Zateknu li na svom terenu neprijavljene berače, lugari imaju pravo zaustaviti ih, pregledati im auto i sadržaj torbi te im naplatiti dnevnu dozvolu. Za komercijalne berače vrijede još stroži propisi
RIJEKA » Kazna za sakupljanje šumskih plodova bez dozvole Hrvatskih šuma iznosi od tisuću do sedam tisuća kuna, bilo je ono što je sabiračima šumskih plodova najviše zapelo za oko nakon prošlotjednog upozorenja Ministarstva zaštite okoliša i prirode da se iz šume ne smije nemilice iznositi sve i svašta, i to bez dozvole. Upozorenje je najprije stiglo za visibabe, koje su već na izmaku, a zatim i druge vrste koje će se tek skupljati, kao što su šumarice, proljetni drijemovac, pasji zub, jaglaci, ciklame, đurđice i kukurijek, te za strogo zaštićene vrste koje je potpuno zabranjeno brati, kao što su velecvjetni kukurijek, kockavica, velika sasa i Blagajev likovac.
Za rekreativno i komercijalno branje šparoga u državnim šumama predviđena je naknada po sakupljenoj količini. Prema cjeniku Šumarije obračunava se naknada koja za stručak šparoga (deset komada) iznosi pet kuna. Berač bi se prije branja šparoga trebao javiti u šumariju, kako bi se dogovorio o plaćanju naknade ili uzeo dnevnu ili kakvu drugu dozvolu. U brdsko-planinskim područjima sakupljanje sporednih šumskih proizvoda moguće je bez naknade, ali također treba ishoditi dozvolu.
No, ono što je privuklo najviše pozornosti jesu nameti predviđeni za branje šparoga i drugih sporednih šumskih proizvoda (gljive, kesteni, šparoge, proljetnice, lišće…) u državnim šumama. Da bi se uopće brali, potrebno je ishoditi dozvolu područne šumarije Hrvatskih šuma, pa smo u Upravi šuma Rijeka provjerili kako se to provodi u praksi, na terenu.
Komercijalno branje
– Važno je razlikovati radi li se o privatnoj osobi koja će šumske plodove brati za vlastite potrebe ili o komercijalnom beraču, koji će te plodove unovčiti na tržištu, kaže Anamarija Petranović, stručna suradnica za ekologiju i zaštitu šuma. Komercijalni berači imaju, naime, drugačiji tretman nađu li se u šumi oči u oči s lugarom i to s punom košarom gljiva ili šparoga na primjer. Da bi uopće sabirali plodove po šumi, oni imaju nešto kompliciraniju proceduru.
A kako će se tretirati razne udruge čiji članovi također pobiru po šumi? S nekima je to riješeno sporazumno, kažu nam u Šumariji. Hrvatske šume, na primjer, imaju potpisan ugovor s Hrvatskim gljivarsko-mikološkim savezom, čiji članovi u šumu ulaze s iskaznicom Saveza i osobnom iskaznicom, što je dovoljno da ih lugar ostavi na miru, pod uvjetom naravno, da nisu ubrali više od dva kilograma gljiva. I za njih važi preporuka Šumarije da se prije ulaska u šumu jave i obavijeste ih gdje će i što brati.
– Oni najprije moraju dopisom od Ministarstva zaštite okoliša i prirode zatražiti dozvolu za komercijalno branje, pa kad je dobiju, s njom mogu do područne Uprave šuma gdje će također pismeno zatražiti dozvolu za branje na području te šumarije, navodeći gdje i što namjeravaju brati. Kod nas se to oduvijek tako radilo i ni sada nema posebnih iznenađenja. No, nema puno komercijalnih berača. I privatne osobe nam dolaze po dozvolu za sabiranje u državnim šumama, što je višestruko korisno i za njih, jer se znaju izgubiti, i za nas, jer imamo uvid u to što se događa na terenu, a bitno je i za očuvanje staništa. To je posebno važno u sezoni gljiva, kada se moglo brati po dva kilograma gljiva za vlastite potrebe dnevno, govori Petranović.
Pomama za gljivama
Postoji i cjenik koji nije jednak za sve plodove, pa se tako različito naplaćuje dozvola za branje vrganja od recimo dozvole za branje borovnica. Postoje i dnevne, tjedne ili mjesečne dozvole, pa zainteresirani ne moraju stalno odlaziti u šumariju. Inače, zateknu li na svom terenu neprijavljene berače, lugari imaju pravo zaustaviti ih, pregledati im auto i sadržaj torbi te im naplatiti dnevnu dozvolu. Dakle, kontrole i nadzora će biti, ali samo u državnim šumama. A ono što mnoge berače zbunjuje, jest kako razlikovati državnu od privatne šume jer kako kaže Anamarija Petranović, događa se da neki sakupljači ne znaju ni gdje se nalaze, a kamoli čija je šuma.
– Državna šuma ima oznake odjela na stablima, a privatna to nema, pa i nije tako teško razlikovati ih. No, ima svačega, najlakše je zapravo raditi s lokalnim stanovništvom. Svjesna sam da Riječani ne znaju gdje je granica između dvije šumarije, nekad se i izgube, a lani je vladala tolika pomama za gljivama da je automobila bilo posvuda, zakrčili su putove, pa nisu mogla prolaziti ni vozila šumarije. Bilo je i puno uništavanja staništa, a svega toga ne bi bilo da su se pridržavali propisa pa se prethodno javili šumariji, kaže Petranović.
