poelvoorde) koji se vraćaju kući s pariškog poljoprivrednog sajma. Već uvodni kadrovi u kojima Poelvoorde i njegov kolega tumaraju od jednog do drugog štanda za degustaciju vina kako bi se besplatno napili, da bi potom zaspali mrtvi pijani u sajamskom toru sa svinjama, pokazuju koja je vrsta komedije tom autorskom tandemu najdraža.

Ipak, film krade pisac Michel Houellebecq u cameo ulozi vlasnika opskurnog pansiona koji našim junacima pokazuje ne baš udobne sobe, da bi ih ubrzo probudilo hrkanje grupe sirijskih izbjeglica kojima je iznajmio susjednu sobu, odvojenu od njihove neotključanim vratima (slavni pisac već je glumio samog sebe, utegnut u kostim biciklista u njihovu prethodnom filmu »Near Death Experience«).

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka